Odnos prema modernističkom arhitektonskom nasljeđu govori mnogo o odnosu prema recentnoj povijesti, ali i prema vrijednostima izgrađenog okoliša koji sve češće postaje žrtvom privatnih interesa i turističkog kapitala. O tim temama razgovaramo s troje pokretača inicijativa i udruga, Antonijom Vodanović iz Udruge Kačić, Natašom Bodrožić i Sašom Šimpragom iz udruge Slobodne veze koja je pokrenula projekt Motel Trogir, a svima im je zajednički nazivnik valorizacija arhitektonske modernističke baštine.

Po čemu se vaš rad razlikuje od rada institucija zaduženih za očuvanje i zaštitu baštine?

Vodanović: Rekla bih da je najveća razlika što institucije zadužene za očuvanje i zaštitu baštine pretežito funkcioniraju po principu "baština odozgo", a organizacije civilnog društva, poput naše, po principu "baština odozdo". Na taj način nastojimo proširiti polje baštinskog diskursa na ona područja koja same nadležne institucije izuzimaju i često ignoriraju. Participativnim radom s lokalnom zajednicom nastojimo valorizirati marginaliziranu lokalnu baštinu koja se često kroz određenu vrstu povijesnog revizionizma želi zaboraviti i izbrisati iz društvene memorije u okvirima "neželjene" povijesti.

Školska knjiga je izdala udžbenik likovne umjetnosti za 4. razred srednje škole u kojem se spominje projekt Motel Trogir kao bazični primjer brige "za materijalnu baštinu iz razdoblja socijalizma" – ističe Bodrožić

Bodrožić: Ovom smo se problematikom, započevši s projektom Motel Trogir, počeli baviti relativno rano. Time smo postavili i neke okvire, standarde, spontano razvijali smjernice koje su potom preuzeli mnogi drugi protagonisti u polju tzv. baštinskog aktivizma te ih dalje razvijali. Kako je primijetila Lidija Butković Mićin, arhitektura kasnog modernizma i postmodernizma u Hrvatskoj je tek u posljednjih desetak godina postala zanimljiva državnoj službi zaštite spomenika, premda sporadično i to prije svega u većim urbanim središtima. Prijedlozi i provedba formalnih zaštita najčešće ovise o osobnoj motivaciji i predanosti djelatnika regionalnih Konzervatorskih odjela, u situaciji odsustva nacionalne strategije kojom bi se na sustavniji način započelo inventarizirati, valorizirati i afirmirati najnovija arhitektonska i urbanistička baština. U dosta slučajeva smo bili brži, motiviraniji, aktivniji, čime smo obavili posao koji u pravilu rade institucije. Često nam se obraćaju studenti, ne samo iz Hrvatske, za savjete za stručnu literaturu pa smo tako pomogli u pisanju mnogih diplomskih i seminarskih radova. Nedavno je Školska knjiga izdala udžbenik likovne umjetnosti za 4. razred srednje škole u kojem se spominje projekt Motel Trogir kao bazični primjer brige "za materijalnu baštinu iz razdoblja socijalizma", uz poznati i nagrađivani umjetnički rad Neli Ružić "Stolen future", produciran u okviru projekta.

Šimpraga: Metoda razvijena na projektu Motel Trogir nije revolucionarna, ali je učinkovita. Kombinacija je to istraživačkog i aktivističkog rada te umjetničke produkcije. Projektni okvir koji je omogućen kroz udrugu Slobodne veze je bitna točka, a druga je okupljanje kolega na projektu. Razlika u odnosu na institucionalni rad, koji je izuzetno bitan, u kombinaciji je pristupa i vidljivosti. Naše su aktivnosti u svom mjerilu svakako pridonijele pomaku u poimanju kulturne javnosti, a time i samih institucija prema tom segmentu baštine koji je u razvoju graditeljske misli jednako važan kao i bilo koji drugi, a za Hrvatsku čak i osobito važan s obzirom na činjenicu da su naši gradovi u ogromnoj mjeri upravo moderni, ponegdje i značajno moderni.

 

Rad u lokalnoj zajednici

Već desetak godina u udruzi Slobodne veze i njegovom najprepoznatljivijem projektu Motel Trogir intenzivno se bavite baštinom modernizma. Dio javnosti vaše inicijative smatra prijeko potrebnima za očuvanje kulturnih i prirodnih resursa, drugi vas doživljavaju kao jugonostalgičare, "borce za bolju prošlost", treći vas smatraju štetnima za razvoj velikih građevinskih investicija na obali. Kako vi vidite svoj rad?

Bodrožić: Motel Trogir je najprepoznatljiviji projekt udruge postao time što je od početka koncipiran kao građanska kampanja, a onda i umjetnički, istraživački, edukativni projekt, u koji je uloženo jako puno energije. Bavi se prostorima i formama koje još uvijek čine "strukturni okvir kolektivnog sjećanja", na koje reagira šira javnost, ne samo umjetnička publika. Nisam primijetila da smo često percipirani kao jugonostalgičari, možda stoga što nostalgiju ne vidim politički pretjerano potentnom, barem ne u smislu onoga što smatram progresivnim politikama. Sentiment koji joj je u osnovi, "romansa s vlastitom fantazijom", kako kaže Svetlana Boym, nije bio glavni okidač za naše djelovanje, iako je projekt motiviran gradom u kojem sam odrasla, a to je Trogir, i mjestom u kojem je radio član moje obitelji, a to je Vitićev motel.

Naš rad usko je vezan uz javni prostor, promišljanje ponovne upotrebe postojećih resursa, uz brigu za okoliš, ali i uz dugoročni i uzajamni proces učenja, uz neizostavno referiranje na bolju graditeljsku prošlost, za koju imamo materijalne dokaze u vidu svih tih izuzetnih građevina koje nastojimo očuvati. Tu onda dolazimo do problema jer se na jugoslavensko socijalističko iskustvo često gleda kao na "kulturno drugo", nešto s čime kontinuiteta nema ili je samo faza koju treba odstraniti, pa se često i okoliši izgrađeni u tom razdoblju dekontekstualiziraju, opisuje ih se kao misteriozne, SF filmske setove i sl., kao da dolaze niotkuda. Od medija do akademskih krugova, sve više smo svjedoci procesa koje Florian Beiber naziva metodološkim nacionalizmom, a tiču se konstruiranja realnosti čitanjem povijesti unatrag. Dakle, jugoslavenski socijalistički narativ prilagođava se dominantnom narativu nacionalne povijesti, odnosno nastoji se držati izvan njega.

S obzirom na to da danas ima više od 70 objekata iz druge polovice 20. stoljeća koji imaju status kulturnog dobra RH, situacija je bitno bolja nego prije koju godinu – kaže Šimpraga

Kakva bi mogla biti budućnost vaših projekata?

Bodrožić: Nisam sigurna da u sektoru nezavisne kulture u kojem djelujemo uopće možemo zamišljati budućnost s obzirom na to da svake godine apliciramo za sredstva o kojima ovisi naš daljnji rad. Ali trebali bismo širu refleksiju o tome gdje smo sada i zašto Ministarstvo kulture sve više zaštitu modernističkih remek-djela, kojih nema tako puno, stavlja on hold. U zadnjem odgovoru koji smo dobili od Ministarstva, a ticao se naših uzastopnih dopisa u kojima smo tražili očitovanje o isteku preventivne zaštite za kultni Hotel Maestral u Brelima, rečeno nam je da je "pokrenut proces za izradu kriterija za vrednovanje hrvatske arhitekture novijeg doba" u koji će biti uključen i Arhitektonski fakultet u Zagrebu, kao i "utvrđivanje smjernica za moguće prihvatljive promjene s obzirom na pojedine vrste zgrada i njihova arhitektonska obilježja, temeljem analize ključnih vrijednosnih sastavnica, imajući u vidu potrebu održivog korištenja zgrada". Na papiru to ne zvuči loše, ostaje da vidimo što to znači u praksi... Mi ćemo to svakako pratiti i reagirati kao dosad.

