Nekad malo slikovito mjesto u Dalmaciji, okruženo borovom šumom koja se spušta do čistog, plavo-zelenog mora. Prije šezdesetak godina život uglavnom ribarski i težački, težak i siromašan, osim učitelja i popa gotovo da nema sigurne, "državne" službe. U cijelom selu jedna mala trgovina i jedna gostionica. Magistrala se tek gradi, ljeti nekoliko porodica domaćih turista, pokoji Talijan i Austrijanac, grade se prve vikendice, odmaralište za željezničare, zgrada za dječju koloniju – pojam koji je danas gotovo nepoznat. Na rivi stoji spomenik mještanima poginulima u NOB-u.

Danas mještani žive gotovo isključivo od turizma i materijalno su situirani bolje od dobrog dijela građana zaposlenih u gradovima; ta promjena malo podsjeća na priču po kojoj su nekad u Dalmaciji sinovi nasljeđivali plodnu zemlju u unutrašnjosti, a kćeri neplodan krš uz more. S dolaskom turizma vrijednost tih zemljišta potpuno se promijenila. Nekad slikovita uvala popločana je tisućama apartmana, restorani u mjestu naslanjaju se jedan na drugog, a uz prilaznu cestu nikle su velike samoposluge. Na rivi stoji obnovljen spomenik mještanima poginulima u NOB-u; srušen je devedesetih, ali su neki ljudi krišom skupili razbijene ploče s imenima članova njihovih porodica i dvijetisućitih, kad se antiantifašističko desnilo malo stišalo, obnovili spomenik.

Prvi su dani kolovoza, ljudi iz svih dijelova Europe prže se po nesnosnoj vrućini na plažama, uvala je puna brodova, većinom Talijani, u Italiji je počeo Ferragosto, u dućanima gužva. Na blagajni jedan mlađi čovjek vadi stvari iz košarice i na mješavini engleskog i francuskog objašnjava blagajnici da bi htio "sac for bread". Blagajnica mu na engleskom objašnjava da su "paper bag" tamo gdje je uzeo kruh i zamoli kolegicu da joj "donese škartoc". Mladić zahvaljuje i pita: "How call it in Croatia?" Blagajnica se nasmiješi i kaže "kesica". U taj čas prolazi kraj blagajne jedan čovjek, smrknuto pogleda blagajnicu i obrecne se: "Ovđe u Hrvatskoj se kaže vrećica, a ne kesica. Mi smo se borili, krv smo prolivali, da više ne bude kesica." Na blagajni stranci znatiželjno gledaju, domaći gledaju u pod. Blagajnica je pocrvenila, kad je tip prošao, ispod glasa se počne opravdavati svima, a zapravo nikom posebno: "Moj muž je Hrvat iz Bosne, on kaže kesica."

Na zidu preko puta trgovine naslikan je veliki crni mural, silueta glave vojnika pod karakterističnim šljemom kakav su nosili vojnici nacističke Njemačke i njenih saveznica. Jedino što nije crno je šahovnica na šljemu, s prvim bijelim poljem, upravo onakva kakva je bila na šljemovima ustaša. Iznad murala piše "Naša Oluja ne prestaje", a ispod "Torcida". Identični murali pojavili su se u mnogim dalmatinskim mjestima, jedina je razlika koja se navijačka skupina potpisala. Jedan od prvih takvih murala pojavio se u Zadru, ispod njega je potpis "Tornado", ime navijačke skupine iz Zadra. Kad je SDP-ov gradski vijećnik Zadra Daniel Radeta tražio da se mural ustaškog vojnika ukloni, verbalno je napadnut u vijeću, a fizički na ulici.

Što znači upozorenje da "Naša Oluja ne prestaje"? "Oluja" je bila vojna akcija koja je trajala četiri dana, dogodila se prije skoro trideset godina i za mladog Francuza koji izlazi iz dućana, kad bi mu se rečenica prevela, bila bi smislena ili besmislena kao da danas netko po mjestima Normandije ispisuje grafite "Naše iskrcavanje na Normandiju ne prestaje". Većina članova Torcide ili Tornada koji su, uz priličnu organizaciju i trud, te murale oslikali i parole ispisali, rođena je poslije "Oluje". Ukomponirana sa siluetom ustaškog vojnika i nakon onog što se desilo Danielu Radeti, rečenica zvuči kao prijetnja. Kome? Srbima, antifašistima, onima koji kažu "kesica" umjesto "vrećica"?

