Ministar financija Boris Lalovac prvi je pokazao da zna jedno od osnovnih pravila kojih se mora držati svaki političar na vlasti. Ono glasi da nitko u zemlji ne smije biti jači od države. U suprotnom, moguć je svaki oblik nasilja i izigravanja demokracije. Da to nisu znali, pokazali su na primjer Ivo Josipović, Zoran Milanović i Josip Leko kad su, predstavljajući državu u Vukovaru, podvili rep pred 50 militantnih crnokošuljaša. Na licu mjesta njih trojica nisu mogla ništa, ali nasilnici su se već iste noći morali suočiti sa snagama organizirane države. Da je bilo tako, vjerojatno ne bi bilo ni šatoraša ni plinskih boca na zagrebačkim ulicama, kao ni nekih drugih akata nasilja i političkih ucjena.
Boris Lalovac se sada suočio s opasnijom silom, koja je već pokazala da ne preza ni pred čim. Suočio se s eksponentima stranog i domaćeg kapitala, gladnima profita i moći. Ciljevi i metode bankarskog kartela pritom se ne razlikuju od onih filmskih obitelji Soprano ili Corleone. Je li to pregruba usporedba? Na to odgovaraju činjenice. Dužnici otplaćuju kredite deset godina i nakon toga su dužni više nego na početku. I to u zemlji koja ima stabilan novac već duže od 20 godina. Je li to uopće otplata kredita ili golo zelenašenje i dužničko ropstvo kojem se ne nazire kraj? Sopranosi su imali majstore (zvali su ih vojnici) koji su onima što su se pokušali oduprijeti lomili prste i maltretirali im žene i djecu. Hrvatski su zelenaši toliko ojačali da taj posao za njih obavlja država. Njeni činovnici – pravnici, ovrhovoditelji, policajci – nisu ništa manje djelotvorni. Štoviše, dužnici bi ponekad bili zadovoljniji da umjesto susreta s njima imaju posla s nekim siledžijom koji lomi prste.
Ulazak u Evropsku uniju nije tu ništa promijenio. Štoviše, banke prijete ministru Lalovcu (zapravo hrvatskoj državi) intervencijom Europske komisije. Zar ne bi trebalo biti obratno? Zar EU ne bi trebala štititi svoje građane (a to su i hrvatski državljani) od pohlepnih zelenaša? Činjenica da se događa točno obratno, da se oni pozivaju na EU, jasno pokazuje glavni uzrok krize te organizacije. Ona je prestala biti unija ljudi, pa i država. Sada je to bankarska unija koja je, kad je riječ o interesima kapitala, protiv svojih građana i nekih država članica. Ovih je dana procurio podatak koji, kako se čini, nije znao ni ministar, da su od početka krize 2008. godine banke izvukle iz Hrvatske čak osam milijardi kuna. Zato se ne treba čuditi ako EU, ponavljamo bankarska EU, i u hrvatskom slučaju stane na stranu kreditora. Točnije zelenaša.
Čini se da je sve to počeo shvaćati i premijer Zoran Milanović, pa je Vlada, uz određene rezerve, prihvatila Lalovčeva stanovišta. O kojim je rezervama riječ. Na pitanje tko treba snositi trošak preračunavanja u euro svih kredita s deviznom klauzulom (po formuli o kojoj već i vrapci pjevaju) Lalovac kaže da to trebaju biti banke, koje su izvukle golem novac iz džepova hrvatskih građana, a onda i iz Hrvatske. Milanović se slaže, ali dodaje da moraju biti zaštićeni i interesi kao i prihodi vlasnika banaka. Islandski predsjednik Olafur Ragnar Grimsson u sličnoj je situaciji mislio obratno. Da mora štititi svoje građane i državu, a ne banke. Ta mala zemlja bila je bankarski raj, pretežno za britanske banke i ulagače, sve dok njihove špekulacije nisu izazvale krizu. ‘Kad je ona izbila godine 2008.’, kaže Grimsson, ‘bili smo izloženi nevjerojatnom političkom i ekonomskom pritisku da se ponašamo kao i druge europske vlade i da spašavamo banke. To smo odbili, smatrajući da narodnim, javnim novcem ne smijemo spašavati privatne banke.’
