Peti ste dobitnik nagrade Fric za roman "Ja sam" koji govori o vašem odrastanju u Sarajevu. Što vam je donio dugogodišnji rad na tom tekstu s obzirom na to da je akcent na osjećajnosti? Je li potraga za najuvjerljivijim pripovjedačkim glasom ujedno bila i prilika za "pospremanje" vlastitog djetinjstva?
Nažalost, djetinjstvo se ne može pospremiti, ja ga interpretiram, nanovo stvaram, možda ta verzija nije ona koja najviše odgovara nekom zajedničkom sjećanju, na način kako se sjećaju moji najbliži – majka i sestra – ili generacija s kojom sam odrastao, oni prije ili poslije nas, ali kada je umjetnički obradite, da kažem, estetizirate, pronalazeći najuvjerljiviji mogući glas i likove koji postaju važniji od radnje, ta verzija, moja verzija, nameće se kao najvjerodostojnija i najbolja, što bi se reklo laka za prihvatanje, iako na mnogim mjestima i šokantna po moje najbliže, jer se pored ostalog radi i o otvaranju naših intima. Međutim, nisam se samo sjećao u tih 25 godina rada na ovoj trotomnoj knjizi, odnosno na romanu sastavljenom iz tri, na prvo gledanje, stilski različite knjige, puno sam i čitao i radio autopsije mnogih meni važnih djela. Čitajući, na mnogim mjestima nađete kako je pisac neke stvari koje vi želite reći rekao prije vas, ali ostaje nada da nije rekao sve, pa nastavljate tu gdje ste iznenadno stali. Imao sam priliku da gledam kako se mijenjaju trendovi u recentnim svjetskim i domaćim književnostima, uvijek mi se činilo da sam u jednom času nov, autentičan, a u nekom drugom trenutku već anahron jer stvari brzo zastarijevaju. Na primjer, kada sam započinjao ovaj autofikcijski tekst – 1995. i 1996. – nije bilo previše takvih tekstova, ali su kasnije uslijedili u velikom broju. Ipak, mislim da sam uspio napraviti nešto s čime sam, u završnici koja je intenzivno trajala dvije godine, od 2019. do 2020., jako zadovoljan, a čemu sada svjedoči i ova meni strašno važna nagrada Fric, s obzirom na to da je izborena u izvanrednoj konkurenciji.
Po kojim elementima je "Ja sam" i građanski roman?
Teorijski, takvu vrstu romana određuju tema i protagonist u nevoljama unutar različitih društvenih okolnosti, u urbanom društvu koje se pred njim stvara, mijenja i propada, ali to ga u mom slučaju ne definiše u potpunosti, ovdje se radi i o, rekao bih, nastanku i rastanku jedne građanske porodice, bosanskomuslimanske provenijencije, unutar sarajevskog kvarta zvanog Koreja, od časa kada te porodice silaze, migriraju iz svojih sarajevskih zatvorenih mahala u nove radničke stanove u zgradama koje niču oko industrijskih postrojenja, fabrika, željezničkih stanica, škola, bolnica, popravnih domova, itd., pa do napuštanja tog kvarta koji se, kako se vidi, nikada ne može napustiti. Svjestan u potpunosti termina "pripovjedačka Bosna", gdje pripovijetka određuje temeljni žanr u Bosni i Hercegovini s početka 20. vijeka, u prelazu s usmene na pismenu fazu, mogu reći da je Bosna (i Hercegovina) ostala škrta sa romanima, pogotovo s romanima koji u sebi tretiraju građanske teme, jer se građanstvo sporo formiralo, ispisane na duhovit, ali i na tragičan način istovremeno, brutalno, eksplicitno, šokantno, voajeristički, gdje je, pored ljubavi, prevare, rastanaka, smrti, prijateljstava, i vjera jedna od važnih tema s kojom ja u romanu flertujem, na način da nekome moji stavovi mogu izgledati skandalozni, jer nakon čitanja knjige već imam i takvih komentara – mojoj se majci neke starije žene više ne javljaju na telefon.
Knjiga donosi i unutarnje geografije Pofalića i Koreje, po čemu su ti kvartovi posebni? Koliko su se oni promijenili od vremena vašeg odrastanja?
Zaprepastio sam se kada sam shvatio da u bivšoj Jugoslaviji u kojoj sam rođen postoji još nekoliko skoro istih Koreja i naselja oko nje, na primjer oko teretne željezničke stanice u Sisku, Subotici, Podgorici, Gorici, u Skopju, itd. – tu uvijek dominiraju željeznički kolosjeci, podvožnjaci, metalni nadvožnjaci, lokomotive, peroni, fabrike, dimnjaci, radničke zgrade… I to me je saznanje sneveselilo, jer sam mislio da se i tamo dešavaju iste stvari kao i kod mene i da tu više nema nikakve draži. U jednom trenutku, rastući, sazrijevajući, pročitao sam da je Ortega y Gasset negdje rekao: "Najsvjetliju budućnost romana vidim ne u izmišljanju 'radnje' nego u stvaranju interesantnih likova." A njih je već bilo napretek, trebalo ih je samo opisati, jer vjerujem da svaki ljudski život, svaka sudbina, pa čak i život bez sudbine mora negdje biti zabilježen, makar kao natuknica. Danas, kada sam fizički odvojen od Koreje, ona još nije doživjela obećane promjene o kojima se priča cijeli život: tamo još nije prošao autoput, nije još srušena osnovna škola, ni Gradina, nekadašnja bolnica za tuberkulozne, ali jeste promijenjena namjena čuvene Fabrike duhana. Naime, ona je sada, u jednom manjem dijelu postojećeg fabričkog kompleksa, Velepekara.
Što vam znači "Fric"? Koliko biste rekli da je nagrada prepoznata u regiji?
Znači mi prvo veliko i ogromno priznanje nakon što je prošlo šest mjeseci otkada je knjiga objavljena. Znači mi da je od strane strukovno veoma raznovrsnog žirija, u veoma jakoj konkurenciji najboljih knjiga koje su prošle godine izašle u Hrvatskoj i regiji, roman "Ja sam" pročitan onako kako sam priželjkivao, kao jedan kompleksno komponovan, brižno rađen i izveden književni tekst u kojem se neprestano miješaju emocije i preciznost, što nije bio lak zadatak i trajao je 25 godina. Roman je dosada imao pet javnih predstavljanja na književnim festivalima u Sarajevu, Rijeci, Zagrebu, Pragu i Mostaru, a ovih dana izdavačka kuća Buybook sprema drugo izdanje jer je prvo rasprodato.
