Ekonomska politika hrvatske vlade očituje se danas nekolikim službenim dokumentima, ali nijednim tako kao rebalansom državnog proračuna za ovu godinu i projekcijom onog za iduću. A dugo nije bilo delikatnijeg fiskalnog momenta od ovog u kojem se globalna povijest lomi uvelike stihijski, s krajnje neizvjesnim ishodima svih društvenih procesa po kojima ćemo se razlikovati kad se ubuduće budemo osvrtali za sobom. Hrvatski državni proračun otprije nekoliko dana, međutim, uopće ne odražava tu vrstu dramatike ni političke svijesti o njezinim mnogobrojnim i dalekosežnim implikacijama.
Premda ovu godinu završavamo s 29,5 milijardi kuna budžetskog deficita i padom ekonomije od osam posto, u odnosu na lanjski rast od 2,9 i deficit od svega milijardu i pol, za 2021. godinu planira se svega 11,5 milijardi kuna deficita uz ekonomski rast od pet posto. Da ne iznosimo sve detalje te računice koja se od prošlog tjedna već razmatrala po medijima, uočit ćemo tek strateške naglaske. Vlada RH, na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem i ministrom financija Zdravkom Marićem, optimizam temelji prvenstveno na obećanoj pomoći iz sjedišta Europske unije, a glavna orijentacija pri upravljanju takvom financijskom konstrukcijom jest – štedljivost.
Ukupna politike ove i prošle vlade se svodi na to da će nam EU riješiti probleme, što se, naravno, neće dogoditi – drži Neven Vidaković, predavač na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta
To pak znači da nema krizne preraspodjele opterećenja između poreznih obveznika, ni osjetnijeg državnog zaduživanja radi održanja ekonomske aktivnosti i potrošnje u narednoj godini. Povrh toga se dade zaključiti da izostaju konkretne fiskalne, pa i druge razvojne mjere u svrhu bilo kakvog restrukturiranja privrede k obnovi robne proizvodnje o kojoj se uvelike govorilo još proljetos, u strahu od ovisnosti o turizmu.
Nisu samo naši političari i ekonomisti tad umno kazivali da svijetu treba manje ekonomskog rizika i više socijalnog obzira te ekološke održivosti. I nisu drugdje tako poučavali samo onda: dandanas preporuke s najviših inozemnih – dobro, zapadnih – adresa upućuju na nužnost radikalnog zaokreta u smjeru progresivnog oporezivanja, kao i slobodnije zaduživanje država s ciljem održanja potrošnje. No čini se da Hrvatska ni u ovako zastrašujućoj krizi ne kani odustati od već tradicionalne fiskalne zaštite najbogatijih, imamo li u vidu da po takvom usmjerenju prednjači u Europskoj uniji.
Što se aktualne mogućnosti nekažnjivog zaduživanja tiče, s obzirom na krizno uklanjanje međunarodnih ograda fiskalne discipline, Vlada RH u tome je zacijelo suspregnuta brigom oko uvjeta za pristupanje eurozoni. I ne bi bilo toliko ironično to što je Hrvatskoj očito još uvijek više stalo da pošto-poto zamijeni kunu eurom, kad ne bismo znali da baš zasebna nacionalna valuta predstavlja jedan od najefikasnijih monetarnih alata za upravljanje ekonomskim krizama.
Ostaje nadanje da će se naše vlasti u tom pogledu vremenom ipak malo opustiti, jer ni fiskalno-disciplinske obaveze u vezi s eurozonom ne bi smjele ostati toliko rigidne u doba kad ih uslijed novonastalih okolnosti napušta praktično čitava EU u generalnom ekonomskom kontekstu. Manje vedro smo u prilici očekivati porezno rasterećenje najširih slojeva i primjereno obavezivanje najimućnijih, kao i reindustrijalizaciju domaće privrede.
Čini se tako da ćemo i dalje, premda je pomoć iz EU-a još na dugom štapu, sve dok ne sjedne na hrvatski državni račun, glavninu budžetskih prihoda namicati iz potrošnje, tj. putem PDV-a. S druge strane, ni ta potrošnja neće biti održiva ako se opterećenje ne prebaci na akumulirano bogatstvo u rukama malobrojnih, na one s najvišim ušteđevinama i plaćama ili kolekcijama nekretnina. O tome se ovdje ponovno govori pod izuzetnim političkim pritiskom potonjih, iako su drugdje naveliko udarene smjernice za dijametralno suprotan pristup.
