"Za mog djeda odnos u paru je jednostavan: muškarac se skrbi, štiti i zapovijeda, žena služi, pazi i sluša. Stoga je držao da je brak vrlo prikladan za muškarce, ali loš posao za žene. Bio je napredan za svoje doba; sad je potvrđeno da su dvije najzadovoljnije skupine oženjeni muškarci i neudane žene. Onog dana kad je kćer Panchitu vodio do oltara rekao joj je po tko zna koji put da se ne udaje, da još ima vremena okrenuti se, ostaviti zaručnika da ondje stoji i uljudno raspustiti uzvanike. Isto je meni rekao kad sam se udavala dva desetljeća poslije", pisala je čileansko-američka spisateljica Isabel Allende u svojoj knjizi "Žene drage srcu mome".

Eh, gdje su nestali ti džentlmeni koji nas bar pokušavaju upozoriti i spasiti od samih sebe? Umjesto toga, ne prođe dan da ne vidimo frustrirane muške komentatore po internetu kako sikću i prijete ženama da će dočekati starost sa svojih deset mačaka koje će im u smrdljivom stanu pojesti lice, ako ne spuste kriterije (iako ono pitanje o džentlmenima daje naslutiti da su nam kriteriji već u paklu). Zanimljivo je da su upravo muškarci koji prijete isti oni zbog kojih se život s mačkama i vibratorom čini kao bolja opcija. Što se to dešava pod palicom novih proroka po forumima, društvenim mrežama i podcastima da su, 21. stoljeću unatoč, žene i mačke opet vještice koje ugrožavaju društveni sklad?

Možda su baš i mnogi (bračni) parovi oko nas najbolja reklama za solo život. Koliko god da smo daleko dogurali, velik dio kućanskog posla i dalje pada na leđa žena – čak i na našoj vrloj progresivnoj ljevici

Žene koje tvrde da uživaju u samačkom životu društvo će po šabloni poklopiti. "To mislite sada, ali vidjet ćemo vas kad budete stare." "Nikad nećete biti toliko ispunjene i sretne kao što biste bile s djecom." "Tko će brinuti za vas?" "Ma, to ona kaže, ali kad legne navečer sama u krevet nije joj svejedno." "Njen život izgleda zabavno, ali je prazan i nesretan."

Koliko je jaka ta sugestija društva, pitala sam Luciju Biondić (43), samozaposlenu novinarku koja putuje, piše i radi na projektima turističke promocije. Uz to ima ispunjen raspored, širok krug prijateljica i prijatelja i vlastiti obrt i krov nad glavom u Zagrebu, a ulovila sam ju taman između putovanja od Slavonije i Beograda do Splita i tko zna gdje još po Dalmaciji.

- Ja sam zapravo bila jedna od onih djevojki koje su u mladosti maštale o obitelji i zamišljale svoju savršenu vjenčanicu – smijala se kad je počela priču, a ja sam se zagrcnula na te riječi jer nikad ne bih pomislila.

- No nisam htjela forsirati ništa. Jedan od razloga zbog kojih sam ostala solo jest i taj što sam očekivala zaista partnerski odnos. Nisam očekivala da me muškarac uzdržava, ali isto tako nisam ni planirala preuzeti baš sve kućanske poslove. Problem je što se danas od žena očekuje da mogu hendlati sve, a pritom još izgledati odlično i biti dobre volje. Odabereš li samo jedno, i koje god da odabereš, ne valja. Ako se posvetiš karijeri i solo životu, sebična si i razmažena. Ako se posvetiš obitelji, očito nisi dobro organizirana i sposobna jer druge žene stignu sve – kaže.

Eh, sad bi inceli rekli da si preizbirljiva, kažem.

- Preizbirljiva? Jer želim partnerski odnos? Poznajem ljude u prekrasnim vezama, koji se međusobno podržavaju i pomažu. Uživaju u zajedničkom životu, a istovremeno jedno drugome daju prostora. No puno je i onih koji su ušli u veze i brakove da ne ostanu sami ili "jer je bilo vrijeme", pa su sada svi zajedno nesretni, a nitko nema hrabrosti i snage otići. Prije nego stupim u odnos s nekim, zapitam se bi li mi bilo bolje ili lakše da sam sama, i jesam li spremna pomiriti se s tim da možda neću imati djecu ni partnera ako to ne bude to. Mislim da je to puno poštenije nego da ispaštamo i djeca i brak i ja – tvrdi Lucija.

