Anadolski rock oblik je turske rock glazbe s elementima turskog folka, svojevrsna sinteza istoka i zapada – turske poezije, ritmova i instrumenata (poput bağlame i saza) s rock'n'rollom. Pjesme obično koriste ljestvice i melodije tipične za tursku narodnu glazbu unutar rock konteksta; rokerske obrade tradicionalnih narodnih pjesama ("türkü") također su česte.
Anadolski rock nastao je kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih; preteče su bili razni ansambli koji su izvodili beat glazbu i rock'n'roll, nakon što su sredinom pedesetih snimke Elvisa Presleya i Billa Halleya počele kružiti Istanbulom. Anadolski rockeri prvog vala bili su pod velikim utjecajem psihodeličnog rocka (Bunalım, Erkin Koray, Cem Karaca), kao i progresivnog rocka (Barış Manço) i funka (Mustafa Özkent).
Istanbul je bio važna tranzitna točka za hipije koji su iz raznih europskih zemalja svojim živopisnim kombijima putovali prema Katmanduu i Indiji. Mladi turski glazbenici tako su zahvaljujući njima imali priliku otkriti i pratiti trendove sa zapada. Važno je napomenuti da nipošto nisu samo kopirali trendove, nego su oplemenili zapadnu psihodeliju zvukovima turske narodne glazbe i mikrotonalnih napjeva. Neki od glazbenika svoje su stvaralaštvo shvaćali kao najizravniji mogući način komunikacije sa širokim narodnim masama – i zato su koristili hibrid rocka i turskog folka.
Sedamdesete su bile turbulentno razdoblje za Tursku, s ljevičarskim i desničarskim skupinama koje su se u Istanbulu suočavale u čestim uličnim borbama. Glazba mnogih ljevičarskih bendova iz zlatnog doba anadolskog rocka gotovo je potpuno nestala iz turskog etera nakon vojnog udara 1980. Vojne snage pod vodstvom generala Kenana Evrena preuzele su vlast, a više od pola milijuna ljudi uhićeno je tijekom puča. Vojni udar je suzbio razvoj umjetničke scene i odsjekao nove generacije od ranijih inovacija. Tek se kasnih devedesetih pojavljuju bendovi koji pokušavaju replicirati taj jedinstveni psihodelični zvuk.
Angažman i karijera legendarne turske kantaurice Selde mogli bi se sažeti kao "jedna žena protiv čitave vojske i vlade", bila je proganjana, cenzurirana i zatvarana zbog svojih subverzivnih, provokativnih, proturežimskih pjesama. Njezin legendarni istoimeni album iz 1976. fascinantna je fuzija psihodeličnog rocka i turskog folka; divljih, bučnih gitarskih rifova, funky aranžmana i tradicionalnog turskog melosa. Tu je i Seldin zaštitni znak – jedinstven, stravstven, sirov, emotivan stil pjevanja.
Tijekom sedamdesetih ona eksperimentira, spajajući zvuk gitare i tradicionalnog turskog žičanog instrumenta, baglame, s tekstovima koji su snažno inspirirani regionalnim narodnim tradicijama. Mnoge njezine pjesme kritički su progovarale o društvenoj stvarnosti i pozivale na solidarnost s obespravljenima i radničkom klasom, što ju je učinilo ikonom i uzorom lijevih aktivista i simpatizera tijekom politički polariziranih sedamdesetih. Ona sebe otvoreno naziva "gorkim zvukom turskog naroda".
Nakon vojnog udara 1980. vlada ju je proganjala, putovnica joj je konfiscirana i nije mogla napustiti zemlju sve do 1987. Zatvorena je 1982. i ponovno 1984., a u zatvoru je provela ukupno gotovo pet mjeseci, službene optužbe bile su da je pjevala na kurdskom jeziku i da je uglazbila zabranjene pjesme turskog pjesnika Nazima Hikmeta.
Seldina životna priča i glazba ostale su manje-više nepoznate na zapadu sve dok britanska diskografska kuća Finders Keepers 2006. nije objavila reizdanje njezinog debi albuma, koji je do danas stekao status kultnog klasika. Europski i američki kolekcionari otkrivaju tursku glazbu iz psihodelične ere a pjesmu "Ince Ince" semplira Dr. Dre.
Uz Seldu, najpopularniji i najutjecajniji predstavnik ovog žanra je Erkin Koray. Nakon služenja vojnog roka, sredinom šezdesetih odlazi u Njemačku, na vrijeme da doživi rock svirke u Hamburgu, gdje su se kalili i Beatlesi. Nakon povratka u Tursku postaje ikona. U početku prezren i ismijavan zbog korištenja narodnih i "orijentalnih" motiva i tema, kasnije u domovini postaje poznat kao "kralj rocka".
