Kako ekonomski ne bi sve više zaostajala za Sjedinjenim Državama i Kinom, Europska unija mora enormno povećati javna i privatna ulaganja, i to u iznosu od 800 milijardi eura godišnje ili oko 4,4-4,7 posto njenog bruto društvenog proizvoda. Tolika razina ulaganja u Europi nije viđena od 1970-ih godina te predstavlja više nego dvostruko veći postotak BDP-a investiran u sklopu slavnog poratnog Marshallovog plana. Alternativa izgleda vrlo sumorno, barem ako je vjerovati Mariju Draghiju.
Prije godinu dana predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen bivšeg je talijanskog premijera i guvernera Europske središnje banke angažirala da izradi izvještaj o budućnosti globalne kompetitivnosti EU-a. Draghi ga je predstavio ovog ponedjeljka, 9. rujna. Problem je u tome što je "tijekom posljednja dva desetljeća, ekonomski rast EU-a konstantno bio sporiji od onog u SAD-u, dok se Kina ubrzano priključuje. Jaz u BDP-u između EU-a i SAD-a, izražen u nivou BDP-a prema cijenama iz 2015. postepeno se povećao, od nešto više od 15 posto u 2002. do 30 posto u 2023. godini." Dok su krajem prvog desetljeća 21. stoljeća privrede EU-a i SAD-a bile otprilike jednake, a kineska je iznosila svega trećinu europske, ove godine američki BDP iznosi više od 28 bilijuna dolara naspram 19 bilijuna europskog, koji će do kraja desetljeća preteći i Kina.
Naročito je zabrinjavajuća činjenica da, iako Europa ima sporiji rast stanovništva te građani EU-a prosječno rade manje nego Amerikanci, "oko 70 posto jaza između EU-a i SAD-a u PPP-u (paritetu kupovne moći) po glavi stanovnika odlazi na nižu produktivnost u EU-u", što dovodi do smanjenih prihoda: "po glavi stanovnika, realni raspoloživi dohodak je u SAD-u od 2000. porastao gotovo dvostruko više no u EU-u".
Pored zaostajanja za SAD-om u inovacijama, sve veću prijetnju za EU predstavlja i kineska ekonomija, uslijed snažne državne potpore. Mnogo toga oko europskog zaostajanja vezano je za tehnologiju. Posljednjih dva desetljeća SAD je izvršio opsežnu ekonomsku tranziciju. Vodeće europske tvrtke "u istraživanju i investicijama iste su koje smo imali i prije dvadeset godina – one koje proizvode automobile. Isto je bilo u SAD-u, automobili i farmaceutska industrija. Sada je sve digitalno." Osim što bi bila potrebna opsežna zajednička industrijska strategija, EU muči funkcionalnost financijskih tržišta, previše skupa energija – sve skuplja nakon prestanka dotoka jeftine energije iz Rusije, istraživanja su rascjepkana među državama-članicama, dok je donošenje odluka izuzetno komplicirano.
Kao jednu od prilika za EU Draghi je istaknuo umjetnu inteligenciju te naglasio nužnost osiguranja sirovina za digitalnu tranziciju – uključujući litij, koji EU planira dobavljati i iz Srbije te zbog toga surađuje s autokratom Aleksandrom Vučićem. Prilikom predstavljanja izvještaja napisanog na četiri stotine stranica Draghi je vrlo izravnim riječima opisao budućnost Europske unije: "Dijelimo kolač koji postaje sve manji i manji – i to sa sve manjim brojem ljudi." Ako EU ne smogne snage za potrebne masivne investicije, to će biti "spora agonija", odnosno, "došli smo do točke u kojoj ćemo, ako ne stupimo u akciju, morati napraviti kompromise po pitanjima našeg blagostanja, okoliša ili slobode", dodao je.
Nije lako vjerovati da će podijeljena i spora Unija uspjeti provesti mjere koje predlaže talijanski ekonomist. Osim spomenutog ogromnog povećanja ulaganja, Draghi navodi zajedničko zaduživanje, ukidanje prava veta kako bi se individualne članice spriječilo da blokiraju cjelokupnu politiku Unije te daleko više potrošnje na obranu unutar EU-a, umjesto da se većina novog naoružanja kupuje od SAD-a. Unatoč svemu navedenom, svega nekoliko sati nakon Draghijevog izlaganja, njemački ministar financija Christian Lindner obznanio je kako Njemačka ne pristaje na zajedničko zaduživanje. S političke ljevice je pak došao drugačiji tip kritike: zastupnik njemačke Ljevice u Europskom parlamentu Martin Schirdewan upozorava kako naglasak na konkurentnosti lako može voditi produljenju radnog vremena i smanjivanju plaća.
