Međunarodni monetarni fond objavio je krajem ožujka studiju o istočnoj i srednjoj Europi, točnije bivšim socijalističkim zemljama, u kojoj se posebno tematizira pitanje mirovinskog osiguranja i pripadajuće reforme. Potonjoj se nastoji udahnuti novi život ovom studijom MMF-a, s obzirom na njezino posrtanje u kriznom razdoblju nakon 2008. godine. Posrijedi je inače program namijenjen upravo posttranzicijskim ekonomijama, pa stoga dobro poznat i Hrvatskoj. Početkom prošlog desetljeća, naime, Hrvatska je uslijed neiznalaženja rješenja za sanaciju budžetskog minusa i namicanje sredstava za redovnu isplatu penzija uvela diferencirani sistem štednje s tzv. drugim i trećim stupom.
Tvrdilo se tad bez rezerve da će drugi stup, koji se odnosi na obavezno te kapitalizirano ulaganje, spasiti mirovinski sustav i generalno pokrenuti domaću privredu. Četvrtina izdvajanja radnika za mirovine, godišnje oko četiri milijarde kuna, povjerena je fondovima u vlasništvu najvećih banaka, da oplode štednju kroz poslovanje na burzi, uz dvotrećinski dio izdvojen za otkup državnih obveznica. Do danas se u fondovima nakupilo oko 52 milijarde kuna doprinosa, no rijetki disonantni glasovi ipak su kritizirali drugi stup kao generator još većeg proračunskog deficita i nepouzdan vid animiranja razvoja zemlje kroz realni sektor. U kriznim godinama prinos je fondova bilježen s negativnim predznakom, odnosno realiziran je gubitak, a ni u boljim periodima nije bilo zavidne dobiti. Kao što je u jednom trenu izletjelo bivšem prvom potpredsjedniku Vlade Radimiru Čačiću, garantirani minimalni prinos morao bi biti barem jednak kamati koju država plaća bankama na obveznice. Sve bi to još i bilo nekako podnošljivo kad ne bi država morala simultano nadoknađivati onu izgubljenu četvrtinu budžetskog priljeva za penzije. Te odjednom nedostajuće četiri milijarde kuna instantno su dakle postale najveći pojedinačni dio proračunskog deficita – oko trećinu ukupnog minusa zbog kojeg hrvatske vlade smjerno režu javnu potrošnju i forsiraju politiku austerity mjera štednje. Za to se vrijeme država permanentno zadužuje i podiže kredite za čepljenje zjapeće rupetine, a podiže ih, dakako, ponajviše u istim onim bankama koje se ispostavljaju kao jedini dobitnici u olako prihvaćenoj igri po volji ekspandirajuće financijske industrije s kraja 20. stoljeća.
Osim što je stalnim priljevom velike količine živog novca bankovni sektor, inače privatiziran u Hrvatskoj baš uoči početka mirovinske reforme, osigurao sebi ekstralikvidnost pod nimalo opterećujućim uvjetima, isti financijaški lobi izborio se za dodatne vezane pogodnosti. Kapitaliziranje mirovinske štednje kroz drugi stup podrazumijeva obrt na tržištu dionica, što uostalom uvelike stimulira domaću burzu. No pokazalo se da je riječ o manipulaciji u kojoj se banke postavljaju netržišno, iako su same najveći formalni zagovornici deregulacije, pa trguju dionicama vlastitih krupnijih klijenata, okrepljujući ih tako radi osiguravanja povrata kredita, nauštrb ostalima. Da ne govorimo o državnim firmama koje se uskratom zajmova guraju u privatizaciju, e da bi banke okrenule još poneki krug na burzi. Popisu benefita financijske industrije valja pribrojiti još poneke momente, kao što su samostalna određivanja izuzetno visokih naknada za poslovanje s novcem u drugom stupu, te predviđeni model raspolaganja štednim ulozima od trenutka kad prvi osiguranici dospiju u mirovinu. To je pak priča za sebe, jer ovdje imamo posla s projektom koji ima više razmjerno veoma složenih faceta, prezentiranih u javnosti gotovo isključivo marketinškim kanalima privatnog bankovnog sektora. Državni se politički stav u tome području dominantno prilagođava diktatu, čak aktivno zagovarajući porast izdvajanja u isti bunar.
No vratimo se povodu ovog teksta, akcentu MMF-ove studije koja je u hrvatski javni prostor emitirana dosljedno bez kritičkog odmaka. Vijest o tome objavljena je u ‘Jutarnjem listu’ 9. travnja, s naslovom ‘Tko je dirao II stup, mora poticati treći’. U prijevodu, onaj tko nije ‘dirao’ u bankovno leno za vrijeme krize i nije smanjivao zadani udio, tek danas ne bi smio ni pomišljati na to. A treći stup, da podsjetimo i na to, jest dobrovoljni kapitalizirani dio sistema, potican specijalnim državnim subvencijama i namijenjen boljestojećim štedišama.
Drugi stup tretiran je, međutim, različito u postsocijalističkim zemljama, nipošto unisono ni jednako krotko u odnosu na financijaše. ‘Mnoge zemlje srednje i istočne Europe smanjile su, ukinule ili zamrznule uplate u drugi mirovinski stup na početku krize kako bi olakšale problem velikog fiskalnog deficita, dok neke, poput Hrvatske, tome ipak nisu pribjegle’, stoji u spomenutom članku, a malo dalje se ističe kako ‘dok su usporedive zemlje regije danas u mnogo boljoj fiskalnoj situaciji, u Hrvatskoj se stvari nisu promijenile’, štoviše, naš fiskalni deficit ‘danas je gotovo isti kao na početku krize, a razina javnog duga gotovo se udvostručila’. Ipak, ‘Jutarnji list’ svejednako zagovara preporuku MMF-a, pa nema distanciranja od financijaškog harača, našeg odricanja za ljubav bankovnog profita. Navedeni su i primjeri zemalja koje su navodno obnovile reformu, djelomično ili potpuno, kao što su Poljska, Slovačka i Mađarska. Ne spominje se odbijanje već i samog uvođenja drugog stupa u zemljama poput Slovenije, Češke i Srbije, a pogotovo ne slični eksperimenti provođeni i prije nad pojedinim neeuropskim zemljama, sve na valu ekspandirajuće financijske industrije nakon neoliberalnog Vašingtonskog konsenzusa 1989. godine.
O studiji pod ravnanjem Christine Lagarde, šefice MMF-a, izjavu nam je dao Gojko Bežovan, profesor socijalne politike na Pravnom fakultetu u Zagrebu, jedan od najsistematičnijih analitičara mirovinske reforme koji već godinama upozorava na pogubnost drugog stupa. Njegovo mišljenje prenosimo u cijelosti: ‘Pročitao sam tu studiju koju je MMF sačinio jako tendenciozno. Sjetimo se, upravo je MMF bio jedan od ključnih pronositelja Vašingtonskog dogovora. Sve treba privatizirati, pa i sustav socijalne sigurnosti, sve treba izložiti rizicima, pa zaraditi. U tom je tonu vrijednosno sačinjena i ova studija. Elem, liberalni kapitalizam i financijalizacija mirovinskog sustava doveli su svijet na rub propasti. Ovaj tekst u Jutarnjem kao da su naručili menadžeri iz mirovinske financijske industrije. Međutim, ne vidim gdje se u studiji nalazi podatak kako su Poljska i Slovačka djelomice obnovile reformu, a Mađarska u potpunosti. To je dezinformacija čitatelja.’
