Zatvara se Tonka, jedina mljekara u Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji, najavljeno je prošli tjedan. Čitavu regiju preplavio je sentiment, ali s njega se ne odvaja vrhnje, pa će tamošnju ponudu mliječnih proizvoda ubuduće određivati isključivo vanjski distributeri. Do daljnjeg, lokalnim javnim prostorom sjetno ječe stihovi one slavne pjesme Momčila Popadića. "Sve su bitke izgubljene trajno", glasi naslovna poruka jednog od osvrta u dnevniku Novi list.
Nema više Tonke, znači, nakon gotovo 75 godina rada, od prvih kotlova za pasterizaciju koji su preuzeti odbjeglom njemačkom okupatoru. Nema sira polumasnog i posnog, ili namjenskog "za kolače". Nema ni jogurta, a ponajprije da spomenemo onaj ekstrajaki "planinski", ali ni običnog tekućeg i čvrstog. Nema svih onih varijanti s kavom i vanilijom, ili kefira, iz već zavidno diverzificirane proizvodnje kakva je sigurno radovala i bivšu predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović. Sjećamo se, ona je ukazivala na važnost razvijene mliječne industrije još dok je Tonka funkcionirala sasvim živo. Naspram te nekadašnje djevojčice s Grobnika, pada nam na um i spomenik mlikarici u centru Rijeke. Napravljen je po liku jedne konkretne žene iz Grobinštine, odakle je u biti vodio prvi milky way sve do utemeljenja moderne industrijske produkcije. No ovo ustvari jest tema o dobavljačima mlijeka iz zaleđa koje se u međuvremenu, s mrežom cesta i bržom teretnom dostavom, proširilo na Gorski kotar i Liku te dio Istre. Jer, svejedno, kao što su objavili iz PIK-a Rijeka u čijem je sastavu djelovala Tonka, ponestalo je sirovine. Pritom nužno treba ukazati na širu sliku pripadajuće problematike.
Mljekarstvo je danas, ukupno govoreći, najteže pogođen dio hrvatskog agrara. Ono je pretrpjelo najveću štetu od maćehinske ekonomske politike, izlaganjem svih procesa u prevelikoj mjeri tržišnim uvjetima. Ostali poljoprivredni podsektori su prošli nešto bolje: uzgoj žitarica i uljarica, povrtlarstvo i donekle voćarstvo, potom ribarstvo itd. Ujedno je baš mljekarstvo segment koji u prosjeku postiže, među svima pobrojanim, najveću dodanu vrijednost. Stradalo je zapravo stočarstvo u cijelosti, a zemlju je preplavilo uvozno meso, te na koncu i mliječni proizvodi. Ostalo je nešto peradarstva, ali od ptičjega mlijeka nema neke velike industrije, osim literarne. Tonkin udes zato treba promatrati u svjetlu opće sudbine domaće stočarske proizvodnje. Uz generalnu uvozničko-trgovačku strukturu hrvatske ekonomije, u vezi s materijalnim produktima, teško da je moglo proći drukčije.
Uvozno meso i mliječni proizvodi postupno su dominantno pritisnuli ovdašnje sve poroznije tržište. Dukat je utopljen u francuskom Lactalisu, ostala je domaća samo Vindija. Njemački je Meggle odustao, pa je osječku mljekaru lani preuzelo rusko Belje. Za to vrijeme stočare potiskuju ratari, naročito oni najveći korisnici državnog zemljišta i sustava poticaja, mada tlo nerijetko obrađuju samo fiktivno. Ako konstatiramo da domaće sirovine ima sve manje, nema mjesta čuđenju, naprotiv – čudno bi bilo da je obrnuto.
"Kad bih išao po mlijeko u okolicu, znao sam popričati s tim dobavljačima koji su već upozoravali da im PIK mora pomoći kao malim mljekarima da se okrupne u zadruge, jer će u Europskoj uniji biti još teže", ispričao nam je jedan vozač iz PIK-a o problemu začetom odavno, a naraslom s ulaskom RH u EU, i totalnim otvaranjem tržišta uvoznoj robi. S jeftinim mlijekom u prahu nepoznatog porijekla od kojeg će se potom raditi velik dio prerađevina, konkurentnost je domaćeg uzgajivača-kooperanta dodatno srozana.
"Ja sam u par navrata to bio i rekao nadređenima, ali nisi imao kome. PIK je radio robnu marku trajnog mlijeka za Plodine i Metro, brend Gurman... Vozili smo to u sva skladišta, bilo je sirovine brdo, pa kad sad pišu da im nedostaje, nedostaje im jer se nisu pobrinuli za dobavljače, da male farmere sa po par krava organiziraju u zadruge sa sto krava. Eto, zato nemaju sirovine", rekao nam je ovaj radnik koji je želio ostati neimenovan. Danas preostalih tridesetak njegovih kolega iz Tonke u neizvjesnosti čeka prekomandu na druga mjesta u PIK-u. Naš sugovornik postavlja i pitanje o razlozima gubljenja ugovora s Plodinama čija je robna marka gutala pogolem dio Tonkine proizvodnje. Za to vrijeme nitko nije PIK-ovo mlijeko kupovao u njegovim dućanima jer je tu bilo skuplje. PIK se tako poslovno smanjivao, da bi se u nekom trenu shvatilo kako više nema dovoljno kooperanata. Dio ih je odustao, izašao iz stočarstva, a dio prešao Vindiji.