Neven Vidaković (Foto: Borna Filić/PIXSELL)
- Kratkoročno, vlada je poduzela sve kako bi stabilizirala ekonomiju. Iako mjere možda nisu bile savršene, bile su jako dobre. Cijena stabilizacije je bilo veliko zaduženje. Problem koji kod nas uvijek nastaje je taj da nakon kratkoročne stabilizacije nema nastavka vođenja razvojne ekonomske politike. Novi proračun to pokazuje. Ukupna politike ove i prošle vlade se svodi na to da će nam EU riješiti probleme, što se, naravno, neće dogoditi - rekao nam je Neven Vidaković, predavač na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta.
Kriza je prilika da se veće opterećenje siromašnijih adresira smanjivanjem udjela PDV-a u BDP-u i povećanjem opterećenja najbogatijih kroz poreze na njihove prihode i imovinu – kaže analitičar Toni Prug
- Europa je suočena s drugim valom zatvaranja ekonomije, a pompozno najavljeni fond od 750 milijardi eura je ostao na razini ideja. To je važan indikator koliko brzo djeluje EU-birokracija suočena s ogromnom krizom: ne žuri se. Novac iz tog fonda sigurno neće početi dolaziti prije druge polovine 2021. godine, ako ga uspijemo povući, jer namijenjeno ne znači i povučeno. Taj novac ne može pomoći mnogim djelatnostima koje sada tonu, kao što su primjerice turizam i ugostiteljstvo - smatra Vidaković.
Problemi koje smo imali u ekonomiji prije ove godine ostat će na snazi i poslije jer to, po njegovu mišljenju, ni ovaj budžet ne rješava ni izdaleka. Novac, koliko ga bilo da bilo, njime se opet ne preusmjerava u mehanizme razvoja spomenutih zakržljalih privrednih sektora. Socioekonomski analitičar Toni Prug također drži da se tako nastavlja s uobičajenim vladanjem, kao da se u međuvremenu i nije desilo bogzna što.
- Socijalni mir se kupuje sitnim ustupcima poput podizanja minimalne plaće, čiji su učinci u sadašnjoj situaciji upitni. Hrvatska i dalje najviše porezima opterećuje najsiromašnije - kaže Prug.
Napominje da je u EU zemljama 2018. godine prosjek udjela PDV-a u BDP-u bio 6,9 posto, dok je u Hrvatskoj bio 13,5 posto, a nijedna druga EU država ne prelazi 10 posto.
Toni Prug (Foto: Tomislav Miletić/PIXSELL)
- Također, porezi na male dohotke su preveliki u usporedbi s porezima na visoka primanja kod kojih postoji prostor za dodatno opterećenje. Kriza je prilika da se veće opterećenje siromašnijih adresira smanjivanjem udjela PDV-a u BDP-u i povećanjem opterećenja najbogatijih kroz poreze na njihove prihode i imovinu - navodi analitičar.
- Drugi problem jest nedostatak specifičnih državnih investicija te stimuliranja privatnog sektora za proizvodne djelatnosti s visokom dodanom vrijednošću. Španjolska i Italija pokazuju da su i u okvirima EU-a moguća smanjivanja poreznih opterećenja siromašnijih te povećavanja bogatijima. Takvo rebalansiranje ne isključuje istovremene propoduzetničke mjere za određene sektore, kao ni državne investicije u one dijelove javnog sektora kojima se većini populacije olakšava život - zaključuje Toni Prug.
Medijsko-marketinška djelatnost pod utjecajem poduzetničkih, naročito krupnokapitalskih centara moći, ipak donekle baca svjetlo na tu manjkavost državne ekonomske politike. No ono što se inače u Hrvatskoj može čuti na temu poreza, u osnovi stvara dominantnu sliku o teškom fiskalnom iživljavanju na tzv. uspješnijim pojedincima. Samo dijelom je za to kriva činjenica metastaziralog stranačko-političkog aparata, pored drugih povlaštenih društvenih skupina, a najviše po nacional-ideološkoj osnovi, koji skupa parazitiraju na javnim vrijednostima.
Posljednji briselski službeni izvještaj "Porezni trendovi u Europskoj uniji" potvrđuje da je na snazi i dalje stanje oko kojeg ovdje desetljećima vlada takoreći zavjet šutnje, tek odnedavno razbijen povremenim probojima istine u javni prostor. Hrvatska je šampion oporezivanja siromašnijih i pošteđivanja bogatijih, jer opterećenje na kapital gotovo da i ne postoji. Pometnju unosi i unutarnja raspodjela strateških ekonomsko-političkih mjera i povlastica među nositeljima kapitala, gdje prosperiraju veliki igrači u financijskoj industriji, trgovini i turizmu, dok stradavaju manji u materijalnoj proizvodnji.