Trajalo je to nekoliko godina, tokom kojih su čak prijetili Islandu izolacijom, tvrdeći da će postati Kuba sjevera. Islanđani su izdržali i natjerali banke da same snose svoje gubitke, pa i po cijenu propasti njihovih operacija na Islandu. Štoviše, neke od direktora islandskih banaka (mahom u stranom vlasništvu – kako to zvuči poznato) izveli su pred sud. Danas Island ima duplo brži gospodarski rast od EU-a, a nezaposlenost je smanjena na samo 4,2 posto.
Riječ je, naravno, o iznimci. Ali i bez nje ostaje pitanje zašto hrvatski premijer smatra da mora brinuti o profitu vlasnika banaka. Iako se njihovo poslovanje fetišizira, a njihova stabilnost proglašava osnovom stabilnosti ekonomije, riječ je samo o jednoj djelatnosti, o poslovanju s novcem. O trgovanju s robom koja zamjenjuje svaku drugu robu. Tu se, kao i u svim drugim poslovima, može biti uspješan i neuspješan. Ministar Lalovac je nedavno utvrdio da je dio hrvatskih banaka poslovao loše, plasiravši golem novac bez pravog pokrića i rezultata. Zašto bi Hrvatska trebala plaćati posljedice takvog poslovanja? Zbog kakve navodne stabilnosti i čije babe zdravlja? U tržišnoj ekonomiji svatko mora odgovarati za svoje rezultate, a Vlada mora brinuti o svima jednako. Ne može se jedne bacati na ulicu, a drugima štititi profit.
U tome je, međutim, lako prepoznati filozofiju društva iz HNB-a. Onih istih koji su dužnicima objašnjavali navodne velike ekonomske principe i objektivne teškoće zbog kojih moraju ostati u dužničkom ropstvu, a istovremeno kamate na svoje privatne kredite prebacivali na ustanovu u kojoj rade. Po toj nakaradnoj filozofiji njihova je briga stabilnost cijena i bankarskog sustava, a ne razvoj nacionalnog gospodarstva. Pod njihovim utjecajem je, vjerojatno, potonuo i najrazumniji prijedlog da se sve preračuna u kune, a ne eure. Nakon više od dva desetljeća stabilnosti, HNB ne vjeruje sam sebi.
Zanimljiva je i reakcija dijela tzv. nezavisnih ekonomista, koji se natječu puneći medije stručnim prigovorima najavljenom preračunavanju dugova u eure. Njihov zajednički nazivnik je da Vladine mjere ne vode računa o normalnoj ekonomiji. Ali normalne ekonomije tu uopće nema. Što je normalno u tome da čovjek deset godina otplaćuje kredit i da je nakon toga dužan više nego na početku? Nema objektivnih okolnosti koje to mogu opravdati. Nije to posljedica elementarnih nepogoda, već ljudskih postupaka i egoističnih planova koje su omogućile međunarodne, a još više domaće okolnosti. Bankarima su, očito, najdraži stručnjaci koji se zalažu za selektivnost, odnosno za mjere kojima bi se pomoglo siromašnima, a ne i onima koji su uzimali kredite da bi kupovali apartmane ili više nekretnina. Predlažući to, oni su ispustili iz vida da je riječ o tipičnoj sopranovskoj logici, po kojoj se od mrtvog (uništenog) dužnika više ne može naplatiti ništa. Zašto, međutim, ti stručnjaci, koji su navodno nezavisni, misle da u svim drugim slučajevima banke imaju pravo na zelenašenje i uspostavljanje dužničkog ropstva? I to nerijetko oni isti stručnjaci koji će iskoristiti svaku priliku da lamentiraju o antipoduzetničkoj klimi u Hrvatskoj.
Jedna od poznatijih dosjetki je ona njemačkog dramatičara Bertolta Brechta da je veći zločin osnovati banku nego je opljačkati. Ali od same dosjetke važniji je trenutak u kojem je ona nastala. Bilo je to u doba velike krize 1930-ih godina, krize koju je prekinuo tek Drugi svjetski rat i koja, po mnogima, sada ima svoju reprizu.
