U susret novom prijedlogu državnog proračuna u uvjetima visoke inflacije razgovarali smo sa saborskim zastupnikom SDP-a i bivšim ministrom financija Borisom Lalovcem.

Kako ocjenjujete socijalne i poduzetničke faktore koji će utjecati na kreiranje budžeta u izbornoj godini?

Zadnjih nekoliko godina vidljiv je veliki nesrazmjer između snažnog rasta prihoda u državnom proračunu i plaća, kako u gospodarstvu, tako i u javnom sektoru. Najznačajniji izvor prihoda u državnom proračunu raste po puno većim stopama nego bilo koji drugi rashodi. Samo u zadnje tri godine snažan je rast prihoda od PDV-a, odnosno potrošnje koju plaćaju svi građani. Taj rast po godini iznosi više od deset milijardi kuna i ove godine dostiže rekordnih 77 milijardi kuna. To je enorman rast. Na primjer, rast prihoda u gospodarskom razdoblju zadnje godine SDP-ove vlade bio je skroman, PDV je iznosio 45 milijardi kuna. Hrvatska nikad u povijesti nije imala bogatiju blagajnu, točnije tijekom zadnje četiri godine imala je dvoznamenkasti rast financijskih sredstava, višestruko više nego sve prijašnje vlade. Naravno, dobrim dijelom to je rezultat i ogromne inflacije.

Očit je i nesrazmjer proračunskog priljeva i niske stope PDV-a na osnovne prehrambene artikle, što predstavlja težak pritisak na kupovnu moć običnih građana, posebno što se tiče osnovnih životnih namirnica. Nema namirnice čija cijena u zadnje vrijeme nije rasla iznad 50 posto, a krumpira čak 130 posto. Temeljna inflacija u Hrvatskoj je oko deset posto, duplo je veća nego europska, što dokazuje da je kod nas inflacija ušla u sve pore društva. Bez obzira na to što su trgovine, bar percepcijski, u rujnu pokušale smanjiti cijene, to još nije ni desetina prethodno uvećane cijene proizvoda. Do sada su trgovci kroz porez na ekstraprofit vratili samo mali dio u proračun, pa se i s te strane trebalo više učiniti.

Također, nemoguće je da su banke vratile samo 20 milijuna eura u proračun kroz dodatni porez, a samo su u ovoj godini na ime monetarne politike od HNB-a dobile 400 milijuna eura. Čista zarada je 380 milijuna eura samo na toj osnovi. Umjesto da taj novac uplati u državni proračun, HNB ga je uplatio bankama. To nije tržište, već čisti intervencionizam monetarne vlasti kako bi suzbili inflaciju. Taj novac je višak likvidnosti i zapravo novac hrvatskih građana kojima banka plaća 0,5 do jedan posto, a HNB bankama za taj isti novac građana plaća četiri posto. Očekujem i dalje vrlo visoku osnovicu rasta poreznih prihoda i sljedeće godine i nastavak rasta prihoda, bez obzira na to što će se usporiti gospodarski rast. Još uvijek smo pod velikim utjecajem EU fondova, kao i snažnog građevinskog sektora.

 

Hrvatska nije samodostatna

Hoće li se napuhani državni proračun konačno pozitivno odraziti i na naše kućne budžete?

Sve dok je inflacija veća od gospodarskog rasta, utjecaj politike je predominantan. Politika određuje tko je gubitnik, a tko dobitnik. Hrvatska vlada je dosta pomogla poduzetnicima kroz brojne subvencije, a manji dio su dobili hrvatski građani. Kako objasniti da su trgovci samo na ime smanjenog PDV-a dobili tri milijarde kuna? A koliko su dobili umirovljenici? Kad bi se zbrojile sve ove jednokratne pomoći umirovljenicima, došli bismo do iznosa koji su trgovci dobili zbog smanjenja PDV-a. Vlada je zadnjim poreznim izmjenama pokušala povećati plaće. Prvi put u povijesti Hrvatske, kako bi povećali plaće, intervenirali su u mirovinski sustav, mijenjali su devet zakona i na kraju je država kapitulirala jer je povećanje plaća iznosilo šest eura. Oduzimanje iz mirovinskog sustava dugoročno je vrlo štetno i na kraju bez ciljanog efekta. Država je iscijedila sve instrumente administrativnog povećanja plaća.

Također, vladajuće politike moraju odgovoriti na pitanje zašto je radnik u Njemačkoj, u istoj multinacionalnoj kompaniji, na istom europskom tržištu, plaćen tri puta više nego radnik u Hrvatskoj. Naredna vlada mora ozbiljno mijenjati smjer porezne, ali i ekonomske politike, osiguravajući mjere za strukturno povećanje plaća. Povećanja od šest ili deset eura su neozbiljna priča. SDP predlaže model izmjena poreza na dobit putem kojeg bi nagradio one poduzetnike koji bi isplaćivali veće plaće radnicima.