Lucija na Kornatima (Foto: Privatna arhiva)

Možda su baš i mnogi (bračni) parovi oko nas najbolja reklama za solo život. Koliko god da smo daleko dogurali, velik dio kućanskog posla i dalje pada na leđa žena – čak i u nekim kućanstvima na našoj vrloj progresivnoj ljevici, a da ne govorimo o ostatku Balkana čija djeca u "zabavnim" emisijama na pitanje "što radi mama, a što tata", drukaju lijevo i desno: "Mama čisti, a tata leži!" Pa neka se zapitaju začuđeni muškarci kakvi su partneri ako su im mačke konkurencija, i to ne samo u čišćenju iza sebe. Poražavajuća su svjedočanstva žena koje tvrde da im je lakše biti samohrana majka nego što im je bilo imati partnera koji je u najbolju ruku dodatno dijete, a u najgoru ruku prijetnja za život, a sjetile smo se i nekih vlastitih prijateljica koje su odustale od ideje da nekoga traže ili upoznaju jer su umorne od pomisli da će ispasti narcis, psihopat, agresivac, kockar, alkoholičar…

- Sugestija društva da žena, kao i bilo koja osoba, ne može biti ispunjena ako nema partnera i djecu je štetna i navodi na krivi put. Kakvu poruku onda šaljemo onima koji npr. ne mogu imati djecu? Kakvu poruku šaljemo ženama koje su skupile hrabrosti otići iz loše veze? Djeca i partner nisu garancija da ćeš biti sretan ili da će se netko brinuti za tebe u starosti – tvrdi Lucija.

Baš nedavno istraživanja su pokazala kako žene imaju šest puta veći rizik da ih partner napusti u slučaju teške bolesti poput primjerice karcinoma. Kažu da je to muški obrambeni mehanizam jer nisu spremni nositi se s nepoznatim, kao niti preuzeti ulogu onoga koji skrbi i brine jer je to obično "ženski posao". Umjesto da se ozbiljnije pristupi rješavanju obiteljskog nasilja ili pružanju podrške ženama u ovakvim situacijama, društvo i mediji se brinu hoće li žene određene dobi i dalje zadržati pozornost muškarca i tijelo 20-godišnjakinje. Pritom se čude statistikama da su žene sretnije same nego u vezama.

Nemoguće je i nedopustivo da si sretna bez mene, stoji između redaka ogorčenih komentara onih koji pod krinkom brige za dobrobit žena i društva zapravo kipe jer žena nije pod njihovom kontrolom

I dok žensko "samovanje" omalovažavamo zajedno sa svim njegovim pratećim hobijima ili upiremo prstom uz prijetnje "sama si je kriva", muškoj usamljenosti pristupamo smrtno ozbiljno kao i muškoj temperaturi od 37,5. Mediji su je nazvali epidemijom (usamljenost, ne temperaturu) i posvetili joj stotine članaka i naslova. Žene i epidemija se gotovo ne spominju skupa osim u jednom naslovu koji kaže: "Muškarci su pod epidemijom usamljenosti: treba li žene biti briga?", na što su brojne žene odgovorile kako ne misle da trebaju donirati svoja tijela, vrijeme i energiju samo zato da im se muškarci zauzvrat ne bi osvećivali.

Možda zato muškoj samoći pristupamo ozbiljnije. Jer za razliku od ženske koja se čini zadovoljna, malo luda i infantilna ili barem ne ubija ljude po ulici, muška usamljenost predstavlja opasnost po društvo kakvu nam ne trebaju crtati Martin Scorsese i Robert De Niro. Imamo ju u obliku tipova poput 22-godišnjeg Elliota Rodgera koji je govorio: "Cure su dale svoju pozornost, tijelo i ljubav drugim muškarcima, ali nikad meni. Ja sam savršen tip i džentlmen, a one su se uvijek davale nekim budalama. Ne znam zašto im nikad nisam bio privlačan, ali sve ću ih kazniti za tu nepravdu i zločin." Ubrzo nakon toga je na fakultetu ubio šest i ranio 14 kolegica i kolega, te konačno presudio sebi.

Nemoguće je i nedopustivo da si sretna bez mene, stoji između redaka ogorčenih komentara onih koji pod krinkom brige za dobrobit žena i društva zapravo kipe jer žena nije pod njihovom kontrolom, jer su u toj raspuštenici koju je uhvatila drapetomanija izgubili besplatnu sluškinju. I tu nastupaju Andrew Tate, "black pill", pokret Men Going Their Own Way… Možemo mi okretati očima do iščašenja kada vidimo muškarce i njihove podcaste, ali kad Joe Rogan kaže da mu je najdraži citat "Većina muškaraca živi život u tihom očajanju" jer je istinit – tu ima razloga za uzbunu. Usmjeravaju agresiju i projiciraju vlastitu usamljenost i očaj na slobodne žene jer su sami izgubljeni bez njih, a to će imati posljedice na sve. Na pitanje što misli zašto su muškarci danas usamljeniji nego prije, jedan je mladić u SAD-u odgovorio: "Jer žene konačno dobivaju ono što žele. A to nisu muškarci."