Udruga Kačić posebno se bavila opusom nedavno preminulog arhitekta Ante Rožića, nedvojbeno najvažnijeg modernog arhitekta Makarskog primorja…

Vodanović: Bavljenje modernom arhitekturom i arhitektonskom baštinom Ante Rožića započeli smo osnivanjem udruge 2018., svjesni činjenice da je poslijeratna moderna arhitektura na ovom prostoru jako zastupljena te ima visoku povijesnu, kulturološku i arhitektonsku vrijednost. Već u startu nam je bilo jasno da je riječ je o lokalnoj arhitektonskoj baštini koja uglavnom nema status zaštićenog kulturnog dobra, o kojoj se ne razgovara u lokalnom medijskom i znanstveno-stručnom diskursu unutar "baštinskog konteksta", i s kojom građani Makarskog primorja nisu upoznati kao s nečim vrijednim čuvanja. Svjesni činjenice da je zakazao institucionalni okvir i da se nadležne institucije prema lokalnoj modernoj arhitekturi uglavnom odnose ignorantski te je tretiraju kao neželjenu baštinu, odlučili smo se okrenuti bottom up principima rada u lokalnoj zajednici kroz popularizaciju i edukaciju šireg sloja građana na navedenu temu s ciljem njihova participativnog uključivanja u procese zaštite i valorizacije samih objekata.

Konzervatorskom odjelu u Splitu predali smo zahtjev za preventivnu zaštitu zgrade Narodne banke u Makarskoj arhitekta Petra Vulovića i prijavili ilegalne radove na zgradi arhitektice Olge Pavlinović na makarskoj rivi – govori Vodanović

Za Makarane smo organizirali projekcije i predavanja o nužnoj revitalizaciji napuštenih modernističkih zgrada, a u Zagrebu i Makarskoj postavili smo retrospektivnu izložbu Ante Rožića koja revalorizira opus jednog od najznačajnijih predstavnika kritičkog regionalizma na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Na poziv scenaristica Ane Dane Beroš i Tamare Bjažić Klarin sudjelovali smo i u snimanju dokumentarne emisije o arhitekturi Ante Rožića na Makarskom primorju za HRT-ov serijal "Čovjek i prostor". U suradnji s kolegama iz Motela Trogir organizirali smo vodstva za građane modernom arhitekturom Makarskog primorja, a potpisom smo podržali službeni dopis upućen Ministarstvu kulture zbog isteka preventivne zaštite nad Hotelom Maestral u Brelima, čija je obnova prepuštena na volju novom investitoru poznatom po kontroverznim projektima "zagrebački Manhattan" i "Beograd na vodi".

 

"Kuća pokraj mora"

Na nedavnoj izložbi u Salonu Galić u Splitu, "(Ne)vjeruj pripovjedaču: Slučaj Krvavica", u suradnji s nekolicinom umjetnika bavite se iznimnim ostvarenjem arhitekta Rikarda Marasovića koje mnogi nazivaju remek-djelom modernističke arhitekture u nas, danas posve zapuštenim Lječilištem za djecu u selu Krvavica.

Bodrožić: Izložba je bila rezultat suradnje s Udrugom Kačić, Antonijom Vodanović i Ivanom Huljevom, ali i jedan od narednih koraka, nakon zajedničke lanjske inicijative kojom smo reagirali na najavljenu prodaju nekadašnjih objekata zdravstvene namjene na Makarskoj rivijeri. Najava prodaje koincidirala je s prvim danima globalne zdravstvene krize, odnosno pandemije te smo pokrenuli kampanju "Za bolje i zdravije društvo kroz obnovu Dječjeg sela kod Promajne i Dječjeg lječilišta u Krvavici, njihovo zadržavanje u javnom (državnom) vlasništvu te ponovnu aktivaciju u službi zdravlja građana RH!" Odgovor državnih institucija na inicijativu, nekoliko mjeseci kasnije, bio je negativan. Budući da smo tom prilikom organizirali i niz aktivnosti u samom mjestu, u Krvavici, javila se potreba za dodatnim istraživanjem (su)odnosa zajednice i same zgrade. Mučila nas je ta priča o "strogo kontroliranom objektu", koji je zaista bio dio vojne imovine, što bi sugeriralo njegovu izdvojenost iz zajednice, jer se javljalo sve više glasova i dokaza – od razglednica djece koja su boravila u lječilištu, turističkih prospekata, članaka do fotografija zaposlenika – koji su govorili suprotno. Iako je zgrada relativno poznata i u široj javnosti, osim važnog teksta Mirande Veljačić iz 2008., o njoj nije bilo previše materijala. Slabo je poznata i biografija samog arhitekta Rikarda Marasovića.

Metaforom o nepouzdanom pripovjedaču predložili ste obrat: od samih građevina prema ljudima, sjećanjima, odnosima spram prostora koji se stvaraju i mijenjaju. Zašto je važno činiti vidljivom i tu društvenu perspektivu?

