Prije nekoliko desetljeća televizijski dokumentarno-obrazovni, odnosno znanstveno-popularni programi počeli su se ozbiljno srozavati, a ni nekadašnji sinonim za visoku kvalitetu u toj sferi, BBC, nije ostao pošteđen, štoviše djelomično je dekadenciju i predvodio. U sferi prirodoslovnih programa počelo se inzistirati na serijskom nizanju eksplicitnih prizora krvavog nasilja pod krinkom prikaza autentične egzistencije životinja, iako se zapravo radilo o varijanti tzv. torture porn estetike za podilaženje tzv. najnižim nagonima publike, dok su povijesni programi, obično rađeni u dokumentarno-igranoj formi, obavezno morali odisati dramatičnom intonacijom i nizom navodnih novih otkrića i spoznaja. Na oba pola upregnute su i nove mogućnosti digitalne tehnike i najnovije generacije specijalnih (kompjuterskih) efekata, u boljim slučajevima suzdržanije, u lošijima razuzdanije.
U nas je pionir takvog shvaćanja znanstveno-popularno-obrazovnog televizijskog programa postao Božidar Domagoj Burić koji je kao scenarist, redatelj i skladatelj 2001. realizirao seriju "Tajnoviti srednji vijek" te pet godina poslije "Lude rimske careve"; da se dobro uklopio u svjetski trend svjedočila je činjenica prodaje tih serija televizijskim kućama u Njemačkoj, Italiji, Rusiji i Brazilu. Pravi uspjeh, međutim, uslijedio je 2011., kad je polučio seriju "Hrvatski kraljevi" koju je HRT prodao kući Viasat, a ova ju je emitirala na svom izuzetno gledanom kanalu Viasat History u tridesetak zemalja Evrope i Azije, čime je postala najemitiraniji HRT-ov proizvod te vrste u inozemstvu. Pet godina potom Burić je realizirao seriju posvećenu Dubrovačkoj Republici, "Republika", a njegov najnoviji proizvod u istom žanru je "Doba uskoka". Za razliku od prethodnih svojih radova, Burić je poželio da najnoviji ostvari primarno u formi (dugometražnog) filma, kako bi si valjda dodatno dao na važnosti.
Devedeset i šest minuta filma podijeljeno je u četiri poglavlja koja se bave različitim fazama djelovanja uskoka tokom 16. stoljeća, s glavnim naglascima na razdoblju kad su bili smješteni u Klisu pod zapovjedništvom Petra Kružića i borili se protiv Turaka te na vrijeme kad im je središte bilo u Senju i kad su predstavljali pravu napast za Veneciju. Film je smjesa dokumentarne spikerske naracije, igranih rekonstrukcija i izjava povjesničara s prestižnih evropskih sveučilišta te "našeg" Nevena Budaka, a ključna mu je karakteristika bombastična stilska izvedba, u skladu s onim što autor Burić misli da tržište (još) traži. Pritom ne osvještava da su sve te silne manirističke vožnje kamerom u zrak, dronski snimci, ubrzanja slike koja su i kod Ridleyja Scotta u davnašnjem već "Gladijatoru" djelovala mehanički, kamoli ne ovdje, da su sve te kič kerefeke u potpunom nesuglasju s tradicionalističkim spikerskim stilom Marija Anduša. Scene pak s uglednim historičarima kratke su, bez prilike za ozbiljniju elaboraciju, a angažman reprezentativnih glumačkih imena kakva su Dragan Despot i Krešimir Mikić u malim ulogama u kojima su neprepoznatljivi samo svjedoči koliko je HRT bio komotan pri sastavljanju budžeta. Burić je samim uskocima pristupio sa željom da ih demistificira, ali tu demistifikaciju dijelom izvodi i na poprilično adolescentski način, stavljajući im u usta psovke i lascivnosti te koristeći priliku da plasira dvije "sočne" seksualne scene opravdavajući ih dvjema mogućim varijantama problemske situacije.
No najvažnije, njegov film, usprkos vizualno-zvučnoj bombastičnosti "kao stvorenoj za multiplekse", uopće ne funkcionira kao film. "Doba uskoka" je naprosto nakupina sastojaka koji možda mogu profunkcionirati na televiziji u strogo određenom žanrovskom obliku dokumentarno-igrano-obrazovnog programa, ali nemaju što tražiti u kinu pod egidom dugometražnog filma.
