Krije li se u vašoj online predstavi "Višnjik u Višnjiku", koja funkcionira kao svojevrsni virtualni dijalog glumaca s publikom, i neka nova kazališna poetika?
Kazalište najviše povezujem s vremenom, dakle s onim što upravo živimo. Tako je i zoom-komunikacija ušla u svakodnevicu i postala ravnopravni dio moje predstave. U svemu ovome što danas probamo dešifrirati i tumačiti, bojim se da je naša reakcija s ovakvim "Višnjikom" bila zapravo – nužnost. Nevolja nas je natjerala na borbu i na otpor. U pobunu protiv situacije u kojoj jesmo, ali i protiv tromosti klasičnog kazališta, koje još uvijek ne shvaća da se nešto promijenilo. Kazalište naprosto mora biti promptno, brzo i direktno. Sada pogotovo. Bez pomodnosti, stilova ili razvikane angažiranosti, što god ona značila.
Kako vaša predstava korespondira s današnjim vremenom u kojem se posvuda osjećaju nemoć, strah i depresija?
Ne bih htio izvlačiti neku samodopadnu teoriju o razlozima postavljanja "Višnjika" danas. Ne znam ni što s današnjim strahovima kojih se nagomilalo ni sa svim tim teškim osjećajima. Ali evo, Čehov je učinio mogućim to da jednu stvarnu, nepatvorenu i tužnu emociju koja bi trebalo da dirne učini duhovitom i smiješnom, skoro karikaturalnom. Reklo bi se da je Čehov potpuno poremetio sustav. Eto, moglo bi se od toga početi odgovarati na pitanje zašto "Višnjik" danas.
Kako je tekao proces rada s glumcima?
Najviše smo proveli vremena u otkrivanju komunikacijskih šifri, međusobno i s publikom. I moram reći da mi je iznenađujuće koliko smo brzo, bez prevelikih riječi i tumačenja, svi pristali na to, kao da to radimo cijeli život. Postoji jako puno vizualnih elemenata koji izlaze iz okvira onog tipično kazališnog, recimo kamera iz ruke glumice koja hoda gradom i samu sebe snima mobitelom ili tek obična konverzacija koja postaje jako kazališna. Svi glumci, Jadranka Đokić, Jerko Marčić, Marko Makovičić, Petra Svrtan, Lana Meniga i Ugo Korani, donijeli su u to i nešto svoje; svoje stanove na kraju krajeva, iz kojih su igrali predstavu. Svašta će tu još biti, tek smo na početku. Mi smo otporna roba. I snalažljiva.
Kakve su bile reakcije publike?
Svima je to jako neobično i žele o tome razgovarati. Drugo, svi imaju neku ideju šta im to znači, šta su vidjeli, šta bi još tu trebalo. Na moje čuđenje, interes je velik i ozbiljan. Ljudi se javljaju iz cijelog svijeta, specijalno iz regije. Shvatili su da su dio predstave, bez pomjeranja iz vlastite kućne komocije, bilo gdje na planetu. Publika na bilo kojem kraju svijeta kupuje karte za virtualnu predstavu koja se događa u Zagrebu. Ne bi li ta činjenica do prije samo godinu dana izazvala nemalo čuđenje i nevjericu?
Vjerojatno se pitate, kao i svi mi, kako će izgledati kazalište kada sve ovo prođe?
Puno se raznih, ispraznih tumača svega pojavilo u ovoj krizi, tako i onih koji pričaju da će se i kazalište promijeniti radikalno. Mijenjati se nema što jer kazalište je, banalno rečeno, scena plus publika, u koji god oblik ih stavite. A to se promijeniti ne može.
