Rašomonsku strukturu svojeg predzadnjeg filma "Posljednji dvoboj" Ridley Scott prilagodio je zahtjevima pokreta MeToo, te umjesto inzistiranja na relativnosti i nespoznatljivosti istine, izdvojio vjerodostojnost ženskog pogleda. No i dvadeset godina ranije Scott je bio "feministički" režiser – njegove "Thelma i Louise" slavile su žensku pobunu protiv patrijarhata i težnju k ultimativnoj emancipaciji. Doduše, novija generacija feminističke kritike zamjerila je autoru izjednačavanje ženske slobode i smrti, tj. uskraćivanje uspostavljanja slobode za život.

Najnoviji Scottov film "Napoleon" iznova ne uljepšava stvari: premda je glavni ženski lik supruge naslovnog protagonista jaka žena i premda verbalno ističe svoju ravnopravnost njemu i tvrdi da ga je ona "stvorila", stvarnost je opovrgava – iako je Napoleonova erotska fiksacija i jedina žena koju je volio, slabija je u tom odnosu, uskraćene slobode izbora, podrezanih, a izvorno širom raširenih krila (erotske) emancipacije. Ta stvarnost Scottova filma nesumnjivo je vrlo kritička prema patrijarhatu, ali utjecajna struja feminističke kritike – ista ona koja "Thelmi i Louise" prigovara srodan manjak optimističkog (raz)rješenja – bila bi sretnija da je lik Josephine "optimističkije" postavljen.

No s obzirom na to da se film zove "Napoleon", a ne "Napoleon i Josephine", situacija je od početka jasna: odnos slavnog vojskovođe i cara i njegove supruge, koliko god bitan, ipak je "drugotan"; u prvom planu je sam "vunderkind" s Korzike, njegov uspon, osvajanje vlasti, veliki vojni pohodi, njegov karakter i psihologija, koliko potonja uopće postoji. Scott i scenarist David Scarpa, naime, zamislili su Napoleona Bonapartea prilično nalik Kubrickovom Barryju Lyndonu iz istoimena filma (nastalog prema Thackerayjevom romanu): kao tup, duhovno prazan lik skromnog porijekla i iz omalovažavane etničke sredine (Lyndon je Irac, a Napoleon Korzikanac), no dobrog instinkta i velike sreće pri uspinjanju po društvenoj ljestvici.

Kubrickov film slavan je po snimanju samo s prirodnom rasvjetom, čak i u noćnim prizorima gdje su jedini izvor svjetla bile svijeće, a vele da je i Scott posegnuo za istom praksom u "Napoleonu". Istina je, i njegov film ima nekoliko svjetlom izuzetno kreiranih prizora, međutim koliko god i u visokim veteranskim godinama (86 mu je) bio odličan režiser – ponajprije na vizualno-tehničkom planu, koji mu je uvijek bio forte – ne može se mjeriti s genijem američkog kolege.

Kubrick je u "Barryju Lyndonu" dosizao do čiste poezije, astralnosti čak, što je Scottu ostalo nedostupno, a također je, sukladno težnji ka poetskom, bio puno suptilniji u ironiziranju svog protagonista i svijeta koji nastanjuje. Scottova ironija, naime, obilježena je prokarikaturalnošću, što nije nezanimljivo rješenje – štoviše, donosi dozu svježine – ali ipak su stvari na taj način malo previše očite. Veliki glumac Joaquin Phoenix s lakoćom se uklopio u zadanu koncepciju, ali pravi užitak je nastup Vanesse Kirby. Prije dvije godine bila je nominirana za Oscara za naslovnu ulogu u anglofonom debiju Kornéla Mundruczóa "Krhotine žene", a ovog puta svrstava se u glavne favoritkinje da ga i osvoji.

Ta 35-godišnja engleska kazališna glumica plijeni proživljenošću i sugestivnošću izvedbe, a da je hrabra znamo još od spomenute, za Akademijinu nagradu nominirane role. Ukratko, "Napoleon" je film zanimljive koncepcije, atraktivne režije i moćnog glumačkog para u glavnim ulogama, više nego solidno ostvarenje koje bi bilo simpatičnije da svog protagonista naposljetku, završnim natpisima, nije svelo na masovnog ubojicu, nijednom riječju ne spomenuvši da je on ipak širio plamen prosvjetiteljske revolucije konzervativnom Evropom.