Na početku krize malo je tko od odgovornih razumio što se dešava, a najodgovorniji za ekonomiju zemlje, hrvatski premijer Ivo Sanader, držao je glavu duboko u pijesku. Iznimka je bio tadašnji predsjednik države, Stjepan Mesić, ali ekonomija nije u opisu predsjedničkih radnih zadataka, pa se njegova akcija svela samo na upozorenje. Za to je iskoristio pozdravni govor na tradicionalnom godišnjem savjetovanju ekonomista u Opatiji. ‘Ovogodišnje se savjetovanje održava u trenutku kada i do nas dopire podzemna grmljavina, što je zahvatila financijska tržišta zapadnoga svijeta’, rekao je on. ‘Iz dana u dan pratimo vijesti o gubicima koji su zadesili neke od najpoznatijih američkih, ali i evropskih banaka. Nisu ostale pošteđene ni banke u Švicarskoj, koje se tradicionalno smatra sigurnima i stabilnima. A uzrok tome nisu samo hipotekarni krediti u Americi.’
Bio je mjesec studeni 2007. godine, a slušala ga je prepuna velika aula opatijskog Adriatica. U prvom redu sjedio je Sanader, čije je izlaganje bilo predviđeno odmah poslije Mesićevog. Upravo njemu bio je upućen nastavak Mesićevog izlaganja: ‘Spominjem to zato da bih vam postavio pitanje, što mi se čini – u ovome trenutku – pitanjem svih pitanja: hoće li to, i kako će, utjecati na hrvatsko gospodarstvo? (…) Aktualni potresi na svjetskom financijskom tržištu upozoravaju nas da bi mogla biti poremećena i naša krhka ravnoteža zaduživanja, potrošnje i otplate dugova. I da će se, ako se to dogodi, potresti i sami temelji našega gospodarstva. Neki zapadni analitičari, doduše, smatraju da se sadašnji potresi u svijetu ne moraju prenijeti iz financijskoga u realni sektor. Možda su u pravu, ali čak i da jesu, za nas je to slaba utjeha. Mi smo mnogo više povezani u bankarstvu, nego u proizvodnji. Mnogo smo više povezani sa svijetom u financijskom, nego u realnom sektoru. Upravo zato petorica eksperata Međunarodnog monetarnog fonda sada su objavili mišljenje da Hrvatska spada u krug posebno ugroženih zemalja jugoistočne Europe. Oni upozoravaju na našu veliku zaduženost, na to da izvozom ne pokrivamo ni polovicu našega uvoza. Posebno, međutim, naglašavaju opasnost zbog prevelikog udjela stranih banaka na hrvatskom tržištu. Zašto upravo od njih prijeti najveća opasnost? Zato, kažu oni, jer banke u svakoj krizi prvo čuvaju sebe i svoje poslovanje u matičnim zemljama. Za volju toga, one su spremne otpisati podružnice u inozemstvu, posebno one u malim zemljama. Narodna izreka to jednostavnije formulira: košulja je uvijek bliža od kaputa. Brinući u prvome redu o sebi, strane bi banke, dakle, mogle smanjiti kredite, a na nekim tržištima i sasvim zatvoriti slavinu.’
Nakon toga se na govornicu popeo Sanader i kratko odgovorio da to nije istina i da je njegova Vlada pripremljena na sve što bi se eventualno moglo dogoditi. On je čvrsto vjerovao da spinom i nadmudrivanjem može prevladati sve probleme, pa čak i ekonomske. Na svoj način podržali su ga i prisutni ekonomisti. U tri dana savjetovanja oni se, naime, uopće nisu osvrtali na Mesićevo upozorenje, već su čitali unaprijed pripremljena izlaganja, marljivo mašući laserskim pokazivačima po PowerPoint tabelama. Hit tema tada je bila predstojeći ulazak u Europsku uniju. Točno godinu dana poslije, u studenom 2008. godine, Sanader je dao svoju čuvenu izjavu da smo u banani. Tada je i hrvatski bruto društveni proizvod već nezadrživo tonuo, da bi se zaustavio na godišnjih minus šest posto. U već buktećoj krizi to je bilo jedno od najdubljih potonuća u Europi.
