Islandski eksperiment s kraćim radnim tjednom pokazao se kao veliki uspjeh, objavilo je krajem prošlog tjedna Udruženje za održivu demokraciju iz Reykjavika. Naime, od 2015. do 2019. provedena su dva testiranja efekata skraćivanja tjedne radne obaveze s 40 na 35 ili 36 sati. Radnici sa skraćenim radnim satima bili su zaposlenici gradskih ustanova Reykjavika, a kasnije su im se pridružili i neki zaposlenici državnih institucija, uključujući dječje vrtiće i bolnice. Ukupno, ova dva "pokusa" obuhvatila su oko 2.500 ljudi, odnosno preko jedan posto radne snage države u kojoj živi oko 350 hiljada ljudi. Smanjenje broja radnih sati nije podrazumijevalo smanjenje plaće, ali nije smanjilo ni produktivnost. Kraći boravak na radnom mjestu nije dakle negativno utjecao na količinu odrađenog posla, ali jest doprinio općem zadovoljstvu radnika i atmosferi na radnom mjestu, navodi se u studiji.
Rezultati su osporili tvrdnje udruženja poslodavaca da će skraćivanje radnog tjedna samo prisiliti radnike da rade više prekovremenih sati. Većina radnih organizacija koje su sudjelovale u pokusima priznale su da su bile prisiljene provesti određene reorganizacije smjena ili skraćivanje sastanaka, ali velika većina ispitanika te promjene ocjenjuje pozitivno. Suprotno upozorenjima poslodavaca, razina stresa kod radnika je smanjena. Još je dramatičnije poboljšanje zabilježeno u pogledu zadovoljstva radnika ravnotežom između posla i obitelji. U odnosu na kontrolnu grupu primijećeno je i aktivnije sudjelovanje u kućanskim poslovima kod muškaraca u heteroseksualnim partnerstvima. Čak je poboljšano i fizičko zdravlje ispitanika, jer su mnogi više vremena posvećivali vježbanju i sportu.
Iako je "test" trebao poslužiti kao argument za produžavanje vikenda za jedan dan, islandski radnici zahvaćeni "testom" ipak su radili nešto duže od očekivana 32 sata i dolazili su na posao pet dana, a većina je samo pojedinim danima imala skraćeno radno vrijeme. Island je zemlja s visokim standardom i opširnim sustavom socijalne zaštite, zemlja u kojoj si dio radnika može priuštiti rad na pola radnog vremena čak i kad to podrazumijeva smanjena primanja. Službena prosječna plaća veća je od 3500 eura. Nadalje, probno skraćivanje je obuhvatilo samo zaposlenike javnih službi, za koje islandski sindikat smatra kako bi trebali postati avangarda pozitivnih promjena te utjecati i na privatni sektor.
U njemu neki očito već razmišljaju u tom smjeru. Britanska multinacionalka Unilever omogućila je četverodnevni radni tjedan za nekoliko desetaka svojih zaposlenika na Novom Zelandu bez smanjena plaće, kako bi procijenila utjecaj na produktivnost. Inače, radi se o firmi koju su sindikati 2019. optužili da je protiv štrajkaša u Južnoj Africi angažirala batinaše, a Amnesty International je 2016. jednog od njihovih podizvođača u Africi prozvao zbog korištenja robovskog i dječjeg rada. Interes te tvrtke pokazuje kako bi očekivani pozitivni efekti na produktivnost radnika mogli biti uvjerljiv argument za skraćivanje radnog vremena u privatnom sektoru – ili barem kako je ideja dovoljno atraktivna da preko nje i multinacionalke nastoje popraviti svoj loš imidž u pogledu radničkih prava.
Ipak, takvi zahtjevi još uvijek uglavnom dolaze s ljevice ili od sindikata. Najveći njemački sindikat IG Metall pokušava nagovoriti vladu da sačuva poslove u autoindustriji smanjenjem radnog tjedna. U Španjolskoj će pak država dio sredstava iz evropskog paketa pomoći za Covid iskoristiti za subvencije poslodavcima koji radni tjedan skrate na 32 sata. Prijedlog je izradila i progurala mala ljevičarska stranka Más País o čijoj potpori ovisi vlada.
Famozne "tri osmice" – 8 sati rada, 8 sati spavanja i 8 sati slobodnog vremena – načelno su kao standard u mnogim zemljama izborene još prije stotinjak godina. Iako je slavni ekonomist John Maynard Keynes 1930. predviđao da će zbog rasta produktivnosti njegovi unuci raditi samo 15 sati tjedno, posljednjih se desetljeća radni tjedan u mnogim zemljama produžuje, paralelno s prekarizacijom rada. Izgleda da će i za daljnje pozitivne promjene osim racionalnih argumenata biti potreban i veći utjecaj radničkog pokreta na državne politike.
