Dramskog pisca, pozorišnog režisera i direktora produkcijske kuće Qendra Multimedija u Prištini Jetona Neziraja kritičari nazivaju "balkanskim Kafkom" i "dramaturgom svjetske klase". Njegova trupa trenutačno je na turneji sa predstavom "Projekat Handke", sa kojom je gostovala i u Sarajevu na pozorišnom festivalu MESS. U intervjuu za Novosti on govori o Evropi, fašizmu, životu na Kosovu i u regiji te važnosti teatra i umjetnosti.
"Projekat Handke" oštra je kritika Evrope, odnosno Evropske unije, koju opisujete kao produkt "ksenofobije, fašizma, rasizma i antimuslimanskog, antiizbjegličkog načina mišljenja", a Petera Handkea kao posljedicu. Završava se riječima da fašizam neće proći: "No pasaran!" Možemo li ga zaustaviti i koja je uloga umjetnosti u tim naporima?
Vaše ću pitanje suziti na kazalište koje je moje polje interesa. Kazalište je ideološki prostor u kojem se provodi demokracija, često odsutna u društvu. Ne mislim da bi kazalište trebalo prenositi ugodu zatvorenosti u toplom gnijezdu ili se baviti samo i isključivo predstavama koje imaju za cilj odgajati naše estetske osjećaje. Zaista, kazalište odgaja naše estetske osjećaje, ali bi trebalo odgajati i naš mozak i osjećaj odgovornosti za svijet oko nas.
Dio te odgovornosti je također upozoriti društvo kada se fašizam i druge prijetnje te vrste počnu pojavljivati u našem društvu. Pod upozoriti mislim buditi ljude, natjerati ih da poduzmu nešto i uliti u njih osjećaj empatije i solidarnosti. Možda su to prevelike ambicije, ali to je ono što želimo postići. Ako kazalište ne može promijeniti svijet, možda može učiniti bol podnošljivijom.
Kako publika reaguje na predstavu "Projekat Handke" i koliko se reakcije razlikuje od grada do grada u kojem je igrate?
Na Kosovu je izvedena pred, recimo to tako, preobraćenom publikom. Dakle bilo je veliko oduševljenje. U Tirani je među publikom bio i bivši član Nobelove komisije za književnost, Kristoffer Leandoer, koji je u glavnom švedskom listu Svenska Dagbladet napisao fantastičan tekst pod naslovom "U kazališnoj predstavi u Albaniji rečeno mi je da idem k vragu, ja osobno". Dok smo je izvodili u Bitef teatru u Beogradu, između publike i glumaca na sceni kao da je bio ledeni zid. Kada smo prvi put došli u Beograd, negdje 2012., s predstavom "Let iznad kosovskog pozorišta", kritičari su pisali u superlativima. Njima se činilo gotovo nevjerojatnim da jedno kazalište na Kosovu ima hrabrosti tako otvoreno govoriti o korumpiranosti kosovskih institucija i ismijavati kosovske birokrate i političare, kao i međunarodne vlasti koje su upravljale Kosovom u to vrijeme.
Deset godina kasnije, za "Projekat Handke" publika se zamrznula. Nisu se smijali, čak ni najsmješnijim vicevima. S druge strane, možda i najvažniju recenziju dobili smo u Beogradu, od Saše Ilića, koji je, između ostalog, u svom tekstu rekao da je ovu predstavu trebao da radi neko od pozorišta u Beogradu. "Naravno, to se neće dogoditi barem sljedećih deset godina", napisao je. Zašto su kritičari i većina medija u Beogradu bili tako slijepo kritični, pa čak i agresivni u svojim napadima? Moj odgovor je sljedeći: albanski umjetnik s Kosova može ismijavati i kritizirati kosovsko društvo i tome će se uvijek aplaudirati u Srbiji jer je u skladu s njihovim rasističkim stereotipom o "nesavršenom" ili "neljudskom" Albancu, da parafraziram Petera Handkea.