Lucija se na to smije i sliježe ramenima.

- Vjeruju li mi ljudi da sam sretna ili možda komentiraju iza leđa, ne znam. Nitko iz moje okoline nije rekao ništa loše, barem ne u lice, a od udanih prijateljica koje imaju obitelj često čujem uzdah "Joj, blago ti se". Nekad se čak ulovim da se opravdavam i pokušavam dokazati da moj život nije samo ono što vidiš na Instagramu, da nije sve tako bajno (smijeh). Na primjer, smeta mi što se neudane žene bez djece na poslu gleda kao uvijek dostupne za prekovremeni rad, u bilo koje doba dana, a naročito za praznike i blagdane. Vidim da se često događa mojim prijateljicama – opisuje Lucija.

Noćni marš 8. marta 2023. u Zagrebu (Foto: Robert Anić/PIXSELL)

- Radnike koja imaju obiteljski ručak se neće gnjaviti, ako postoji ona koja nema obitelj. Ta će uvijek biti dostupna, jer ako nemaš obitelj – nemaš život. To što ti radiš nešto za sebe nije dovoljno dobar razlog, moraš izmisliti neki bolji, obiteljski, zdravstveni… – dodaje ona.

Podsjeća na situaciju u kojoj žena pokušava objasniti tipu koji je smara da "nije zainteresirana", no budući da to nije dovoljno uvjerljivo i dovoljno dobar razlog, mora posegnuti za klasikom: imam dečka, muža, ludu braću i slično.

- Ali, osim toga, primijetila sam da sam za svog solo života proživjela puno više stvari nego kad sam bila u vezama. Otvaralo mi se puno više prilika, upoznavala sam više ljudi, nisam se nikome trebala pravdati i živjela sam kako sam htjela. Viđala sam takve žene kao mlađa cura i mislila: vidi ti nje, kako ona sebe stavi na prvo mjesto. Sada shvaćam da koristimo priliku života i pritom ne štetimo nikome. Kad pogledam svoj život, sretna sam – opisuje Lucija.

- Imam divna iskustva i uspomene, posao i prijateljice koje volim. Pričamo o našim poslovima i izazovima, o putovanjima i stvarima koje želimo zajedno raditi, pričamo i o frajerima, naravno. Većina mojih prijateljica su solo, možda je to tako jer sam i ja solo pa smo se povezale. Što se budućnosti tiče, dio njih razmišlja o nekoj vrsti komune u kojoj će biti solo ljudi. Dogovaraju se kako će živjeti u jednoj zgradi ili kući, dijeliti zajedničke troškove, imati neki zajednički prostor… Čini mi se da se sve više ljudi okreće toj ideji. Nemam strah od budućnosti u tom smislu i vjerujem da će se sve nekako posložiti. I mogu sigurno reći da neću završiti s mačkama jer sam više dog person. Eventualno ću hraniti golubove. Kao Tesla! – šali se.

Ima trenutaka kad joj nedostaje imati nekoga kraj sebe, i trenutaka kad joj je netko u kući i jedva čeka da ode.

- Mislim da to nema veze s drugom osobom, već samo s tobom i time kako se u nekom trenutku osjećaš. Znala sam se pitati: hoću li jednog dana požaliti što nisam imala djecu? Ali možda bih požalila i neki drugi odabir – govori Lucija.

Dodaje da u životu nema garancije. Najbolje što možemo je poznavati sebe, biti iskreni i sretni sa sobom.

- Te prve godine kad sam ostala sama nakon jako duge veze, bojala sam se da će me samoća tijekom zime učiniti slabom i da ću pokleknuti. Depresivna zima definitivno nije moje doba. No i danas se sjećam jednog jutra kad sam se probudila, odšetala do kuhinje, stavila vodu na šporet i pogledala oko sebe po praznom stanu. Vladala je takva tišina. Sunce se probijalo kroz prozor i cijeli stan je mirisao po kavi. Sjećam se da sam razmišljala koliko su lijepi taj mir i sloboda koje možeš imati sa sobom, i da sam tad zaista iskreno pomislila kako sam sretna – kaže Lucija.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma