S oduševljenjem je proteklih dana u javnosti plasirana vijest o unosnim novougovorenim poslovima Brodosplita. U narednih godinu i pol, dakle, splitski škver trebao bi talijanskoj grupaciji Fincantieri – jednoj od najvećih brodograđevnih u svijetu – u dva navrata isporučiti dijelove za megakruzere. Prvo će to biti pramčani dio jednog broda, a u drugom slučaju središnji dio trupa za neki drugi, možda i pola kruzera. Dijelovi bi bili opremljeni svim nužnim cijevima i žicama, pa bi ukupni angažman, kao dio ranije usuglašene suradnje dvaju brodogradilišta, Splićanima navodno donio stotine milijuna kuna. Nadalje, suradnja uključuje slanje splitskih radnika na povremeni rad u Italiju, što je također prepoznato kao uspjeh.

I baš je to lijepo, neka radnih mjesta, a neka i trijumfalnoga garda Tomislava Debeljaka, vlasnika Brodosplita. No spomenuli bismo i neke prešućene aspekte ove teme, čisto da ne ispadne kako nitko ne pamti vrijeme do privatizacije te industrije. O potonjoj se tad pisalo isključivo negativno, iako su škverove gubitašima napravili politički eksponenti kapitala, oni koji su tamo uporno instalirali nekvalitetni i korumpirani menadžment. O vezanoj ulozi privatnih kooperanata da ne govorimo, a sve je izvedeno primarno da bi se dokazalo kako je država najgori gazda. Ali u to doba Brodosplit i ostali gradili su više kompletnih brodova najveće dodane vrijednosti nego što danas naprave dijelova, morskih brana, vjetrenjača i drugih poluproizvoda te nebrodskih proizvoda zajedno.

Zato što je brodogradnja u ovoj zemlji bila moćna, uostalom, splitski ili riječki škverski varioci mogli su otići u Italiju – ili Francusku, Njemačku, Nizozemsku – kad god ih je bilo volja. Nije im trebalo posredovanje i rad poduzeća u podnajmu koji znači puko preživljavanje, osim za Debeljaka koji dabome računa i s nešto izdašnijim osobnim profitom. Oni rijetki koji to u međuvremenu nisu napravili ili se nisu prekvalificirali sad zaista mogu jedino aplaudirati marketingu nove hrvatske polubrodogradnje.