Bodrožić: Metodom oralne historije i gotovo forenzičkim metodama prikupljanja dokaza pokušali smo ispričati jednu od mogućih priča o životu koji se odvijao u zgradi i oko nje, ali i rekonstruirati fragment iz slabo poznatog osobnog života njezinog arhitekta. Uz ekipu Udruge Kačić u istraživanju je sudjelovao niz mještana i kreativaca iz bliže okolice. "(Ne) vjeruj pripovjedaču" kustoski je koncept koji razvijam duže vrijeme, u suradnji s brojnim kolegama, a do sada je imao dvije iteracije. Prva zagrebačka izložba istog naziva, iz decembra 2020., bavila se odnosom arhitekture sredine 20. stoljeća, izgrađenih okoliša iz razdoblja socijalističke Jugoslavije i medijske, filmske i video, slike kao jednog od kanala njihove reprezentacije i (re)interpretacije danas. Splitska je imala u fokusu sam proces pripovijedanja i ulogu pripovjedača, kao nesigurnog svjedoka, u konstruiranju društvenog pamćenja. Okidač je bio konkretan prostor – zgrada Vojnog dječjeg lječilišta u Krvavici i svojevrsna mistifikacija mjesta koja se dogodila pri njezinom ponovnom "otkrivanju" u prvoj dekadi 2000-ih.

"Dječje lječilište u Krvavici" (Foto: Duška Boban, 2018.)

Vašu bismo najnoviju baštinsku inicijativu mogli nazvati "širenjem područja borbe" jer ste započeli brigu oko malo poznatog djela hrvatsko-belgijskog arhitekta Ivana Prtenjaka u Kelibiji, u Tunisu. "Kuću pokraj mora" iz 1969. upravo predstavljate u Galeriji Modulor u Zagrebu. Kako ste otkrili tu, danas posve zapuštenu, vizionarsku građevinu i kakvi su vaši planovi u vezi s njom?

Šimpraga: Kuću sam prvi put vidio na jednoj fotografiji u knjizi koju je pripremio sam arhitekt. S obzirom na to da smo, vodeći se činjenicom da su Mediteranske igre nakon Splita održane u Casablanci, kroz projekt Motel Trogir 2015. pokrenuli suradnju s pojedincima i organizacijama u sjevernoj Africi i počeli na izgradnji Mediteranske mreža modernizma, fokus je došao i na Tunis. Ivan Prtenjak (r. 1939.) najznačajniji je arhitekt iz Hrvatske koji je tamo djelovao, a njegov tamošnji opus nastaje izvan jugoslavenske priče o tehničkoj pomoći. On djeluje kao arhitekt iz velike belgijske firme koja puno gradi na afričkom kontinentu. Inicijativa za njenu formalnu zaštitu proizlazi iz okolnosti u kojima se kuća danas nalazi. Naime, s "Kućom pokraj mora" postoji i svojevrsna paralela s trogirskim Motelom. Oba objekta su u sličnom statusu, kompleksi su (polu)napušteni i budućnost im je neizvjesna. Zato mi se učinilo važnim kuću "staviti na radar", što se i pokazalo uspješnim s obzirom na to da je ona preko naših tuniskih partnera napokon otkrivena u tamošnjem javnom prostoru. Za potrebe inicijative prikupili smo podršku pojedinaca i relevantnih institucija iz čak tri zemlje, Hrvatske, Tunisa i Maroka, a plan je da to pitanje bude postavljeno na međudržavnoj razini. Neovisno o uspjehu inicijative za formalni status kulturnog dobra Republike Tunis, uspjeh svakako jest da je kuća već prepoznata kao važna.

 

Opus Davida Fincija

Privatne arhive i sjećanja samih arhitekata/ica neobično su važni za historizaciju i obradu modernističke gradnje, a neki od njih još su srećom živi. Postoje li inicijative da se ta građa pohrani i sačuva u okviru institucija?

Šimpraga: Serija intervjua i istraživanja koja su nastala u sklopu aktivnosti projekta Motel Trogir donijela su neka posve nova otkrića. Možda najvažnije je popis kompletnog opusa arhitekta Davida Fincija, koji smo prikupili arhitektica Morana Rozić i ja neposredno prije njegove smrti. Među otkrića ubrajaju se i ostvarenja drugih arhitekata, osobito na afričkome kontinentu, poput izgrađene džamije za Gadafijevu majku, neke od realizacija arhitektice Biserke Šavora, pa i za društveni život jugoslavenske zajednice čuvene vikendice arhitekta Drage Muvrina u Badagryju u Nigeriji. Upravo pokušavamo iznaći način da se arhiva arhitektice Šavora pohrani u nekoj od institucija i sačuva za buduće istraživače.