Međutim, kada albanski umjetnik ima hrabrosti kritizirati srpsko društvo, to se ne može tolerirati, on postaje "Albanac koji mrzi Srbe". Netko iz Srbije komentirao je negdje na društvenim mrežama: "Možemo sami sebe kritizirati, ne treba nam vaša pomoć". Dobro, rekao bih toj osobi, ali da li se to stvarno događa u Srbiji, postoji li zaista kritička svijest o tome što se dogodilo i što se tamo sada događa? Nisam siguran. Iskreno govoreći, nije da su stvari na Kosovu puno bolje nego u Srbiji, ali malo ipak jesu. Imam dojam da su društvo i politika na Kosovu malo napredovali i sazreli, dok je srpsko društvo ostalo zarobljeno u stisku politike, mržnje prema drugima oko sebe, teorija zavjere i netrpeljivost prema svemu što nije srpsko (ni rusko).
Liječenje kulture
U Iranu umjetnici na neki način predvode revoluciju koja još traje. Imaju li umjetnici u regiji snage da preuzmu sličnu ulogu sada kada smo opet na nekoj ivici između mira i rata?
Ne, ne mislim da ima. Ako i postoje, te su umjetničke snage marginalizirane, razbacane po malim oazama i bez težine. Ili, čak i kada imaju težinu, ograničena je unutar njihovih država. I nemojmo zaboraviti jednu stvar – na Kosovu, a i svugdje u regiji, umjetnici su podijeljeni na tabore. S jedne strane su oni koji stvaraju takozvanu nacionalnu umjetnost, koja ne nadilazi nacionalističke matrice koje je stvorila politika poslije devedesetih, a s druge strane je vrlo mala manjina, takozvani otporni umjetnici, koji pokušavaju komunicirati ideje i vizije izvan nacionalnog okvira, izazivaju nacionalne klišeje i promiču nove politike solidarnosti i suradnje u regiji.
Albanski umjetnik s Kosova može ismijavati i kritizirati kosovsko društvo i tome će se uvijek aplaudirati u Srbiji jer je u skladu s njihovim rasističkim stereotipom o "neljudskom" Albancu. No kada albanski umjetnik ima hrabrosti kritizirati srpsko društvo, to se ne tolerira
Međutim, i taj drugi tabor, koliko god bio mali, sužava se i smanjuje, osim možda na Kosovu, gdje, iskreno, vidim pomake. Proračun za nezavisnu kulturnu scenu na Kosovu je povećan za možda 300 posto. U Srbiji je nezavisna kulturna scena gotovo potpuno izgubljena, posebno nakon smrti Borke Pavićević. Stvaratelji u Hrvatskoj kao da djeluju iz prizme kulturne superiornosti i ne žele se previše "prljati" u regionalnim kulturnim inicijativama. U Crnoj Gori, nezavisne kulturne scene kao da uopće nema, a ono što postoji fragmentira se na nacionalnoj osnovi. Kulturna scena u Albaniji se degradirala i postala je podložna showbizu. U Makedoniji je sadašnja vlast radikalno smanjila proračun za kulturu i tamo ne vidim nikakav ozbiljan umjetnički pothvat. To je dakle krajolik kulturne scene regije. Uz sve te unutarnje probleme, teško je očekivati da će ona nešto napraviti, prvo unutar svojih država, a kamoli šire, na regionalnoj razini.
Predstavama inicirate društveni dijalog, otvarate teme koje su gurnute postrani. Da li dobivate reakciju publike i javnosti kakvoj se nadate kada stvarate komad?
Reakcije me obično iznenade, a i stvarnost. Obično napišem dvije drame godišnje. Od toga je jedna za Qendra Multimedia u Prištini, dok drugu predstavu naruči neko kazalište u Evropi. Ne smatram se piscem koji inspiraciju nalazi samo sjedeći uz prozor uz svijeću, gledajući u mjesec. Pisanje za kazalište doživljavam kao kreativni proces za koji treba pregovarati s mnogo strana i interesnih skupina, među kojima su publika, glumci, uprava kazališta itd. Kazalište je fikcija, ali jedino ima smisla kada na taj način koegzistira među ljudima, možda kao nijedan drugi medij.