Sedamdesetih izdaje albume poput "Elektronik Turkuler" i "Tutkusu", koji se danas smatraju remek-djelima. Svojedobno je izjavio: "Ako svi u ovoj zemlji slušaju moju glazbu, nešto nije u redu ili sa mnom ili sa zemljom", a iako mu to nije bila namjera, uspio se povezati s gotovo svima u Turskoj, iz svih kulturnih sredina, društvenih statusa i klasa.
Pioniri anadolskog rocka bili su i Mogollar, nazvani po Mongolskom Carstvu, koji su žarili i palili krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih. Počeli su kao hipiji koji su progovarali protiv rata i kolonizacije i svirali žestoku beat glazbu s elementima psihodelije. Za vrijeme turneje po Anatoliji, među prvima su počeli koristiti tradicionalne instrumente poput baglame, zurne, yayli tambura i tuluma, spajajući dinamičnost turske narodne glazbe s onom popa i rocka.
Tu je i Cem Karaca, marksist i kontrakulturna ikona, čije su pjesme povezivale domoljubni žar s oštrom kritikom rastućih desničarskih snaga. Kako su politički nemiri u Turskoj eskalirali, Karaca je 1978. pod sve većim pritiscima i u strahu od atentata bio prisliljen pobjeći u Zapadnu Njemačku. Nakon vojnog puča, Karaci je naređeno da se vrati kući kako bi se suočio s optužbama za izdaju – on je to odbio i zbog toga mu je oduzeto državljanstvo. Tek je 1987. amnestiran.
Bariş Manço rođen je za vrijeme Drugog svjetskog rata u Istanbulu; njegovo ime na turskom znači "mir". U šezdesetima istražuje rock'n'roll, twist i beat glazbu, a u psihodeličnoj fazi u sedamdesetima stvara neke od svojih najvažnijih skladbi. Bio je poznat po brkovima i ekscentričnoj odjeći te futurističkim rock operama. Postaje jedan od najpopularnijih turskih umjetnika tog doba; voli ga publika svih religija, etničkih skupina, klasa… Na njegovom sprovodu, 1999. godine, milijuni ljudi – uključujući muslimane, kršćane i židove – okupili su se moleći, plačući i pjevajući.
Revival anadolskog rocka u 21.stoljeću predvodi bend Altın Gün iz Amsterdama, koji među svojim članovima ima nekoliko pripadnika turske dijaspore, ali i Nizozemce, a 2020. godine čak dobiva nominaciju za Grammy. Altın Gün isporučuju hommage psihodeličnim vibracijama sedamdesetih i anadolskim rock korijenima. Njihovi albumi svojevrsna su putovanja kroz povijest turske glazbe, uz mnoštvo "dodatnih" utjecaja – demonstriraju transformacije tradicija i zvukova turske dijaspore, vješto ih miješajući sa zapadnjačkim utjecajima iz minulih desetljeća, u rasponu od acid rocka preko disca do funka, a tu su i utjecaji pop glazbe i afričkih ritmova. Bend je zagrebačka publika imala prilike prošle godine gledati na vrlo posjećenom koncertu u Pogonu Jedinstvo.
Gaye Su Akyol suvremena je glazbenica iz Istanbula koja, poput Altın Güna, oživljava ovaj žanr koji je dugo, još od sedamdesetih, bio potpuno zanemaren i zaboravljen. Akyol objašnjava zašto joj je toliko važan turski psihodelični rock – prisjetila se rasprave na društvenim mrežama u kojoj su se ljudi pitali je li Turska ikada nešto izumila. "Ljudi su bezuspješno pokušavali pronaći nešto, a moj je odgovor bio sljedeći: turska psihodelična glazba. Ona ima filozofiju, vlastitu matematiku. Ne može ju kopirati druga kultura. Zato je još uvijek živa." Akyol je poznata po zagovaranju prava žena te po misterioznim, dvosmislenim tekstovima za koje, premda eksplicitno ne prozivaju Erdoğana, mnogi vjeruju da donose implicitnu kritiku turskog režima.
Jedan od najzanimljivih bendova novog vala anadolskog rocka su Replikas, koji su se uspjeli probiti do kultnog statusa na istanbulskoj underground sceni unatoč potpunom nedostatku podrške lokalnih radio postaja, TV mreža, medija pa čak i vlastite diskografske kuće. Bend ima korijene u heavy metalu, ali spominju i utjecaje indie rock klasika kao što su Sonic Youth i Violent Femmes, uz hipnotičnu glazbu sufijskih zikir rituala i, naravno, Barişa Mança i Erkina Koraya, za koje kažu da su ih na neki način uveli dublje u vlastitu kulturu i osvijestili o nasljeđu i baštini predaka.
