Je li moguće da sveta inkvizicija počne poučavati vjernike herezi? Očito jest, barem kad je riječ o ekonomskoj verziji inkvizicije i pravovjerja, kako se pokazalo ovih dana na ekonomskom forumu Gaidar u Moskvi, gdje je izvršna direktorica Međunarodnog monetarnog fonda Kristalina Georgieva pozvala vlade da troše koliko god mogu, pa i više od toga. MMF je, inače, već pola stoljeća u službi bankarskih i drugih interesa krupnog kapitala i kao takav čuvar je ekonomske ortodoksije u kojoj je štednja ključna riječ u svakoj molitvi, otplata kredita vrhunsko otajstvo, a država koja ometa slobodno tržište crni đavo s kopitom i repom. Upravo bi za MMF riječi koje je sada izgovorila gospođa Georgieva, na funkciji samog velikog inkvizitora, do jučer bile razlog da se pali plamen lomače.

Njena je poruka, međutim, potpuno u skladu s politikom koju je sredinom 1930-ih godina zagovarao John Maynard Keynes, po uvjerenju mnogih najveći ekonomist svog vremena. Od njega potiče i usporedba s inkvizicijom. Klasična ekonomija, pisao je Keynes, potpuno je pokorila Englesku, kao što je sveta inkvizicija pokorila Španjolsku u 16. stoljeću. A klasična ekonomija kaže da je rješenje svih problema u slobodnom djelovanju ponude i potražnje. Kad je nastupila Velika depresija 1920-ih i 1930-ih, to je zazvučalo potpuno prazno jer nije davalo ni prihvatljivo objašnjenje ni željeno rješenje. Keynes je tada odigrao ulogu Martina Luthera, piše u jednom tekstu nobelovac Paul Krugman, a njegova je teorija bila sasvim suprotna svemu što je tada imalo snagu dogme. On je tvrdio da slobodno tržište ne može osigurati punu zaposlenost i da je potrebna široka paleta državnih intervencija u ekonomiju. Keynes nije bio ljevičar, kaže dalje Krugman. Sasvim suprotno, pojavio se kao spasitelj, a ne grobar kapitalizma. To, možda, treba naglasiti u trenutku kad je Donald Trump svaku državnu intervenciju proglašavao socijalizmom, a socijalizam strašno opasnim. Kontradiktorno, u Americi, ali i drugdje, to pali čak i u trenutku nezadrživog rasta socijalnih razlika i bijede.

O kakvim je intervencijama riječ i koji je njihov zajednički nazivnik? Evo efektne ilustracije iz pera samog Keynesa. Država bi mogla, pisao je on, uzeti mnogo velikih staklenki za kisele krastavce i napuniti ih svježe tiskanim novcem. Te bi staklenke trebalo zakopati u najdubljim rovovima nekog napuštenog rudnika, koji bi zatim cijeli bio zatrpan zemljom. A onda? Onda bi država morala poduzetnicima dati koncesije za iskapanje. Što iskopaju, to je njihovo. Oni bi zaposlili radnike, nabavili im lopate i krampove i počeli isplaćivati plaće, radnici bi kupovali hranu, odjeću, obuću, pokrenula bi se proizvodnja u nizu grana i cijela bi ekonomija dobila vjetar u jedra. Naravno, bolje bi bilo graditi škole ili ulagati u infrastrukturu, ali i staklenke za kisele krastavce obavile bi posao.

I prije nego što je John Maynard Keynes godine 1936. objavio svoju "Opću teoriju zaposlenosti, kamate i novca", u dvije se zemlje već počela provoditi takva politika. Dvojica novih lidera, koji su se po svemu drugom razlikovali kao nebo i zemlja, shvatili su da u klimi nesigurnosti i straha od budućnosti ljudi štede umjesto da troše, a poduzetnici ne investiraju. I jedni i drugi time stišću kočnicu, umjesto da ubrzavaju ekonomiju. Zato mora uskočiti država. U Americi je predsjednik Franklin D. Roosevelt pokrenuo javne radove, uglavnom izgradnju autocesta, i preko njih ubacio svježi novac u privredu. (I zaposlio ljude, jer su se tada ceste gradile lopatama.) U Njemačkoj je Adolf Hitler napravio to isto. Po onome što piše Hermann Rauschning, Hitler je na pitanje zar se ne boji inflacije odgovorio: "Ja se ne bojim ničega kad njemački narod radi!" Rauschningove "Razgovore s Hitlerom" mnogi smatraju apokrifnim, ali taj je odgovor potpuno u skladu s Keynesovom maksimom da je u osiromašenom društvu bolje izazvati inflaciju nego nezaposlenost. Do inflacije nije došlo, a velike državne narudžbe potpuno su oživjele privredu tek u Drugom svjetskom ratu. Nije malo onih koji smatraju da taj oblik kejnzijanizma i danas stoji iza zveckanja oružjem, pa i ratova po svijetu.