Jednostavno, potez je na poduzetnicima koji su dosadašnju novčanu pomoć države za plaće radnika preusmjerili u svoje profite i tu država šuti. Prošle godine zabilježene su enormne uplate, blizu 18 milijardi kuna, što je 125 posto više u odnosu na prosjeke uplata poreza na dobit tijekom prethodnih razdoblja. Te uplate pokazuju ogroman poremećaj u društvu i da su se subvencije koje je država davala poduzećima ponovno indirektno vratile u proračun. Ne zaboravimo da je 80 posto te dobiti ostalo poduzećima, a samo 20 posto je vraćeno u državni proračun. Zamislite kolika je dobit ostala poduzetnicima i kompanijama koje su to radile.

Sve dok je inflacija veća od gospodarskog rasta, utjecaj politike je predominantan. Politika određuje tko je gubitnik, a tko dobitnik. Kako objasniti da su trgovci samo na ime smanjenog PDV-a dobili tri milijarde kuna? A koliko su dobili umirovljenici?

Državni proračun znatno se puni i prihodima od turizma. Koliko je to siguran izvor u današnja nesigurna vremena?

Turizam je doveden do razine koja je, nažalost, sama sebi postala konkurencija i koja je sama sebi počela štetiti, što je Vlada donošenjem Zakona o turizmu i priznala. Po tom zakonu, prvom u hrvatskoj povijesti, pojedini lokalni čelnici, npr. gradonačelnik Dubrovnika, moći će zabranjivati izgradnju novih turističkih objekata kako ne bi štetili postojećim. Došli smo do broja od dvadesetak milijuna turista, što znači da svaki hrvatski građanin ugosti petoricu građana. Turizam ima svoje limite i malo koja zemlja ima takav omjer i može to izdržati.

Europski trendovi govore da države ne mogu živjeti samo od uslužnih djelatnosti, nego moraju biti samodostatne kako bi same sebi osigurale prije svega hranu. Hrvatska nije samodostatna. Država koja ne može biti samodostatna u budućnosti može imati brojne probleme. Sve se okrenulo lakoj i brzoj zaradi, gdje su rentijerski prihodi puno veći od zarade u drugim djelatnostima. Turizam je osjetljiv i na ratna događanja, na Covid, na zatvaranje granica, na prekid trgovačke robe, a Hrvatska je cijelo vrijeme stimulirala rentijerstvo. Kod nas je recimo porez na rad puno veći od poreza na rentijerstvo. To je političko pitanje vladajuće garniture.

S druge strane, proizvodnje ima sve manje. Tamo gdje se jednom ugasi svjetlo, teško se itko vraća na to zgarište, a teško je otvoriti novo. Smjerovi ekonomske politike morat će se više odrediti prema proizvodnji, a manje prema rentijerstvu i apartmanizaciji. Ali problem više nije vratiti industriju, nego naći ljude za tu industriju. Europa se vraća industriji, ali naša se Vlada ne hvali koliko je novca od ovih silnih pet milijardi eura povučenih iz EU fondova koristila za obnovu industrije za nove tehnologije.

Vladajući se hvale sa nikad manjim brojem nezaposlenih, ispod 90.000, ali Hrvatska je istovremeno zemlja velikih razlika?

Ovo su pozitivni elementi koje je Hrvatska ostvarila nakon deset godina članstva u EU-u. Kad imate toliki priljev novca na tako malu ekonomiju i nisku osnovu, takvi rezultati su očekivani. Sad imamo nikad manju nezaposlenost, a nikad veće regionalne razlike, nikad veći jaz između onoga tko ima i onoga tko nema. Prije smo imali podjelu na zaposlene i nezaposlene. Sad je politika velikih regionalnih razlika: tamo gdje je pustoš i gdje čovjek godišnje ne zaradi 10.000 eura i Zagreba gdje je kvadrat stana 7.000 eura ili jadranskih destinacija gdje se samo u dva ljetna mjeseca zaradi 100.000 eura i manje oporezuje nego onog iz unutrašnjosti sa 10.000 eura godišnje.

To su dvije Hrvatske. Kad bismo izuzeli Zagreb, Istru i Dalmaciju, vidjeli bismo zapravo kakva je realna slika Hrvatske. Međutim, čak ni u Zagrebu, koji daje jednu trećinu hrvatskog BDP-a, prosječni hrvatski građanin ne može iznajmiti stan. Kao domaći turist on ne može financijski izdržati odmor u Istri ili Dalmaciji. I to govorimo o prosječnom standardu, a ne o našim građanima s niskim plaćama.

 

Intervencija u mirovinski sustav

Znači, nismo dobro iskoristili sredstva iz EU fondova?

Možemo se pohvaliti dobrim povlačenjem novca iz EU fondova, ali sve pokazuje da instrumenti europskih politika nisu rezultirali ciljanim smanjenjem regionalnih razlika, ne samo u infrastrukturi nego i po životnom standardu. Korištenjem novca iz europskih fondova tijekom prošlih deset godina trebali smo hrvatske regije približiti Zagrebu, ali mi smo europski novac koristili za infrastrukturu, a ne za ljude. Asfaltirali smo puteve, izgradili infrastrukturu na kojoj nema ljudi i koju nitko neće koristiti. Kad se ulaže u sustav, u kadrove, u čovjeka, to je ulaganje na dulji period, rezultati se ne vide odmah kao kad asfaltiramo cestu pa je politika zadovoljna.

