Najprije, Joseph Anton je izmišljeno ime i prezime koje je Salman Rushdie koristio u stvarnim situacijama dok se sakrivao pred fetvom. O tom polufikcionalnom liku, nastalom ‘sparivanjem’ Čehova i Konrada, Rushdie je mogao pisati u trećem licu, što mu je omogućilo da iz opuštenog ugla opiše sve što mu se događalo od 1989. Interesantno, knjiga ‘Joseph Anton’ na kraju je ispala svakakva: Salman Rushdie je neosporno velik pisac, sigurno žrtva političkog progona, ali i nesnosni egomanijak, osvetoljubiv ljubavnik, sočni tračer i općenito nezaustavljivi lajavac, nahranjen nevjerojatnim književnim talentom.
Istovremeno tužna, zabavna i žalosna, ‘Joseph Anton’ na kraju je i pomalo trivijalna knjiga o surovom političkom progonu, o Bonu Voxu, manekenkama, drugim piscima, ženama, Playboyevim zečicama, partijima i koječemu drugom. Možda u svemu tome treba vidjeti dašak autorskog poštenja: zašto bi se Rushdie pravio da je netko drugi, i zašto ne bi u vlastitoj biografiji pisao o čemu god hoće? Na primjer o sebi. Druga je stvar hoćemo li ovu knjigu pamtiti po slapovima narcisoidnosti i noćnim zabavama ili, recimo, po dirljivoj i tragičnoj volji mnogih ljudi spremnih da se žrtvuju za Rushdieja. On – Joseph Anton – neosporno je živopisan lik, istovremeno i pokusni kunić i promiskuitetna vucibatina, loš otac i sposobni manipulator koji vješto koristi fetvu za vlastitu promociju i pentranje po društvenoj ljestvici, no koliko sve to vrijedi danas kad više ne morate napisati ‘Sotonske stihove’ da bi vas islamisti napali iz čista mira?
Mnogo puta Salman Rushdie u ‘Josephu Antonu’ ponavlja da je opasno svoditi bilo koje književno djelo – a pogotovo ‘Sotonske stihove’ – na puku uvredu, što jest važan zaključak. ‘Sotonski stihovi’ su umjetničko djelo, a ne ulični obračun, i važno je shvatiti da je potpuno nebitno je li Rushdie namjeravao uvrijediti muslimane, jer se kritika – kao ni čitatelji – odavno ne bavi autorskim namjerama već estetskim vrijednostima teksta. Kako literatura još nije deportirana u estetski rezervat ili, još gore, u rezervate industrije zabave, i kako još uvijek ima utjecaja na javnu sferu, slučaj ‘Sotonskih stihova’ ostaje važan primjer u vremenu kad humanistički ideali padaju na niske grane, a zahtjevi za prohibicijom religijski i politički diskutabilnih sadržaja postaju sve glasniji.
John le Carre je u pravu kad Rushdieja podučava da nijedno društvo nikada nije nudilo apsolutnu slobodu govora, što se isplati ponoviti danas, kad se sloboda govora sve češće svodi na slobodu govora mržnje. Pisci se danas ponovno suočavaju s drukčijim, spretnije prepakiranim zahtjevima za cenzurom i zato ‘Sotonski stihovi’, kao ni ‘Charlie Hebdo’, ne gube na aktualnosti. No zaslužuje li baš svaki slučaj nedvosmisleno javnu podršku, kao što su to u jednom važnom trenutku imali ‘Sotonski stihovi’? Što ako je primjerice Alain Badiou u pravu kad tvrdi da se ispod karikatura ‘Charlieja Hebdoa’ kriju i kulturni rasizam i platforma za plasman sumnjivih političkih ideja? ‘Sotonski stihovi’ su u tom smislu možda bili ‘čišći’ slučaj, čak ako ih je Rushdie i napisao s predumišljajem jer, kako god bilo, napad na ovaj roman ujedno je bio i atak na književnu i estetsku autonomiju.
Ta je bitka na kraju dobivena samim time što je Salman Rushdie ostao živ, no od tada se mnogo toga lošeg zbilo pod barjacima slobode i demokracije. U međuvremenu, Salman Rushdie je sam sebe ispisao s prve crte bojišta, što za njega nije loše. Čovjek je zaslužio malo mira u penziji.