Kriza koja je počela godine 2008. i koju su kao i onu u prošlom stoljeću pokrenule bankarske špekulacije bez imalo skrupula pa i razuma (a omogućio ih je američki predsjednik Bill Clinton, koji je ukinuo ograničenja što ih je bankama uveo Franklin Roosevelt), počela je Keynesovu teoriju ponovno pretvarati u praksu. Ali tek je korona skinula sve maske. U Hrvatskoj, naravno, i zemljotres. I bez staklenki za kisele krastavce, svježe tiskani novac zapljusnuo je Europu. Ima ga toliko da mnoge banke više ne daju kamate na štednju, a neke traže i da štediše plate njima. Za banke su i inače nastupila nezgodna vremena, u kojima se kod nas mučno suočavaju sa svojom dosadašnjom politikom. Kamate ne mogu nadoknaditi naknadama jer su ih već napuhale do maksimuma. Uđeš u banku, oni ti kažu dobar dan i odmah za to traže naknadu, pisao je jedan satiričar. Na priče o investicijskim fondovima s masnim dobicima nasjedaju još rijetki naivci, a ostali se dobro sjećaju koliko su na tome izgubili prije samo desetak godina. Slatke igre s tečajnim razlikama (kao što je ona na švicarske franke) banke bi najradije zaboravile, jer prošlost ozbiljno prijeti da im se obije o glavu i da ih udari po džepu. To što ipak posluju sa zaradom pokazuje koliko su u Hrvatskoj privilegirane.

Često se u javnosti pita koliko se gubi zbog korona-krize, a ponekad se nude i odgovori u milijardama kuna ili eura. Pravi je odgovor, međutim, jednostavan i ne traži nikakve jednadžbe. Gubi se zbog smanjene potrošnje. Neki domišljati sindikalci (u javnom sektoru, naravno) to koriste kao argument za dizanje plaća. Ali Keynes jasno kaže (a iskustvo potvrđuje) da se privreda ne može pokrenuti bez jake intervencije države. I sad, usred korone, raste štednja u Hrvatskoj, jer se svi boje nesigurne budućnosti. To se ne odnosi jedino na Vladu, koju je život natjerao da odustane od politike u kojoj je smanjenje deficita imalo apsolutnu prednost pred gospodarskim rastom. Tu promjenu je mnogo više olakšala široka ruka Europske unije nego domaćih financijskih moćnika, za koje je inflacija još uvijek glavna babaroga. Zahvaljujući tome održava se postojeća struktura privede, a zbog zemljotresa predstoje veća ulaganja u građevinarstvo. Svi, međutim, znaju da je ta struktura loša, pa se čak i zaklinju da će je promijeniti u korist industrija s višom dodanom vrijednošću. Kako?

Gospođa Kristalina Georgieva, nakon poziva da se troši i preko mogućnosti, kaže da se zalaže za "prilagođavanje monetarne i fiskalne politike kako bi se zaštitila ekonomija od sloma". To kao da se izravno odnosi na Hrvatsku. Ona naime spominje monetarnu politiku ispred fiskalne, dakle smanjenja poreza. A u monetarnoj politici na prvom je mjestu pitanje realnog tečaja. Kako drukčije postići da izvoz bude barem toliko profitabilan kao uvoz? Možda tako da se na one Keynesove staklenke napiše velikim slovima: Samo za izvoznike!

Naravno, nakon svake reformacije neizbježno slijedi protureformacija. Tako je bilo i s kejnzijanizmom, pa su počele prevladavati ideje Miltona Friedmana, koji se vratio klasičnoj ekonomiji ponude i potražnje bez uplitanja države. Ako je Keynes bio Luther, Friedman je bio sveti Ignacije Loyola, a "čikaška škola" varijanta isusovačkog reda. Ali do toga ćemo još pričekati.