Naša sugovornica Ana Rajković u više svojih radova bavi se ženskim pokretima između dva svjetska rata. Nedavno joj je objavljena knjiga "Dugi ženski marš: Položaj radnica i ženski aktivizam u Hrvatskoj između dvaju svjetskih ratova" (DAF, Zagreb 2021.). Mogli bismo reći da je predmet njezinog interesa i širi od pitanja radnica ili da je ograničen isključivo na Hrvatsku.
Kako biste definirali historiju žena s obzirom na teorijske i metodološke pristupe od kojih polazite?
Historija žena, koja je dio šire društvene historije, predstavlja narativ o marginalnim skupinama, koje su u tradicionalnim historiografskim prikazima bile ignorirane odnosno nevidljive. Jednoj od tih skupina svakako pripadaju i žene koje su itekako bile aktivne u društvenim previranjima u međuratnom razdoblju. U "Dugom maršu" polazim od pretpostavke da proučavanje tadašnjeg aktivizma žena podrazumijeva bavljenje historijom udruženja, radničkog pokreta, ali i obrazovanja te niza drugih fenomena. U okviru te teze u knjizi sam nastojala inkorporirati žensko iskustvo u odnosu na "velika događanja", poput stvaranja Kraljevine SHS ili pak stav aktivistkinja i njihovih udruženja prema naizgled najvažnijem pitanju međuratnog razdoblja, onom nacionalnom. Tako sam nastojala pokazati da su žene itekako bile involvirane u zbivanja na različite načine, pa je stoga važno njihovo djelovanje postaviti u kontekst vremena i prostora, a ne njihova iskustva svoditi na zapise znamenitih žena ili bibliografske natuknice. Drugim riječima, njihov aktivizam dio je šire slike u kojoj se on, nažalost, izgubio.
Aktivistkinje okupljene oko Zofke Kveder-Demetrović i njezina "Ženskog lista" isticale su potrebu ženskog doprinosa stvaranju jugoslavenske nacije, dok je časopis "Naša žena", blizak HSS-u, isticao ideal "neporočne Hrvatice"
U kojem smislu govorimo o heterogenosti ženskih identiteta?
Smatram da je, kada govorimo o oblicima ženskog aktivizma i njegove uvjetovanosti, nužno upozoriti na mnogobrojnost i različitost obilježja toga aktivizma koji seže od konzervativnih nazora do izrazito progresivnih ideja. Tako npr. na strancima časopisa "Žena: glas udovica i samostalnih žena" nalazimo članke u kojima se navodi da žene svoja radna mjesta trebaju ustupiti muževima i sinovima jer je, kako je istaknuto, žena ipak najsretnija kada joj je djelokrug samo kuća. Iako to ne predstavlja aktivizam u progresivnom smislu, takvo je djelovanje ipak ključno za ulazak žena u javnu sferu putem vlastitih tiskovina, kakva god da su stajališta zastupali ti listovi.
S druge strane, udruženje Ženski pokret isticalo je 1925. godine iznimno loš položaj žena u obitelji u kojoj je muž bio glava kuće čak i kada je bio alkoholičar i "rasipnik". Prilikom konstituirajuće sjednice tog udruženja također je istaknuto da su žene bile prisiljene trpjeti brak zbog djece koja bi u slučaju razvoda pripala muškarcu. Različite stavove imamo i u pogledu nacionalnog pitanja. Stoga nikako ne smijemo uopćavati aktivizam tih žena, nego moramo biti svjesni da je on bio i emancipatorski, ali i tradicionalno sačinjen od brojnih nijansi, različitih iskustava i sukobljenih perspektiva. Zbog navedenog ga razloga možemo pozicionirati između tradicionalizma i progresivnih stajališta što je, dakako, i uvjetovalo njegovu heterogenost.
Pojava "nove žene"
Kakva je bila društvena situacija nakon Prvog svjetskog rata i kako je tekao proces pojave "nove žene"?