U nedavnom intervjuu (Večernji list, 13. kolovoza), a povodom masovnog veličanja ustaštva od strane mladih uoči Thompsonovog koncerta u Imotskom, profesor povijesti Neven Budak kaže da je veličanje ustaštva kod dijela mladih najbolje ignorirati: "Mladenačko povezivanje s ustaškim simbolima bez podgrijavanja s desna i s lijeva, brzo će se ugasiti (...) grafit hrvatskog vojnika, koji su ljevičari vidjeli kao ustaškog bojovnika, iako za to nije bilo razloga (...) sami su ljevičari stvorili simbol koji se, s novim značenjem, počeo širiti Dalmacijom." Čini se da bi nekome tko zna povijest, paralelno s citiranim izjavama, pala na pamet pomisao – mnogi su tako svojevremeno, u Weimarskoj Republici, mislili o maloj, opskurnoj stranci koja je upravo pokušala operetni puč iz minhenske pivnice, a čija agenda su bile prijetnje nasiljem svima koje oni proglase izdajnicima i poticanje netrpeljivosti prema židovskoj manjini.

Nacionalizam je bio temeljna sastavnica fašističkog identiteta, a zadaća jezičnih reformi, intervencija u jezik, bila je jačanje nacionalnog identiteta. Kad su se ta nastojanja spustila "u bazu", svodilo se to na netrpeljivost prema svemu što nije "talijansko", odnosno "njemačko", odnosno, u NDH, "hrvatsko". Ljudi su izvan svoja četiri zida pazili da ne izađu iz neslužbeno propisanog vokabulara, uvodili autocenzuru, uvijek u strahu da bi ih, poput drumskog razbojnika, mogao zaskočiti neki jezični "čistunac".

U prvom članku novodonesenog Zakona o hrvatskom jeziku stoji: "U svojoj je ukupnosti i cjelovitosti hrvatski jezik temeljna sastavnica hrvatskog identiteta i hrvatske kulture..." On jeste i to, ali je prije svega, kao i svaki jezik, sofisticirano sredstvo komunikacije koje se mijenja i obogaćuje ili, što bi rekao pjesnik, "Ne znamo da l' smo gradili mi njega/ Il' on je nama svoju dušu dao". Upravo je ljepota jezika u njegovom nesputanom duhu, u mogućnosti da kroz prispodobe bolje izrazi srž nekog pojma. Vrećica i kesica različiti su nazivi istog predmeta, ali "odriješiti vreću" i "odriješiti kesu" samo se djelomično prekrivaju u značenju; potonja fraza upotrijebit će se najčešće u prenesenom smislu. Osim ako bi se time narušavao nacionalni identitet. Po lektoru iz dućana mora se reći "vrećica" jer to nije srbizam. Međutim, ne lezi vraže, u "Srpskom rječniku" Vuka S. Karadžića, napisanom na ćirilici i ijekavici i objavljenom 1818. godine, jedna od 26 tisuća riječi je i "vreća".

Ima li kakve veze da tip u dućanu prijeteći proziva blagajnicu jer je, po njemu, koristila srbizam, s muralom ispred dućana koji neki vide kao ustaškog vojnika s karakterističnim ustaškim obilježjem? Jedini sud koji je prepoznao hrvatsku šahovnicu s prvim bijelim poljem kao veličanje ustaštva, kao ekvivalent kukastog križa, za sada je Zemaljski upravni sud Koruške; njegovom presudom naređeno je uklanjanje tog obilježja sa spomenika u Bleiburgu.

A što se tiče oduševljenja dijela nogometnih navijača ustaškom ikonografijom i pozdravima, što se onda kao virus širi među mladima, to nije nikakav bunt mladosti protiv nečega što je zabranjeno. Pa to nije zabranjeno već preko trideset godina! Privlačnost ideologija koje veličaju nasilje i netrpeljivost nije u tome da su zabranjene – prva je to lekcija iz nastanka fašizma. Povremeno hinjeno mrštenje vodećih političara nad preglasnim ustaškim nestašlucima shvaća se više kao prešutno odobravanje nego kao zabrana.

Lako je zamisliti remake one upečatljive scene iz filma "Cabaret", kad u gostionici, u malom njemačkom mjestu krajem 1920-ih, pripadnik Hitlerove mladeži, još dječak, počne pjevati "Tomorrow belongs to me". Da jedan Englez i njegov hrvatski prijatelj sjede u gostionici u Imotskom i kad mladež oko njih počne oduševljeno pjevati "Kroz Imotski kamioni žure...", Englez pita svog prijatelja: "I vi mislite da ćete ovo lako riješiti?"