Iz različitih razloga zapostavljene, marginalizirane regije i njihovi stanovnici – bez obzira na red veličine – te napose njihova umjetnička proizvodnja, pod svjetla reflektora "zainteresiranih javnosti" suviše često dolaze tek pogođene kakvom, za njih same nerijetko fatalnom, katastrofom. Radilo se o ratovima, genocidima ili prirodnim kataklizmama, djelovanje je ove, u pravilu kratkoročne, pažnje upravo proporcionalno intenzitetu razornog događaja. A po takvu je javnost posebno nezgodno kada je jedan takav događaj – u ovom slučaju nedavni banijski potres, čije će se posljedice na taj ionako višestruko devastiran kraj osjećati još desetljećima – upozori na njezin vlastiti maćehinski odnos prema neposrednom susjedstvu: području od političke i kulturne metropole udaljenom nepun sat vožnje. Pritom će biti nemoguće preskočiti pitanje o etničkom sastavu ondašnjeg stanovništva: posebice onom njegovom segmentu – srpskom – čija je kulturno-umjetnička proizvodnja iz hrvatskoga državotvornog kanona brisana kad god je to bilo moguće, intencionalno i sistematski. U tom je kontekstu, uz sav cinizam izrečenog, potres poslužio i kao neka vrsta alarma; vratio je Baniju na mapu i adresirao također mnoge od ranije prisutne probleme, te u brojnim kampanjama (dobrim dijelom izvaninstitucionalne) solidarnosti, kao "kolateralnu dobit", pažnju skrenuo i na dotada uglavnom slabo vidljivu banijsku umjetnost. Tim povodom priređena antologija Miroslava Kirina i Borisa Vrge – obojice rođenih Banijaca – vrijedan je prilog osvjetljavanju takvih slijepih pjega, jednako iz dijakronijske i sinkronijske perspektive.
Temeljnom geografskom okviru mjesta rođenja i/ili književnog djelovanja pridružen je onaj vremenski, donju granicu uvrštenih autora/ica utvrđujući pojavom književne moderne kao duhovne i stilske formacije. Sve skupa zastupljeno ih je trideset osam; dvadeset šest pjesnika i dvanaest prozaika. Brojni autori aktivni u oba roda pritom su (najčešće opravdanom) autorskom procjenom zastupljeni samo u jednom, određenom kvantitativnom i kvalitativnom dominantom. Knjiga je i formalno razdijeljena na pjesnički i prozni blok, a ovom ćemo se kratkom pregledu usredotočiti na onaj (otprilike trostruko opsežniji) pjesnički. Spomenimo tek da prozne boje brane autori/ce u rasponu od Slavka Kolara i Mirka Demića, preko Slađane Bukovac i Tatjane Gromače (koja je mogla biti uvrštena i pjesmama) do Dina Pešuta, a predstavljeni su kratkim pričama, ulomcima iz romana, esejima i drugim oblicima.
Mnoga se od zastupljenih pjesničkih imena nalaze i u nacionalno uokvirenim antologijama, ili bi se u njima mogla naći. Posebno je zanimljiva koncentracija avangardnih autora: aktivnost braće Micić, osnivača "Zenita" i pripadajućeg barbarogenijskog pokreta, Ljubomira i njegovog češće previđenog brata, podjednako zanimljivog pjesnika i prozaika Branka Ve Poljanskog, iscrtala je poetičku putanju čiji su odvojci isprativi do danas. Njihov izravni učenik bit će Marijan Mikac, dadaist i jedan od prvih zabilježenih domaćih performera, u nešto mračnijem avangardističkom ključu odjekivat će ekspresionistički stihovi (uz Baniju istina tek rubno vezanoga) Ulderika Donadinija, a zaigranu će, na ruski kanon "izama" oslonjenu liniju nastaviti Josip Sever, čiji jezični vrtlog nije bio bez posljedica niti za npr. Slavka Jendrička. Spomenuti je svakako apartne lirske mrakove Marije Čudine, zatim čudnovatu, lebdeću metaforiku Ane Brnardić, prozno-pjesnička istraživanja Tee Benčić Rimay, među najmlađim glasovima prepoznatljive Moniku Herceg i Mariju Dejanović te prilično opsežne opuse samih sastavljača, s naglaskom na pratiteljima pjesničkog polja već dobro poznati Kirinov. Posebna je dodana vrijednost ove knjige, naravno, u osvjetljavanju prosječnom čitatelju manje poznatih opusa, ili sasvim nepoznatih autora. Odnosi se to primjerice na filozofske pejzaže na nacionalnoj sceni ipak sporadično zastupljenoga Nikole Tadića, od '91. nevidljivog Miloša Kordića, meku elegičnost Jelene Buinac, posthumno, relativno nedavno publicirane pjesničke ostavštine kao partizanskih boraca poginulih Milivoja Cvetnića i Dušana Vukosavljevića, ili kuriozitet emigrantskoga Banijca Josipa Stanića Staniosa, čija knjiška bibliografija broji gotovo 280, uglavnom u samizdatu štampanih naslova.
Kako je kod regionalno i prigodno postavljenih pregleda najčešće slučaj, neki bi uvršteni autori i tekstovi teško podnijeli nešto širi antološki kriterij, no prosječna je estetska razina uvrštenih tekstova prilično visoka te "Banijska književna antologija", i mimo svojih socioknjiževnih, društvenih i književnopovijesnih vrijednosti, sasvim dobro funkcionira kao cjelina. Za nadati se je da ona, kao prva književna antologija ove donedavno prešućene regije, predstavlja tek uvod u njezino danje literarno i ino mapiranje.
