Upravo ste se vratili s profesionalnog boravka u Berlinu, kažete da je radna atmosfera poslovično ‘njemačka’, usporedba s domaćom situacijom nameće se po sebi. Dobitnik ste nacionalne nagrade ‘Marin Držić’ za 2015. godinu za dramu ‘Veliki hotel Bezdan’, što je vaš drugi ‘Držić’ u karijeri. Što vam je, dakle, ta nagrada donijela ovdje, a kakav je tretman nagrađenog dramskog teksta na ‘europskom tržištu’?
Ukratko mogu reći, nagrada je vrijedna stvar u kulturi malog jezika. Nagrada kao takva ima nestabilnu povijest, jer se niti jedno ministarstvo nije potrudilo napraviti cirkularni sistem žiriranja. Nagradu dobiješ, ali je postavljanje drame upitno, iako je novac od Ministarstva zagarantiran. No, kako se kazališta zatvaraju, sve više vrbuju populističkoj logici lektire, izgleda kao da je sve manje prostora za širenje nekog novog prostora. ‘Pande’ su bile postavljene u ZKM-u, ali kao što sam već negdje rekao, novi će se dramski tekst vezati uz novog ravnatelja. Što mi je nagrada donijela? Hm, možda je tportal bio u pravu kad je pomalo maliciozno naglasio da sam dobio 40.000 kuna i jednu fazu financijske sigurnosti. Od hrvatskih kazališta nisam dobio nikakav odgovor. Doduše, tu i tamo mi dođe neka glasina da neki ljudi razmišljaju kako je to tekst za ZKM, ali ne vjerujem u takvu oštru repertoarnu separaciju, kakvu smo si posložili u Zagrebu. U Berlinu sam s dramom u ozbiljnijim pregovorima, prijevodima i promišljanju daljnjih koraka. Ali pitanje je kako ću razbiti šmek istočnoeuropskog pisca. Generalno sam dobio dojam da im je zanimljiva paralela transgeneracijskog problema i europske povijesti. U Hrvatskoj je taj odnos evidentan jer politička elita umjesto na psihodrami, taj problem rješava u vidu realpolitike.
Kazalište nije Big Brother
Ako je provincijalizam domaće kulture stanje fakata, postoji li povijest njegove mijene? Kako ga vi definirate? Ili ga naprosto živite, jer je teško u domaćem kazalištu dobiti angažman…
U Hrvatskoj je teško dobiti svaki posao. Svojevremeno nisam uspio dobiti ni odgovor na prijavu za rad u skladištu, dok mi se netko od mlađih kolega nije smilovao i rekao da su natječaji preko SC-a već dogovoreni. Provincijalizam je nužno pravac kojim smo morali krenuti. Filip David je to lijepo rekao u jednom intervjuu. I u bivšoj državi su svi željeli biti veliki, ali je država bila veća. Sada je ista tendencija, ali su države manje pa nastaje ‘gužva od veličina’. Tako nekako. U Hrvatskoj, ali i u drugim zemljama bivše Jugoslavije, devedesetih smo napravili oštar rez s kulturnim kontekstom između 1945. i recimo 1985. U tom su periodu ovi prostori doživljavali svojevrsnu modernističku renesansu. Naprosto su bili dio međunarodne tendencije, ideje širenja. Uzmite skulpturu Vojina Bakića ili roman Danila Kiša ili neki Stilinovićev rad… Od 1990-ih naovamo Hrvatska se zatvorila, postala je glembajevski provincijalna, samodostatna i samorazumljiva. Budenovski rečeno, 2016. koristimo i sadašnjost i budućnost kao kontejner izmaštane prošlosti. Nedostaje i hrabrosti i entuzijazma za širenje, za paradokse, za estetsku raznolikost, jer svatko drži vlastitu poziciju neupitnom, a ona je samo posljedica inercije. Kako se nismo naučili suočiti s vlastitom situacijom, tako se i teško suočiti sa zakonom brojeva. Nas je naprosto malo i ne bi nam se ništa strašno dogodilo kada bismo malo propitali pozicije koje smo zauzeli.
Zašto bi se književnost 20. stoljeća ovdje proučavala bez Kiša i Pekića? Ili će nam ipak biti prihvatljivo da Hrvatska uopće nema, u umjetničkom smislu, drugu polovicu 20. stoljeća?
Što je osnovna zadaća suvremenog teatra? I može li to pitanje biti ovako univerzalistički postavljeno? Ako je, naime, političnost teatru imanentna?