Dramaturg je poput kirurga koji reže pacijentovo tijelo, uklanja bolesne dijelove, pravi nered u operacijskoj sali, krvari i znoji se, ali krajnji je cilj izliječiti pacijenta. Nered koji stvara pisac, rane koje otvara, sukobi koje može proizvesti, krv kojom posipa glumce, pa i gledatelje, zapravo služe liječenju društva. Kazalište koje smo posljednjih godina stvorili na Kosovu odigralo je prije svega važnu emancipatorsku ulogu. Suočilo je javnost, političke kaste, medije i druge s mračnom stranom stvarnosti koju nitko nije uspio prepoznati i prihvatiti kao takvu. Da, često su naši nastupi nailazili na otpor određenih skupina, bilo političkih, vjerskih ili pretpolitičkih, koje su bile protiv sadržaja kojima smo se bavili i protiv naše vizije prostora oslobođenog od groznice nacionalizma i aveti rata iz prošlosti. I to je protivljenje legitimno, jer kazalište nije tu da udovolji interesima i očekivanjima svih javnih skupina.
Raspirivanje nacionalizma
Situacija u cijelom regionu je loša i ne ide nabolje. Možete li nam reći šta se trenutačno dešava na Kosovu?
Postali smo poput Beckettovih likova u "Čekajući Godota" – čekamo dok su svi resursi države, sva energija i fokus, usmjereni prema sjeveru zemlje, gdje Srbija želi vratiti dostojanstvo "gubitku Kosova". Možda zvuči bizarno, ali čini se da Srbija želi voditi treću bitku za Kosovo u nadi da će pobijediti. Naravno, krize poput ove na sjeveru služe i Kurtijevoj vladi da neprekidno raspiruje patriotsku vatru. Također imamo puno idiota koji još uvijek misle da je rat rješenje.
Kurti i njegova stranka su majstori u punjenju patriotskih baterija naroda. Tako živimo s upaljenom uzbunom, okruženi modernim vitezovima koji, umjesto vitlanja mačevima, Facebookom i društvenim mrežama proizvode mržnju, šire bijes i patriotski kič. Zahvatila nas je moderna verzija tog srpskog mita o "nebeskom narodu". Ljudi ovdje počinju vjerovati da smo mi (mitska) djeca Evrope i Amerike i da će nas, ma kakvu krivnju činili, Evropa i Amerika ipak dojiti i hraniti. Stoga se i u politici i u društvu ponašamo kao razmažena djeca, udaramo na sve strane, jer vjerujemo da nas evroamerička majka beskrajno i bezuvjetno voli.
Krize poput ove na sjeveru Kosova služe Kurtijevoj vladi da raspiruje patriotsku vatru. Imamo puno idiota koji još uvijek misle da je rat rješenje. Živimo s upaljenom uzbunom, okruženi modernim vitezovima koji društvenim mrežama šire mržnju, bijes i patriotski kič
Vodite organizaciju Qendra Multimedija. Koliko je teško održati je na Kosovu insistirajući na angažovanoj umjetnosti?
Naše kazališne produkcije imaju za cilj osloboditi publiku trauma iz prošlosti i straha od suočavanja s teškim problemima sadašnjosti. Pokušavamo vježbati demokraciju na pozornici i nastojimo potaknuti u našoj publici potrebu za više slobode, više prava i socijalne jednakosti. Naša bitka je uvjeriti naša ratom traumatizirana društva da imaju pravo tražiti i boriti se za normalnost. To je sve, mogli biste reći. Zahtjev za normalnošću nije mali zahtjev ako živite, recimo simbolično, u minskom polju, u kojem morate hodati ne samo preko ostavštine devedesetih, nego i preko novih mina, koje nam iza leđa postavljaju frustrirani političari, moćnici podzemlja, nacionalisti, vjerski ekstremisti i ostali idioti te vrste.
