U "Idiotu" se Dostojevski pitao što bi bilo kad bi se Isus pojavio u građanskom društvu tadašnjeg carskog Peterburga; u "Teoremu" se Pasolini pita što bi se dogodilo da se Isus pojavi u poslijeratnoj buržujskoj, milanskoj tvorničkoj obitelji.
Well, "Teorem" je nestabilna priča. Iako nazvana izvješćem (prije negoli pripoviješću) te definirana znanstvenim i logičkim terminima teorema ("gledati, razmatrati") i korolara (zaključka izvedenog iz teorema), Pier Paolo Pasolini pušta priču da slobodno pluta. Nismo sigurni gdje smo, na čemu stojimo. Ne znamo koje je doba, "moglo bi biti proljeće ili početak jeseni: ili oboje"; je li se priča dogodila "prije samo nekoliko mjeseci ili godina". Dakle puno je toga ili–ili, možda–možda, često i "vjerojatno" i "gotovo": forse, probabilmente, i quasi.
Knez Miškin zamišljen je kao iznimno nevino biće. Tajanstveni Pasolinijev gost jednostavno kao – iznimno biće. Mogli bismo reći, "vjerojatno" Isus, "gotovo" demon, a vrlo lako bi moglo biti i obratno. Znamo kako je Isus prošao u carskom Peterburgu, a ne treba puno nagađati ni kako se tajanstveni gost proveo u vili milanske obitelji, tamo negdje u proljeće revolucionarne šezdeset i osme. Pasolinija (1922. – 1975.) znamo kao redatelja i pisca. Pasolini nije skrivao ni svoja uvjerenja, ni svoje strasti. Da nije tako, ne bi bio ni ubijen. Da se skrivao, ne bi bio premlaćen i pregažen vlastitim autom: bilo zbog onoga što je pisao, bilo zbog strasti koju je u predgrađima kupovao. A znamo i kako se plavooki mladić proveo kod četveročlane obitelji i njezine sluškinje. Šezdesete su i revolucija kuca na vrata buržoazije. Malo je reći "kuca". Gost izbija i vrata i dovratak; sve bez buke i sile. Njegovoj ljepoti i njegovim milovanjima prvo podlegne sluškinja Emilia, potom sin Pietro, onda mama Lucia, pa otac Paolo, i na kraju kći Odetta. Ne znamo točno kada i kako, ali baš tako po redu i spisku.
Ima u "Teoremu" nešto nalik balističkoj raketi. Neka čudesna modernost. Neka aerodinamičnost, ubojitost, supersonična brzina kojom dolazi u naše vrijeme. Pasolini piše roman kao da zapisuje scenske upute, izdaje redateljske naredbe. Dvokomponentni, prozni i pjesnički tekst koji dolazi u paru s filmom ("Teorem", 1968.), izveden je na znanstveni način. Njegova "poruka", tehnički gledano više je nalik "kodeksu". Njegova razornost i dalje je potpuna, sveobuhvatna. Nakon što kristoliki mladić blagoslovi buržujsku obitelj svojom ljepotom, svojom prisutnošću i svojim magičnim spolovilom, povijest buržujske klase završava. Sluškinja Emilia postaje seoska svetica, kći Odetta odlazi u psihijatrijsku kliniku, sin Pietro postaje umjetnik, mama Lucia odaje se mladićima, a otac Paolo daruje tvornicu radničkom sindikatu. Nema više. Finito. Buržujska klasa putuje u čistilište.
Stihovima samog Pasolinija:
U svakom slučaju, izvjesno je ovo:
što god ovaj moj krik znači,
predodređen je da traje nakon svakog mogućeg kraja.
Pa tome dodaje još samo jedno:
KRAJ
