Neobjavljeni dnevnici, privatna pisma, tisuće e-mailova, stotinjak kutija sa skicama i fotografijama, dugi popisi riječi: dojmovi o knjigama i događajima. Uz to, eseji, romani, filmovi, kazališne predstave, novinski tekstovi, intervjui i tragovi društveno-umjetničkog angažmana u New Yorku, Los Angelesu, Parizu, Rimu, Stockholmu, Sarajevu. Na kraju, najvažnije: golem utjecaj na internacionalnu kulturu i revolucionarni zaokreti u tumačenju brojnih tema kao što fotografija, status umjetnosti, odnos visokog i niskog, kamp kultura, percepcija bolesti.
S takvom težinom dokumentarne građe i kulturnog naslijeđa suočio se Benjamin Moser pišući svoju, Pulitzerom nagrađenu biografiju o Susan Sontag. Kako selektirati toliki materijal; kako prenijeti mnogolikost jedne osobe, a ne dizati joj spomenik; kako izbjeći spektakularizaciju, a napisati dinamičan tekst? Kako prikazati razliku između Sontag (osobe) i "Sontag" (ikone) i istaknuti brojne reflekse između mikro i makro povijesti, njezina života i američkog društva u nekoliko desetljeća? Zbog tih dilema, traženje pravog glasa za pisanje ove knjige nije bilo jednostavno. No kao povjesničar Moser je znao da je povijest uvijek pripovijest, prevođenje kaosa dokumenata u historiografski red. Kao biograf – koji je napisao i knjigu o brazilskoj autorici Clarice Lispector – znao je da biografija nije jednaka životu, već je ona priča o životu, različita od romana, ali mu i bliska po naraciji i strukturi. Uz to, biografija uvijek svjedoči i o objektu: tuđem životu o kome se piše, i o subjektu: životu onog koji piše.
Iako fasciniran Sontag kao "posljednjom velikom književnom zvijezdom Amerike", Moser nije čučao u sjeni njezine slave, ni ravnao bore na njezinu liku. Iako u statusu "autorizirana biografa" (od obitelji je dobio na uvid cijelu ostavštinu), nije sebe cenzurirao. U knjigu je tako uključio epizode koje bi manje samosvjesni autori – u želji da stvore konzistentan tekst ili u strahu da od obožavane osobe ne naprave monstruma – sigurno izbacili. Moser je protivnik mistifikacija u pisanju, kao što je Sontag bila protivnica mistificiranja fotografije i kritičkog tumačenja. Uostalom, pisati tako o osobi koja je često bila beskompromisna i izbjegavala sitnoburžujske udobnosti, značilo bi upasti u konformizam i malograđanštinu. Biograf Moser time slijedi kritičarku Sontag, pa njegova (po)etika biografizma znači: nema idolopoklonstva ni zgražanja, nema cenzure ni peglanja ekstrema.
Autorova spremnost da otkrije mračne tajne svoje dive mogla mu se i obiti o glavu tako da se knjiga pretvori u zbirku prvorazrednih tračeva i rasprodaju intime. Na sreću, njega su zanimali i Sontagini umjetnički impulsi, opsesivne teme, veze teksta i konteksta. Pišući o njezinu otkrivanju vlastita lezbijstva, on izvrsno ocrtava promjene u percepciji homoseksualnosti u Americi: od podzemne gej scene 1960-ih preko demonizacije u vrijeme reganovštine do iskoraka u mainstream. Vrlo su zanimljivi i ekspozei o antisemitizmu na sveučilištima, vorholovskoj glamurizaciji kulture i snobizmu art-središta te lucidne analize sontagovskih tema: odnosa između stvarnosti i reprezentacije, ega i maske ega, onoga što smo i kako se predstavljamo u životu/umjetnosti. Ta visoka razina pripovijedanja snižava se tek psihoanalitičkim lamentiranjem o odnosu s majkom i sadizmu u ljubavnim vezama.
Stotinjak stranica posvećeno je i njezinu boravku u Sarajevu pod opsadom, režiji predstave "Očekujući Godota" i pisanju o ratu i prikazu tuđih smrti. Po Moseru, Sontag je u Sarajevu dala najbolje od sebe; tu se ozbiljilo njezino uvjerenje o presudnoj važnosti umjetnosti za razumijevanje života drugih.
Da bi se stvorila takva literarna freska i preko priče o životu osobe prikazao život kulture, potrebno je puno znanja, istraživanja i senzibiliteta. No sve to neće pomoći ako ne postoji nešto temeljno što pokreće autora. To nešto, inicijalno i supstancijalno, u povijesti i književnosti, uvijek je isto – osobna strast da se piše baš o toj temi. Poslije dolazi i sposobnost artikulacije strasti u tekstu, no to se donekle može naučiti. Susan Sontag, takva kakva je, punokrvna, i divna i nemoguća, pokrenula je u Moseru to nešto – njezina priča taknula je njegovu tektoniku. Biografski voajerizam tako se isplatio i nastala je jako, jako dobra knjiga.