Odrazu svojevrsne ekonomsko-političke shizofrenije u takvom kontekstu svjedočimo i dok slušamo kako je pitanje svih pitanja domaće privrede sadržano u dizajnu epidemioloških ograničenja nad ugostiteljskim sektorom ove jeseni. Ugroženi interes malih poduzetnika, mada izdašno potpomognutih javnim kriznim potporama, uporno se pored svih navedenih problema prezentira kao ključ nacionalnog ekonomskog opstanka.
Ivan Lovrinović (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Da je međunarodne fiskalno-disciplinske mjere pritom već odavno trebalo odbaciti, slaže se i Ivan Lovrinović, profesor s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.
- Francuska i Njemačka nisu ih poštivale ni prije ove krize jer naprosto nisu realne, a sadašnje hrvatsko stupanje u stampedo deficita bi definitivno trebalo podrazumijevati i drukčiju svijest o tom dijelu ekonomske politike. Optimizam koji vlada sugerira za narednu godinu nije bitno utemeljeniji od gledanja u talog kave. Riječ je o public relations stajalištu bez ozbiljnog uporišta, dok se po Europi neukrotivo širi novi lockdown - kaže Lovrinović.
Ovaj ekonomist vjeruje da bi središnja državna banka u takvoj situaciji morala odigrati ključnu ulogu, pored svih mjera koje zatim donosi izvršna vlast. Hrvatska narodna banka, međutim, po njegovu je mišljenju odigrala značajan potez primarno u korist financijskih institucija – privatnih, dabome – kroz nedavni masovni otkup državnih obveznica.
- Monetarna hrvatska vlast je monetizirala dio javnog duga, a realni sektor je ostao na suhom, gušeći se u nelikvidnosti dok banke raspolažu s 46 milijardi slobodnih novčanih sredstava. I to je savršen znak da je totalno raskinuta veza između naše monetarne politike i banaka s jedne strane i poduzeća s druge - kaže on.
Povrh socijalnog rasjeda oličenog antisocijalnom poreznom politikom, uz daljnje obezvređivanje pozicije rada u kriznim mjerama koje favoriziraju poslodavce nad zaposlenima, dakle, dodatno se potencira rečeni jaz među neravnopravno tretiranim frakcijama kapitala.
- Ako HNB ne poduzima ništa za mala i srednja poduzeća, ako ni HBOR tu ne pomaže, kako očekivati da se u ovakvom trenutku odjednom pokrene realni sektor? Nema nijednog konkretnog projekta reindustrijalizacije, pa nastavljamo gubiti proizvodne kapacitete. Posrijedi je upravo beskoncepcijsko držanje Vlade RH, pa ćemo i dalje jednako ovisiti o uslugama - upozorava Lovrinović.
I ovaj naš sugovornik smatra da je progresivno oporezivanje imperativ, osim što će mu Hrvatska, po svemu sudeći, pristupiti s debelim zakašnjenjem. Izgubit će se time podosta od krizno-upravljačkog potencijala takve mjere, ali nisu samo porezi ili restrukturiranje privrede ono što hrvatske vlasti nastavljaju zaobilaziti i projekcijom državnog budžeta za 2021. godinu. U ono prvo vrijeme pandemije koronavirusa je Vlada RH, pored najave suštinskoga ekonomsko-političkog zaokreta, spominjala i poneke konkretnije spasonosne zahvate.
Između spomena više takvih rješenja je sam Zdravko Marić otkrio da bi jedan od koraka za izlazak iz škripca trebala biti nacionalizacija drugog stupa mirovinskog osiguranja. Taj privatno-bankovni sklop za proždiranje javnih financija već 20 godina uzima četvrtinu davanja za mirovine iz javnog budžeta, što se dosad približilo svoti od milijardu eura godišnje. Toliko je i država zauzvrat prinuđena da se dodatno zadužuje, a nije realiziran proklamirani smisao tržišnog oplođivanja izuzetog novca za veća primanja hrvatskih penzionera.
No uoči prošlih izbora, usuprot Marićevoj najavi, bankovnim je mirovinskim fondovima iznenada odobrena mogućnost da se i sami enormno zadužuju, čime je otvoren prostor da preuzmu ono na što banke već dugo ciljaju – preostala najveća javna poduzeća. I to je ustvari taj nepomućeni obzor najavljenog sljedećegodišnjeg državnog budžeta: politika kontinuiteta s favoriziranjem najbogatijih po svakoj fiskalnoj i monetarnoj i industrijskoj osnovi, s daljnjim iscrpljivanjem širokih i najugroženijih društvenih skupina. Jer kriza jest prilika za pravedniju raspodjelu vrijednosti, kao što smo čuli, ali još i više za novi rast imovine onih najpovlaštenijih subjekata.