Političnost kazališta je probila sve sfere, kada govorimo o njegovim sadržajnim kvalitetama. Zato mi je smiješno, svaki put, kada se netko pravda argumentom da mu se kazalište bavi tabu temama. Svako je razdoblje napadalo svoje tabu teme. Kazalište u 21. stoljeću mora preuzeti novu socijalnu ulogu. Mora se prometnuti kao prostor svih građana, a ne samo dominantne (ali i nestajuće) klase. Ono se mora proširiti: kazalište kao i trg može primiti sve u sebe i ogledavati društveno, političko i intimno stanje, gotovo istodobno. Kazalište treba pronaći nove modele, gdje više neće vrbovati naivnom kapitalističkom poučku – da će im se ‘uloženo vratiti’. Jer ulaganje u kazalište, ulaganje je u javno dobro. Mi se, uglavnom, financiramo javnim novcem, ali se taj dio prelako zaboravlja. ‘Big Brother’ mora vratiti uloženo i donositi zaradu. Mi imamo drugačiju vrstu odgovornosti. Kazalište, u smislu publike, može biti primjer solidarnog društva jer nikad ne znate kome, možda i fatalno, možete pomoći.
Kultura bez demokracije
Na regionalnom kulturnom planu, teatarski ‘slučaj Frljić’ ima snažno, ali usamljeno mjesto. Zašto je tako? Može li se iz te činjenice iznijeti šira kulturnopolitička logika?
Mi ga nemamo u našem kulturnom atlasu. Enfant terrible, agent provocateur nije postojao u topografiji Jugoslavije. Naprosto je bio disident. Nije provocirao u okvirima vlastite zemlje jer je kulturni opresivni aparat Jugoslavije bio jači, ali i skloniji ekstremnijim kompromisima – kao, uostalom, u slučaju Krleža. I sada se pojavio i otvara bolnu temu, o kojoj tako precizno piše Slavenka Drakulić, onu zamjenicu ‘Mi’. Recidiv Jugoslavije, i 1990-ih, i tranzicije, i ovog otužnog kapitalizma radikalno je ‘Mi!’. Ondje je sve samorazumljivo, a unutarnju logiku te zamjenice napada Oliver Frljić. I jedino što uopće može iz tog procesa izaći je frustracija, osjećaj izdaje. Dakako, kao simptom provincijalnosti, ali i znak da je javna rasprava ili polemika posve nestala iz medijskog diskursa.
Kad god javno govorite, problematizirate činjenice socijalističkog modernizma Jugoslavije, iako rođeni 1990. nemate to neposredno iskustvo. Kažete, dovoljno je usporediti sadržaj novinskih tjednika u Hrvatskoj u vrijeme socijalizma i danas. Putujete po čitavoj regiji i tvrdite da se ‘duh jedne zemlje’ osjeća na svakom od prostora bivše Jugoslavije?
U uskom radijusu koji sam obuhvatio od Ljubljane do Skopja, gdje sam provodio dovoljno vremena da se osjećam ugodno, bilo bi teško negirati činjenicu da je većina ljudi koje sam ondje susreo odrasla s jednakim referentnim okvirom. Granice su se iscrtale puškama i krvlju, diplomatski su odnosi zahladili, i sada svaka od država ima vlastitih pedeset nijansi perverznosti dnevne politike. Ali, nemoguće je negirati zajedničku činjenicu da je svaka ta zemlja izgradila nacionalizam izokretanjem matrice socijalističkog diskursa. Sve je to već ondje negdje bilo, ali tako da u dubleti za svaki modernistički termin postoji jedna ‘narodna’ protuteža. Modernizam 1990-ih nije mogao pobijediti. Pa se spojio narodni folklor s narodnooslobodilačkom fantazmom. Vjerojatno će generacija mlađih od mene stvarati nove spone, kontekst vlastitog kulturnog naslijeđa. Zašto bi se, naime, književnost 20. stoljeća ovdje proučavala bez Kiša i Pekića, recimo? Ili će nam ipak biti prihvatljivo da Hrvatska uopće nema, u umjetničkom smislu, drugu polovicu 20. stoljeća (kad smo Bakića ipak srušili)? A da u Srbiji slave 101. srpsku olimpijsku medalju?
Ljevica se treba baviti strukturalnim otporom, a ne sadržajnom debatom. Biti na ljevici moralo bi značiti: upirati u socijalno inkluzivno društvo. A ne plesati kako Tedeschi ili Todorić miksaju na dj-pultu
Potpisnik ste peticije Kulturnjaci 2016, koja se zalagala za smjenu ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. U kojoj je mjeri on odgovoran za bijedno stanje aktualne kulturne proizvodnje, a u čemu je teren bio sistemski pripremljen? Može li se reći da je Hasanbegović alibi za sve loše u domaćoj kulturi?
Njegovi stavovi su, u najmanju ruku, problematični, da ne kažem neprihvatljivi, a metode brze i efikasne. Razorni spoj kapitalizma i nacionalizma, štednje i domoljublja. No, Zlatko Hasanbegović nije ključan problem, niti se imam potrebu boriti s njim. On je samo logičan smjer, nužnost. Mislim, naime, da nitko drugi (ili radikalno drugačiji) ne bi došao u tu fotelju nakon općeg razočarenja uzrokovanog radom bivšeg ministarstva. Problem je sustav koji to sve omogućava. Ministar Hasanbegović je logična posljedica čitavog problematičnog sustava. U Hrvatskoj se kultura, kao što je poznato, sistemski urušavala političkim pogodovanjem. Sustav koji smo izgradili ne poznaje demokratski princip, a da o samostalnosti ili dugoročnom planiranju ne govorim. Svaki je segment kulture tijesno povezan s političkom garniturom tako da se nikakav prostor autonomije ne može izboriti. Kako je, uostalom, drugačije i moglo, u sustavu tako ovisnome o politici? Logično je, zapravo, da 2016. godine, kada se svaki identitet (nacionalni, rodni, kapitalistički) raspada, u Ministarstvo kulture ‘posjednemo’ povjesničara u ime gradnje monolitne situacije. I duboko sumnjam da smo iz ovoga slučaja išta naučili, kad opresiju više ni ne uočavamo. A autocenzura je bila toliko duboko internizirana, mnogo ranije nego što je ministar Hasanbegović potpisao ugovor o ukidanju financiranja neprofitnih medija.
Odgovornost ljevice
Kakav je otpor moguć u uvjetima konzervativne kontrarevolucije? Zalažete se za mnogostruku, diskurzivnu borbu ljevice, jer je monolitnost lijevog otpora besmislena?
Pa izgleda da je tako. Radikaliziranje ljevice prema mjeri radikalne desnice dovelo nas je u situaciju u kojoj je mainstream diskurs nekakva ‘fronta 45’. Ratujemo u prošlosti. A moj je odgovor uvijek isti: širiti medijski prostor, širiti polemički prostor, izazivati. Biti liberalan znači moći prihvatiti, usustaviti u liniju paradoksa. Ljevica ima odgovornost u socijalnom i klasnom. Jer čitavo ovo interesno sitničarenje čiji smo taoci, ima korijen u klasnome. Jednim smo ratom preskočili u drugi sustav. Divlji kapitalizam je promiješao karte pa klasna borba sada ima nejasna pravila igre. Ljevica se, mislim, treba baviti strukturalnim otporom, a ne sadržajnom debatom. Biti na ljevici moralo bi značiti: upirati u socijalno inkluzivno društvo. A ne plesati kako Tedeschi ili Todorić miksaju na DJ-pultu.
U jeku rasprave o kurikularnoj reformi, jednostavno pitanje: za kakvu ste školsku lektiru? Zašto je važno ili nevažno hoće li tinejdžeri čitati Marulićevu ‘Juditu’?
Nove generacije tinejdžera ne moraju čitati ništa. Imaju cijeli svijet u svom džepu i hodaju s njim po gradu. Možda najviše surfaju valovima pornografije, ali tko tako ne bi – da je i nama ranije isto bilo dostupno. Više nije pitanje ‘kako’ nego ‘zašto’ čitati, iako se lokalni dušobrižnici još uvijek bave onime ‘što’ u književnosti, pitanjem iz 19. stoljeća. A književnost će uvijek preživjeti. Živi tisućama godinama, pa i bez zaštite Željke Markić. Umjetnost je najugroženija kada se neki ljudi založe za zaštitu ‘iskonskih kvaliteta umjetnosti’. Tada sruše grčke kipove i pale knjige. Ili se na neke druge, nešto kasnije, popišaju. To je nešto što dolazi, s vremena na vrijeme. Klincima sada dajete ‘Zlatarevo zlato’ u 15. godini, kao prvi lektirni naslov, a oni s torrenta istovremeno skidaju novu sezonu ‘Walking Dead’. I nitko se ne pita: zašto čitati? Gledati predstave? Ići u galerije? I nitko zatim ne kaže da ti tako nitko neće bolje objasniti ovaj svijet, u kojemu ćeš se, napokon, osjećati manje usamljen. Nekome to doista može spasiti život.