Ipak, jedno, ali bitno Mesićevo upozorenje na prvu se loptu čini potpuno promašenim. To je ono efektno pozivanje na pet eksperata MMF-a, koji su tvrdili da je vrlo opasno imati prevelik udio stranog vlasništva u ukupnom bankarstvu zemlje. U Hrvatskoj su skoro sve banke već bile u vlasništvu stranaca, ali nijedna se nije povukla iz zemlje niti ostavila na cjedilu svoju ovdašnju podružnicu, kako su prijetili strani eksperti. Štoviše, sve su one usprkos krize i padu BDP-a dobro, pa i odlično poslovale. Zaslugu za to svojata Hrvatska narodna banka, koja je, kako kaže, provodila vrlo konzervativnu politiku. Od banaka je tražila da imaju više kapitala i likvidnosti nego što je bilo normalno u EU, a ograničavala je javni dug i kredite. Istovremeno je zadržala vezanje kune na euro, što je značilo da su domaća valuta i njen tečaj ostajali stabilni. Tako je izbjegnuta najskuplja od svih kriza, kriza bankarskog sustava, tvrde u Narodnoj banci.
Ali i same banke poduzimale su sve da u krizi što bolje posluju i što više povećaju svoje prihode. Glavni cilj im je bilo stanovništvo, odnosno džepovi građana, a oružje bezbrojne naknade, zatim tečajne razlike (na famozne švicarce) i promjenljive kamate na kredite, a znatnu ulogu je imala i štednja u rizičnim fondovima (u kojima su sav rizik snosili štediše). Sudeći po svemu tome, a posebno po visokim zaradama banaka, moglo bi se tvrditi obratno od onih pet eksperata MMF-a. Dakle, da je u krizi dobro imati što više banaka u stranom vlasništvu.
Usput rečeno, sam MMF se nije izjašnjavao. Tako krivnju za pogrešnu procjenu snosi samo grupa njegovih eksperata (i tadašnji hrvatski predsjednik koji im je povjerovao), a ne i bezgrešna međunarodna banka u službi krupnog kapitala. Uplašena nadolazećom krizom, ona je unaprijed, za svaki slučaj, prala svoj stručni image u deterdžentu od svojih eksperata. Ako ustreba, tvrdit će da su oni poslali upozorenje. Ako ne, eksperti su se šalili na svoj račun. I to je politika.
Ali, jesu li eksperti zaista pogriješili? Bit njihove poruke bio je da će stranim vlasnicima vlastiti interes biti ispred interesa zemlje u kojoj posluju. Zato se pretpostavljalo da će žrtvovati podružnice u korist centrala, odnosno interese stranih država u korist vlastite i njenih građana. U Hrvatskoj to nisu napravile, jer su upravo u krizi tu zarađivale masne novce. Da su postupile drukčije, značilo bi da kolju onu poznatu gusku iz bajke, koja nosi zlatna jaja. Zato pravo pitanje nije jesu li one pobjegle, već što su učinile s novcem izvučenim iz džepova hrvatskih građana? Jesu li ga uložile u skladu s hrvatskim ili s interesima svojih centrala? Jesu li ga, jednostavno rečeno, iznijele iz zemlje da bi njime ojačale svoje centrale?
Već i letimičan pogled na stanje hrvatske ekonomije daje jasan odgovor. Realni sektor je u sve većoj banani, dok bankama cvatu bijele i nježne ruže. One se hvale samo svojim prihodima, dok daljnji putovi novca ostaju ispod sedam velova. Nijedna od njih ne diči se proizvodnim projektima i brojem novih radnih mjesta s visokom dodanom vrijednosti, koja su nastala i nastaju uz pomoć njihovih kredita. A upravo to je svrha njihovog postojanja. Hrvatska je po razvijenosti pala na predzadnje mjesto među zemljama EU, a sasvim će sigurno uskoro biti zadnja. U tim uvjetima možda bi bilo bolje da su strane banke pokupile svoje krpice, kako su prije deset godina najavljivali eksperti MMF-a.