Već pred kraj Prvog svjetskog rata vladalo je uvjerenje da će žene napokon ostvariti svoja prava, prvenstveno pravo glasa. Međutim, do toga u većini zemalja nije došlo, pa tako ni u Kraljevini SHS. Unatoč tome žene su postale svjesne da novo vrijeme, koje je nastalo urušavanjem starih, tradicionalnih političkih struktura, podrazumijeva i redefiniranje njihove uloge u društvu. Tu "novu ženu", između ostaloga, definirao je i veći stupanj samostalnosti odnosno intenzivnije nastojanje da to bude ostvareno. To je vidljivo po sve većoj brojnosti ženskih društva – Mala ženska antanta, Ženski pokret i drugih – kao i po temama koje žene pokušavaju postaviti u javni diskurs, poput onih vezanih uz brak, pobačaj i slično. Na taj način temeljna karakteristika "nove žene" ogleda se u njezinoj političkoj aktivnosti, posebno u okviru komunističkih stranka, pa se tako u Puli osniva ženski komunistički klub Rosa Luxemburg, aktiviraju se radnice poput Adele Pavošević, Marije Sukić i drugih. S druge strane, i u kulturnim, prije svega filmskim i književnim krugovima, razvijaju se novi tipovi žena koje karakteriziraju kratke frizure i male crne haljine. Te nove žene, kako je to rekla Aleksandra Kolontaj, tresle su "temelje duša" svih onih žena koje još nisu krenule na novi, trnoviti put.
Antiratni karakter aktivizma radnica i komunistkinja bio je vidljiv još 1923., kada je Adela Pavošević održala govor pred dvije tisuće ljudi u kojemu se usprotivila sve većem naoružavanju
Podjela na građanski i marksistički feminizam i danas izaziva prijepore, ponajviše na samoj feminističkoj sceni. No ta podjela nije ništa novo. U kojem smislu današnja situacija nalikuje onoj između dva svjetska rata?
Danas čak i više nego ranije, uslijed razvoja, između ostalog, ekofeminizma i queer-feminizma, feminizam predstavlja niz različitih struja koje se međusobno suprotstavljaju, a to rezultira brojnim prijeporima vezanima uz način borbe kao i njezine ciljeve. Jedan od tih prijepora svakako je i odnos između građanskog i marksističkog feminizma. Ipak, dok je u razdoblju između dva rata taj odnos bio obilježen stavovima prema štrajku, ilegalnom djelovanju i tome sličnom, danas su stvari ponešto drugačije, pa je tako polje prijepora prebačeno na pitanja poput prostitucije koje danas čini kamen spoticanja između te dvije struje. Iako, napomenula bih da je teško komparirati različita vremenska razdoblja jer svako od njih ima neku svoju specifičnost, o čemu je i u ovom slučaju riječ.
Dok građanski feminizam u svom središtu ima borbu za političko pravo glasa žena te prosvjetnu i karitativnu funkciju, feminizam povezan s radničkim pokretom okrenut je brizi za egzistencijalne uvjete radnica, klasnoj borbi, protivljenju režimu kraljevske Jugoslavije. Koliko su se ta dva paralelna pokreta mogla međusobno razumjeti? Bilo je poziva na suradnju, ali i odbijanja s obje strane...