Perspektiva zadrugarstva nije samo poljoprivredno pitanje, naravno. Udruživanje rada u Hrvatskoj općenito je otežano, ali bi u velikom dijelu poljoprivrede ono bilo gotovo neophodno. Na tom tragu prisjetili smo se jednog pothvata s osnivanjem zadružne mljekare u inicijativi nekolicine stočara iz Požeštine krajem pretprošlog desetljeća. Miroslav Kovač, poljoprivrednik i poljoprivredni analitičar koji je predvodio inicijativu, inače je upravo prije nekoliko dana publicirao osvrt "Kad zadrugarstvo nije perspektiva nego smetnja". Kontaktirali smo Kovača zbog evidentnog pogoršanja iste kritične situacije, sudeći ne samo po primjeru Tonke. On je najprije pojasnio da su vlasnički, organizacijski i razvojno posrijedi dva u bitnom različita modela poslovanja. PIK i Tonku većinski posjeduju dioničari Gino Pastorčić i Igor Borovac, a nasuprot njih ostaju radnici i dvjestotinjak mljekarskih kooperanata iz šire okoline Rijeke. Pastorčića i Borovca je tako Radnička fronta nedavno nazvala "privatizacijski torbari", na njih adresirajući štetnu rasprodaju nekretnina poduzeća u Crikvenici i Malinskoj te na Rabu. Miroslav Kovač, čija je zadružna inicijativa propala nakon nekoliko godina, uslijed gotovo apsolutnog nedostatka valjane kreditne i druge ekonomsko-političke podrške, nalazi da gospodarska i socijalna dimenzija njegova i Tonkina primjera ipak ukazuje na isto.
"Upravo je izgubljena", smatra Kovač, "još jedna živa inicijativa u prostoru u kojem se to nikako nije trebalo dogoditi. Problem je dubok i dugo je godina nastajao u okruženju u kojem se odvijaju slične poduzetničke inicijative u Hrvatskoj. Trenutno, a i za budućnost je važnije od svega: Rijeka kao grad, i Riječani u njemu, ostaju bez sadržaja koji je tehnološki bio spreman i za veće dosege u pripremi dovoljne količine hrane kratkih lanaca opskrbe." Miroslav Kovač napominje da su kratki lanci nabave danas ključna operativna paradigma svjetskih i europskih politika u odgovorima na prehrambenu krizu: "Ona je tu, odgurnuvši vrata drsko i snažno zakoračivši i u naš atar, a on je sam po sebi već osjetljiv... Izgubljena dodana vrijednost i indirektne multiplicirane štete uz one sudbinske, i očite prema seljacima koji su dobavljači sirovine, zatim radnicima i vodstvu u mljekari, ali i potrošačima koji su navikli na domaći proizvod i vrijednost istog, ogromne su."
"Gubi se zatvaranjem Tonke i znanje i iskustvo koje je specifično za jednu takovu proizvodnju. Gubi se i kontinuitet odnosa s prostorom i okolišem upravo ondje gdje je nastajala sirovina za mliječne proizvode mljekare. Primjerice, u Lici i Gorskom kotaru koji su već doživjeli demografsku, ali i okolišnu eroziju tj. devastaciju. Nažalost, Tonka nije izoliran slučaj u Hrvatskoj, i nije zadnji. Osiguravanje sirovine je ključna potreba, a nje je u Hrvatskoj sve manje", zaključio je ovaj poljoprivredni analitičar.
Što se tiče same Rijeke i Riječana, međutim, ovo je tek nastavak tragičnog niza. Kroz posljednjih četvrt stoljeća nestali su: Tvornica motora Rikard Benčić, Torpedo, Croatia Line, Tvornica papira, Transadria, Elektromaterijal, Istravino, Brodomaterijal, Brodogradilište Kraljevica itd. Ne ostaje Rijeka samo bez jogurta, nego bez ogromne glavnine domaće proizvodnje. O takvoj ekonomsko-političkoj logici nam donedavna hrvatska predsjednica ipak nije imala što reći. Imala je u vidu samo kritiku socijalističke ekonomske politike s lokalnim proizvođačima. Požalila se tad austrijskim medijima zbog lošeg izbora jogurta za vrijeme njezina odrastanja u Jugoslaviji. Zemlji, dakle, u kojoj se 1975. godine proizvodilo između 80 i 90 vrsta tekućih, čvrstih i voćnih jogurta, te kiselih i acidofilnih mlijeka i kefira. No više nisu učinili ni odgovorniji od nje, odnosno svi hrvatski premijeri odreda. Znali su i znaju samo upućivati na tržište i poduzetnički rezon, uz alibi-program domovinsko-razvojnih floskula i pomoć iz EU-fondova. Srećom, od veljače je u izradi državni Program razvoja sektora mljekarstva u Hrvatskoj, pa da vidimo koliko će sad učiniti, dok je za Tonku ionako već kasno.
