Novi film Ridleyja Scotta "Posljednji dvoboj" mogao bi se opisati kao prodor Me Too pokreta do (razvijenog) srednjeg vijeka, preciznije kraja 14. stoljeća u Francuskoj. Tema je, naime, silovanje koje jedan štitonoša, vojni pripadnik nižeg plemstva, učini nad suprugom drugog štitonoše, koji je u međuvremenu, zbog ratničkih zasluga, dobio titulu viteza. Pritom je bitno da počinitelj silovanja smatra kako njegov čin nije bio silovanje, nego zajednički dobrovoljni preljub dvoje učesnika, pri čemu njezino opiranje on doživljava kao konvenciju ženskog ponašanja u takvim situacijama (lapidarno rečeno – "ne znači da").
Također je bitno da je žena sama prijavila počinitelja suprugu, samosvjesno tražeći da se krivac kazni, a nije suvišno znati i da se sve to događa u povijesno-pravnom kontekstu u kojem se silovanje zakonski ne smatra zločinom protiv žene, nego neovlaštenim ugrožavanjem muškarčeve imovine. Posebno je zanimljivo da ustajanje jedne hrabre žene protiv vlastita silovanja izazove (privatno) autanje njezine svekrve, ali ne pozitivno, odobravajuće, metoo-ovsko, nego kritičko prema onoj koja se usudila javno pobuniti protiv silovateljske prakse. Svekrvina logika, naime, zahtjeva da se otrpi i šuti, kako je ona sama učinila i kako su učinile mnoge druge žene koje je snašla ista sudbina, ali kakva je snašla i žene neprijatelja koje su "naši dečki" u ratnim pohodima silovali. Drugim riječima, prema silovanju treba zauzeti fatalistički stav, pogotovo zato što znatan dio javnosti riječi žene nije sklon vjerovati, uključujući i same žene, poput žrtvine prijateljice koja je skeptična prema tome da se doista dogodilo silovanje, jer prije spornog čina ona koja je zločin prijavila rekla je za počinitelja da je privlačan.
Potonja istorodna skepsa i danas se zna manifestirati, pa je to još jedna poveznica daleke prošlosti i sadašnjosti. Ridley Scott i njegovi scenaristi Matt Damon, Ben Affleck i Nicole Holofcener pri tom priču, koja se zasniva na stvarnim događajima tematiziranima u istoimenoj knjizi Erica Jagera, nisu ispričali linearno i kompaktno, nego su je rašomonski razdijelili na (objektivni) okvir i tri (subjektivna) poglavlja ispričana iz perspektive svakog od glavnih likova. Prvo poglavlje, koje je scenaristički uobličio Damon, zove se "Istina prema Jeaneu de Carrougesu", tj. suprugu kojeg je slavni glumac sam i utjelovio, drugo, Affleckovo, "Istina prema Jacquesu Le Grisu", tj. (navodnom) silovatelju kojeg tumači Adam Driver, a treće, koje je napisala Holofcener, "Istina prema Marguerite de Carrouges", tj. (navodno) napastovanoj supruzi koju glumi Jodie Comer. Iako je već iz Le Grisove verzije jasno da se silovanje doista dogodilo, samo što se on s tim, kao muškarac naviknut na (lake) uspjehe kod žena, ne može suočiti pa se samoobmanjuje, Scott za svaki slučaj (tj. da bi izbjegao Me Too napade zbog relativiziranja silovanja) pri izbljeđivanju naslova trećeg, Margueriteinog poglavlja kao posljednju vidljivu ostavlja riječ istina, i tako ženskoj perspektivi daje povlaštenu poziciju. No, to ne može promijeniti činjenicu bolje profiliranosti i veće izražajnosti dvojice glavnih muških likova koji, uostalom, dominiraju i u naslovnom okviru, iako se nipošto ne može reći da i protagonistica nije zanimljiv karakter.
Film ipak najviše osvaja spektakularno-naturalističkim prizorima borbi, osobito kulminativnim, ekstra dramatičnim i zaista maestralno režiranim dvobojem niskog, zbijenog i eksplozivnog Carrougesa te visokog i elegantnog Le Grisa. Dvojici jako dobrih glavnih glumaca iznenađujuće solidno asistira Affleck u ulozi simpatično ljigavog hedonističkog velikaša, a još solidnija je Comer u predočavanju Margueriteineinih samoemancipacijskih težnji u patrijarhalnom okruženju.