Klasna pripadnost činila je važnu prijepornu točku između građanki i radnica te studentica u Omladinskoj sekciji Ženskog pokreta koje su bile bliske ilegalnoj KPJ. Unatoč tome, iz građanskih udruženja, pogotovo neposredno nakon rata, dolazili su pozivi na zajedničko djelovanje pa je tako, između ostalog, slatinski ogranak Kola jugoslavenskih žena pozvao sve žene, neovisno o klasnoj ili etničkoj različitosti, u jednu organizaciju. Potrebno je istaknuti da određena građanska društva, poput Ženskog pokreta, nisu bila isključiva u odnosu na žene iz radničke klase. Tako je na konstituirajućoj sjednici te organizacije 1925. godine poseban naglasak postavljen na eksploatirajući položaj radnica. Unatoč tome, do konkretnije suradnje nikada nije došlo, premda su postojale dodirne točke u pitanjima poput prava glasa, humanitarnog rada i sličnog. U svakom slučaju, aktivistkinje bliske radničkom pokretu kao i komunistkinje i dalje su smatrale da problemi s kojima su se bavile žene unutar građanskih organizacija nisu primarni problemi samih radnica, odnosno da se položaj žena može promijeniti jedino redefiniranjem državno-pravnog okvira, što nikako nije bio cilj građanskih ženskih udruženja.
Pogledi na brak prošli su dug put transformacije, od ideologije podređenosti žena za ulogu supruga i majki do njihova izlaska iz "privatne" sfere obitelji. No nakon revolucionarnih vremena s početka 1920-ih, u 1930-ima brak ponovno postaje gotovo univerzalnim okvirom za život žene. Tu su instituciju razni ženski pokreti različito shvaćali...
Tridesetih godina ponovno dolazi do izraženijih pokušaja vraćanja žene u tradicionalne okvire. U tom su smislu djelovale i neke ženske udruge i časopisi koji su smatrali kako je "majka" i dalje "najveći naslov" koji nosi svaka žena. Sukladno tome, brak je iznova propagiran kao način na koji se žena može najbolje ostvariti, zadržavajući je u njezinim biološkim okvirima. To potvrđuje i tekst objavljen u časopisu "Žena: glas udovica i samostalnih žena", prema kojemu "obiteljsko gnijezdo" s domaćinskim dužnostima treba predstavljati uzor svake "duševno i tjelesno zdrave žene". Inače, to je bilo u skladu s tadašnjim procesom "nacionalizacije žena" koji se odvijao u nizu europskih zemalja, a u okviru kojega je došlo do podvrgavanja rodnog identiteta onom nacionalnom.
Što su to majke, Jugoslavenke, "neporočne Hrvatice", proleterke i "muške Mare" u vašoj historizaciji?
Radi se o nazivima koji vrlo ilustrativno prikazuju različite oblike aktivizma žena u tom razdoblju, ali i međusobne odnose unutar ženskog pokreta te poželjne ženske uloge. Tako je, kako sam već navela, dio ženskih organizacija i dalje zagovarao ulogu majke kao "najviše zvanje". S druge strane, aktivistkinje okupljene oko Zofke Kveder-Demetrović i njezina časopisa "Ženski list" isticale su potrebu ženskog doprinosa stvaranju jugoslavenske nacije, što je bilo posebno važno ako uzmemo u obzir da je taj period bio obilježen nacionalnim pitanjem. Časopis "Naša žena", koji je bio blizak HSS-u te je težio rješavanju hrvatskog pitanja, isticao je pak ideal "neporočne Hrvatice" nasuprot jugoslavenskoj ženi. Na kraju, "muška Mara" je bila sintagma koja je korištena u novinskom glasilu zagrebačkih udovica, a koje je imalo priličan odmak prema radničkim i komunističkim idejama, nazivajući ih "rovarenjem" koje treba suzbiti. To nam također pokazuje veliku diferenciranost unutar ženskog pokreta, kao i različite politike koje su unutar njega bile zastupljene.
Može li se sukob tradicionalizma i progresivizma pratiti kroz različite oblike ženskog pokreta paralelno?