U ovih 20 godina, Qendra Multimedia je producirala i koproducirala više od 30 kazališnih predstava, koje su izvedene stotine puta na raznim kazališnim festivalima u Evropi i SAD-u. Općenito, naš rad i postojanje su borba na mnogo frontova; s našom vlastitom vladom i drugim strukturama moći, s jedne strane, a s druge strane s međunarodnim donatorima, birokratima i ostalima, u pokušaju da ih educiramo o tome zašto je kultura važna i zašto kulturne aktivnosti mogu dugotrajnije utjecati na ljude. Dakle umjesto da podupiru dosadne konferencije, troše novac na tiskanje džambo plakata i takve gluposti, trebali bi podupirati kulturne inicijative. I to je do neke mjere uspjelo, kod većine donatora. No iako je ova nova vlada pokazala više poštovanja prema kulturi, a sredstva su radikalno povećana, mi držimo distancu spram njih jer smatramo da je to zdravije za nas, za publiku i za sve.
Možete li reći više o projektu "Pregovaranje o miru" koji je u pripremi?
"Pregovaranje o miru" je komad koji nas suočava s naporima koje sukobljena društva ulažu kako bi vratila normalnost i uspostavila mir. Jer rat ne prestaje kada položite oružje. To je ono kroz što prolazimo već dugi niz godina. Živimo u prijelaznom stanju, koje nije rat, ali ni punopravni mir. Atmosfera je to straha i neizvjesnosti prema sljedećem ratu, jer ratni račun iz devedesetih nije u potpunosti naplaćen. Mirovni pregovori su kao produžetak rata, potrebni su, ali s druge strane, kada ih vode oni koji su uzrokovali prošle ratove, bojim se da će propasti. Životinje rata i krvi ne mogu postati anđeli sutrašnjice.
Kritičari nerijetko pišu o "Nezirajevom univerzumu" koji stvarate svojim djelima. Od čega se sastoji taj univerzum?
To je teško pitanje na koje ne znam odgovoriti. Mislim da je ta teza pretjerana, unatoč tome što mi je drago kad čujem i vidim takve kritike. Mogu reći je da je Kosovo odlično tlo za moj rad kao dramaturga. Imam sreću da sam svojim predstavama pomalo utjecao na oblikovanje identiteta ove novonastale zemlje. Tako se, vjerujem, osjeća i sva moja generacija kazališnih kolega – onih koji su bili predvodnici umjetničke borbe da ovu zemlju i društvo učinimo slobodnima. Koliko puta u povijesti umjetnik može biti svjedokom tako nagle društvene transformacije? Zato sam pisao i pišem odgovorno.
Naše književne i kazališne inicijative, umjetničke razmjene i iskrene rasprave koje smo vodili svih ovih godina s drugim kolegama u regiji učinile su nas ljudskijima, natjerale nas da pogledamo dalje od svojih vrtova, da vidimo dalje od svoje boli, da vidimo drugoga izvan boja, jezika i traumatičnih priča koje smo čuli od naših baka i djedova, o bodežima i sjekirama podignutim da sijeku jedni druge. Ne znam jesmo li uspjeli promijeniti mnogo toga, ali barem sebe jesmo. Promijenio sam sebe. Promijenila me je poezija romskog pjesnika Kujtima Pacakua, riječi Borke Pavićević, poezija Miloša Živanovića, promijenili su me oduševljenje i aplauzi publike u Bitef teatru, u Centru za kulturnu dekontaminaciju ili u Ateljeu 212. Promijenile su me te stotine poruka podrške koje su dolazile od onih koje sam poznavao i onih koje nisam poznavao, onih koje su ovaj članak ili ona kazališna predstava dirnuli i uzbudili. Čak i kada bismo napravili tako malo promjena, bilo bi dovoljno.