Ante Rožić, Crkva u Podgori, 1964.

S obzirom na prilično alarmantnu situaciju u kojoj se modernistička gradnja na obali nalazi, čime se sve vodite pri odabiru pojedinih objekata koje treba promptno istaknuti i pokrenuti inicijativu za njihovu zaštitu?

Vodanović: Zbog procesa turistifikacije, apartmanizacije i betonizacije nije ugrožena samo moderna arhitektura, već i brojna druga zaštićena kulturna dobra, na što smo već mnogo puta upozoravali splitske konzervatore i lokalne medije, slali inspekcije zbog ilegalnih građevinskih radova. Vodimo se kriterijima arhitektonske kvalitete, povijesnog i kulturološkog značaja pojedinih objekata te stupnja njihove ugroženosti u danom trenutku, kao što su primjerice najave rušenja pojedinih objekata, radovi na pregradnji i nadogradnji koji rezultiraju devastacijom objekata, zatim istjecanje preventivne i nedonošenje trajne zaštite, na primjer u slučaj Hotela Maestral u Brelima, kao i zapostavljanje objekata koji imaju status trajno zaštićenog kulturnog dobra, a prepušteni su propadanju, pljački i devastaciji, kao što je to slučaj Vojnog dječjeg lječilišta u Krvavici. Evo samo nekih primjera: Konzervatorskom odjelu u Splitu predali smo zahtjev za preventivnu zaštitu zgrade Narodne banke u Makarskoj arhitekta Petra Vulovića – koja je danas zgrada FINA-e – jednom od najboljih primjera poslijeratne arhitekture u gradu čija je arhitektonska i ambijentalna vrijednost narušena lošom nadogradnjom stambenog dijela zgrade. Prijavili smo i ilegalne radove na stambeno-poslovnoj zgradi arhitektice Olge Pavlinović na makarskoj rivi, smještenoj u A zoni konzervatorske zaštite. Kad se pojavila informacija da se planira rušenje Tvornice kruha, peciva i slastica u Makarskoj, antologijskom primjeru industrijske baštine arhitekta Milana Šosteriča, predložili smo preventivnu zaštitu. Zauzeli smo se i protiv rušenja podgorske župne crkve Uznesenja Marijina arhitekta Ante Rožića, nakon što su nas mještani obavijestili da je župnik izjavio da je planiraju rušiti i graditi novu crkvu. I tada smo se obratili nadležnom konzervatorskom odjelu, no na sve ove prijedloge dobili smo negativan odgovor. To iskustvo pokazuje da je učinkovitija senzibilizacija građana za te teme putem medija i društvenih mreža, negoli pokušaj djelovanja unutar institucionalnih okvira.

Izvaninstitucionalne organizacije posljednjih su desetak godina, uz sve poteškoće, napravile pionirske iskorake za zaštitu arhitektonske baštine modernizma. Što se pokazalo kao prednost izvaninstitucionalnog djelovanja na tom polju?

Šimpraga: S obzirom na to da danas ima više od 70 objekata izgrađenih u drugoj polovici 20. stoljeća koji imaju status kulturnog dobra RH, situacija je bitno bolja nego prije koju godinu. No koliko god je potrebno da neki objekti dobiju takav status, a podsjećam da je trogirski motel to sasvim sigurno i spasilo, dok je onaj u Biogradu izgubljen, formalni status nije i ne smije biti jedino što čuva graditeljsku baštinu. Možda najvažniji segment djelovanja projekta Motel Trogir, a i drugih inicijativa, mali je doprinos izgradnji senzibiliteta kulturne javnosti kako za pojedinačne realizacije, tako i kulturu prostora općenito.

Bodrožić: Unatoč financijskim ograničenjima i prekarnosti, u izvaninstitucionalnom djelovanju možda je ipak ostalo malo više slobode i hrabrosti da se adresiraju neke teme i postave ne tako popularna pitanja. Samocenzura prisutna u mainstream medijima i državnim institucijama, nešto je manje prisutna u našem "sektoru", iako i tu treba biti oprezan sa zaključcima.