To je zapravo i jedno od obilježja aktivizma žena u jugoslavenskom međuratnom razdoblju. Ta su se dva elementa permanentno sukobljavala, ali i prožimala, pa stoga treba biti jako oprezan pri klasifikaciji pojedinih ženskih udruženja i časopisa kao tradicionalnih ili kao progresivnih. To je najbolje vidljivo na primjeru "Naše žene", koju u smislu zagovaranja majčinstva, uloge "Hrvatice" i sličnog možemo definirati kao tradicionalni časopis. Međutim, na stranicama "Naše žene" također možemo pronaći članak o čedomorstvu u kojemu se ističe javno osuđivanje žena u takvim slučajevima, dok se, kako se navodi, muškarca ne poziva na odgovornost. Taj je časopis bio i u određenoj mjeri klasno osviješten, pa se tako u jednom članku navode razlike u uvjetima u kojima rađaju žene u siromašnijim i "boljim" obiteljima. Sve navedeno pokazuje da je aktivizam žena na ovim prostorima u sebi sadržavao niz različitih, čak i kontradiktornih elemenata te da njegovo istraživanje izmiče jednodimenzionalnim tumačenjima.
NOB i AFŽ
Mirovni pokret bio je jako važan za žene između dva svjetska rata. I on je bio heterogen jer je uključivao cijeli raspon od građanskog i socijalističkog pacifizma do komunističke antiratne politike...
Ovdje se opet vraćamo na pitanje metoda, odnosno oblika djelovanja u čemu se ogleda i spomenuta heterogenost. S jedne strane, dok su građanke svoju antiratnu politiku provodile putem kongresa, peticija te propagirajući pacifizam, komunistkinje su uz pomoć Partije razgranale mrežu Društva za prosvjetu žena, čije su članice kasnije sudjelovale u NOB-u. Isto tako, komunistkinje su, prije svega one u Omladinskoj sekciji Ženskog pokreta, predvođene Mirom Mitrović, organizirale niz predavanja na kojima su vrlo jasno ustale protiv militarizma, pa su tako upravo one i organizirale prvu javnu antifašističku manifestaciju. Zanimljivo je napomenuti da je antiratni karakter aktivizma radnica i komunistkinja bio vidljiv još 1923., kada je Adela Pavošević održala govor pred dvije tisuće ljudi u kojemu se usprotivila sve većem naoružavanju. Upozoravajući na takve probleme, komunistkinje su smatrale da građanska ženska udruženja osuđuju rat s isključivo humanitarnog aspekta, oslanjajući se pritom na, kako su navele, nekolicinu intelektualaca i političara.
Zaključujete da je uloga žena u društveno-političkim procesima sve do 1960-ih godina bila marginalizirana u istraživačkom smislu. Zašto je istraživanje poput vašega, koje je koncentrirano na razdoblje između dva svjetska rata, važno za suvremenost? Što je u našoj historiografiji učinila kontrarevolucija 1990-ih za tu problematiku i kakvo je stanje danas? Jeste li vi umjerena optimistkinja?
Razdoblje između dvaju svjetskih ratova prilično je dinamično u pogledu jačanja uloge žene u javnoj sferi. Naime, to je posebno važno jer su se pritom žene susretale s nizom prepreka, od toga da još uvijek nisu bile izjednačene s muškarcima u temeljnim pravima, poput imovinskog ili glasačkog, do toga da su u velikoj mjeri bile ekonomski podčinjene. Taj je aktivizam uvelike zaslužan za sve ono što se događalo tijekom Drugog svjetskog rata u smislu osnivanja AFŽ-a te u konačnici ostvarivanja prava glasa kao izrazito progresivnog produkta tog "dugog marša". Što se tiče 1990-ih, znanstvene su se promjene ponajprije manifestirale u istraživačkom odmaku od tema vezanih uz radnički pokret te pojavu socijalističkih ideja na ovim prostorima. Danas je stanje ipak nešto drugačije jer postoji nekolicina istraživača/ica koji se bave rodnim i radničkim temama, poput Ide Ograjšek Gorenjak, Renate Jambrešić Kirin, Barbare Blasin, Ane Lovreković i drugih koje konačno upotpunjuju sliku koja se predugo nalazila na marginama. U tom smislu, da, mogla bih reći da sam umjerena optimistkinja.