Nažalost, u vrijeme kad je SDP imao vlast vladala je vrlo rigidna politika EK-a koja se temeljila na strogoj štednji. Čak nismo provodili sve ono što je Europa od nas tražila. Sad i u Europi vladaju drugačiji trendovi i Hrvatska ima novu priliku prema radnicima

Politika je kod nas uvijek kratkoročno pitanje. Vidite kako smo koristili Fond solidarnosti EU-a za obnovu poslije potresa. Prošle godine potrošili smo samo deset posto sredstava, pa smo ove godine počeli bacati novac kroz prozor samo da ga ne vratimo Europi. I u narednom periodu imat ćemo silan novac na raspolaganju, ali ako ga budemo koristili na način najbržeg prsta ili putevima koji su sad predmet europskih istražitelja, to će biti bačen novac. Prije 70 godina regionalne politike bile su promišljenije. Svaka regija imala je svog industrijskog giganta koji je privlačio mala i srednja poduzeća i razvijao stanogradnju za radnike. Stambena politika je bila u funkciji industrije i rada. Danas na tim mjestima, po regionalnim centrima, imamo pustoš i centralističku politiku izgradnje rentijerskih stanova u jednom gradu. Tragično je da je Hrvatska tad ozbiljnije razmišljala o regionalnom razvoju nego danas, kad imamo puno više novca nego što smo ikad imali.

Mirovinski fondovi vrlo loše su se snašli u dosadašnjim ekonomskim prilikama. Poslije niskih plaća očekuju nas još niže mirovine. Ima li naš mirovinski sustav budućnost?

U pojedinim županijama broj umirovljenika već sad je veći od broja radnika, dok je na nivou države taj omjer 1,33 radnika prema jednom umirovljeniku. Depopulaciji dodajmo i činjenicu da su mirovinski fondovi slabo iskoristili blagodati gospodarstva. Poduzetništvo je kroz isplate poreza na dobit imalo velike zarade u zadnje tri godine, a mirovinski fondovi su trebali biti jedan od oslonaca ulaganja u gospodarstvo i na takav način da povećavaju svoje vrijednosti, ali u tome nisu sudjelovali. Oni su se opredijelili za ulaganje u državne obveznice, koje su zbog inflacije imale loše prinose.

Ozbiljno je otvoreno pitanje drugog mirovinskog stupa i njihovog daljnjeg ulaganja. Drugi mirovinski stup bit će dovoljan samo građanima s visokim plaćama, a većina građana vraćat će se u prvi stup. Posljednja Vladina intervencija u mirovinski sustav skroz je pogrešna. Više ne vrijedi ono što se uvijek govorilo: onoliko koliko si uplatio, toliku ćeš mirovinu imati. Poduzetnici koji su ozbiljno zaradili nisu povećali plaće. Taj je novac trebao biti usmjeren za jednokratno povećanje mirovinskog sustava kako bismo svima povećali mirovine za deset posto.

Sad se pokazalo kroz ovu dobit HNB-a koja, nažalost, nije uplaćena, kao i kroz dobit poduzeća, kroz gubitak mirovinskog sustava, pri čemu je država uzela umjesto da je njoj uplaćeno, a da ne govorim o neoporezivim primicima gdje brojni poduzetnici isplaćuju neoporezive primitke i ne plaćaju mirovinski i zdravstveni doprinos i da je taj iznos već preko 12 milijardi kuna. Kad se zbroje svi ti elementi, vidi se da je naš mirovinski sustav imao prostora za jednokratno povećanje svih mirovina, ali je politika ponovno odlučila nagraditi određene skupine u gospodarstvu, a ne pomoći umirovljenicima i radnicima.

Ali ni vaša vlada nije bila puno socijalno osjetljivija?

To je bilo teško razdoblje recesije, vladale su potpuno drugačije ekonomske politike, imali smo sto milijardi kuna manje prihoda nego što ima sadašnja vlada. Pri donošenju nekih javnih politika nismo samostalni, jer smo dio europskog semestra. Nažalost, u vrijeme kad je SDP imao vlast vladala je vrlo rigidna politika Europske komisije koja se temeljila na strogoj štednji. Sjetimo se pritisaka na Grčku, Španjolsku, Italiju po pitanju radničkih prava i mirovina, prosvjeda koji su se zbivali u tim državama. Rečeno nam je da ako hoćemo EU fondove, moramo rezati. Čak nismo provodili sve ono što je Europa od nas tražila, kao radikalno smanjivanje mirovina, radničkih prava. U međuvremenu, Europa je uvidjela da su te mjere radikalne štednje samo pogoršale gospodarstvo i položaj radnika. Sad i u Europi vladaju drugačiji trendovi. Unutar takvih novih europskih politika i Hrvatska ima novu priliku prema radnicima, neovisno o tome tko je na vlasti.