Oglasio se proteklih dana opet Branko Roglić, a i neka je. Pored tolikih javnih lica koja su se osjetila pozvana da nam svima autoritativno rastumače porijeklo aktualne ekonomske krize, s inflacijom i skokovima cijena, red je da koju o tome nabaci i najveći hrvatski uvoznik. Štoviše, najveći europski distributer roba široke potrošnje. Njegova kompanija Orbico Grupa je lani imala prihod oko 3,2 milijarde eura, a prethodnu godinu približno 2,7 milijarde. Ide mu sve bolje, znači, te se ovaj naš vrijedni poduzetnik ubraja među istinske dobitnike aktualne krize od pandemije naovamo. No da čujemo što mu je točno bilo na srcu, zašto se obratio javnosti baš u ovom času. Zato što je upravo ona, ta famozna, apstraktna javnost, na drugoj strani jednadžbe s pustim milijardama. Cijene vrtoglavo rastu, otud i Roglićev utržak, pa se od njega očekuje nekakvo tumačenje sve dramatičnijih ekonomskih previranja u pozadini. Dobili smo ga, sasvim na tragu nekih ranijih njegovih opservacija.
"Socijalizam je bankrotirao, ali mi i dalje imamo socijalizam u glavama", Roglićev je pravorijek, opća dijagnoza udesa kojem je izložen ovdašnji živalj, kao i dobar dio kontinenta, a šire da ne govorimo. Dok za neke druge nije jasno što im je, Hrvatska bar nije enigma. Sve nedaće privrednog i socijalnog tipa, vlasnik Orbica ionako odavno razjašnjava pomoću mentalitetskog sindroma naslijeđenog iz sad već daleke prošlosti. U jeku rastuće krizne neizvjesnosti, prije svega godinu i koji mjesec, tako nam je poručio da "koncesije treba davati poduzetnicima, a ne županijama i općinama", ili je u protivnom na stvari "povratak u socijalizam iz kojega smo jedva 'pobjegli'". Još toliko unatrag, izjavljuje da "ako ste ljevičar, socijalist, nikada nećete biznisom stvoriti dodanu vrijednost, a u tom slučaju nećete moći ulagati ni u ljude ni u zajednicu". Dalje u prošlost, ovaj put nepunu godinu, kazuje da "moramo napustiti model socijalizma i prihvatiti model kapitalizma". Ni pola godine ranije, podsjetio nas je da je u onom sustavu kao zastupnik poduzeća Croatia baterije često boravio u Njemačkoj, e da bi 1987. godine jasno uvidio da "socijalizam nema perspektivu". Unatrag još ni godinu, obznanjuje da može država subvencionirati nešto poput Hrvatskih šuma, voda, energetike i otočnog prijevoza, ali "sve ostalo treba privatizirati, a onda će se privatnici brinuti", jer upravo "to je karakteristika kapitalizma", samo kad ne bismo mi ovdje bili i dalje "u socijalizmu i to duboko, naročito mentalno". Pa dolazimo tako i do proljeća 2018., kada brižni Roglić upućuje vapaj koji za ovu prigodu zaslužuje malo duži transfer: "Okanimo se više tih iluzija o socijalizmu, a posebno mladima je to poruka, jer je kapitalizam, kakav god da je, bar deset puta bolji od onog što mi stariji znamo da smo proživljavali u sistemu koji je cijeli svijet napustio. Cijeli svijet se okrenuo privatnom vlasništvu, osim dvije zemlje, Kube i Sjeverne Koreje, a i kod njih se, vidim, nešto počelo mijenjati."
Jesu li to Havana i Pjongjang u međuvremenu odobrili žešći import Pringlesa, RedBulla, Lavazze, Ariela, Raida, Gillettea, Pantenea, Barbie, Revlona i desetaka raznih drugih svjetskih brendova koje dila Orbico – ne znamo. Marketinška je namjena Roglićevih sugestija posve očigledna, ali to su samo neke od njegovih izjava u istom tonu kakav se rasteže desetljećima, pa nema potrebe da čeprkamo dublje po arhivskim naslagama. Došli bismo u svakom slučaju do onoga što je i sam naznačio.
Branko je Roglić dakle bio socijalistički trgovački putnik za inozemstvo, konkretno Njemačku, u poduzeću koje se uspješno bavilo proizvodnjom, a – uzgred rečeno – bilo je i jedno od mnogih koja su u Jugoslaviji neometano pronosila dično ime Croatia, sve dok im u novoj Hrvatskoj nisu iscurile baterije. Bio je i član Saveza komunista, ali je već '87. progledao. Kasnije, s poduzetničkih vrhunaca koje će dosegnuti nakon ubijanja svake proizvodnje u domovini, objavio je i knjigu-autobiografiju, istinsku krunu prosvjetiteljskoga svog djelovanja u novom sistemu, najmanje deset puta boljem, i za nove ljude. Samo još kad ne bi bili do te mjere kontaminirani onim starim. S tih pozicija izdašno će darivati reformistički proklamirane stranke i političare; najviše je to zaslužio Most, ali nisu loše prošli ni brojni drugi. Deklarirao se kao socijaldemokrat i hvalio SDP, mada nije preskočio ni Andreja Plenkovića. Za sebe inače tvrdi da je "ljevičar u duši, desničar u poslu". Posrijedi je definitivno najdragocjeniji insajderski prinos teorijskom fiksiranju lijevoliberalne mase u ovom društvu, one čiji se širokogrudni univerzalistički rezon obavezno zaustavlja na deklarativnom antifašizmu, bez funkcionalnog socijalnog refleksa u susretu s rastućim ekonomskim nejednakostima. Za taj se dio problema imaju brinuti poduzetnici, valjda po onoj – dajmo dite materi.
Uglavnom, u najnovijem svom nastupu, vlasnik je Orbica ustvrdio da cijenu rada u Hrvatskoj "ne treba smanjivati". Ne da je treba povećavati, čak ni uskladiti s inflacijom, nego da je ne treba obarati još niže, a mi smo ujedno obaviješteni da očito ni to nije sasvim isključeno. Možda i najbogatiji Hrvat, tako mu ponekad tepaju mediji, pritom je odlučni protivnik uvođenja poreza na ekstraprofit – ama protivnik je poreza općenito – ali napadno prestaje biti elokventan kad mora pojasniti kakvu točno ekonomiju može i treba razvijati Hrvatska u kapitalizmu, izuzev potrošačko-rajske. Između generalizacija o tranziciji i velikodušnih savjeta za brzu fiskalnu i administrativnu reformu, u biti nema što reći o specifičnim ekonomskim politikama.
Vjerojatno zato što je bogatstvo namaknuo zahvaljujući vještom snalaženju u nametnutim okolnostima koje su dotukle ovdašnju proizvodnju. Monetarna i svakako industrijska politika išle su na ruku prekupcima i mešetarima. Pospješujući uvoz namjesto izvoza, favorizirale su uvoznike roba i novca, trgovce i financijski sektor. Postali smo veliko tržište za strane artikle, postali smo slobodno lovište Branka Roglića. Nikad on stoga nije prigovorio ovoj državi na tako suicidalnoj ekonomskoj politici, kao što nikad nije raspalio alarm zbog nekog od bankrota kapitalizma. Naime, kapitalizam se u tim svojim redovnim, cikličkim fazama uobičajeno naplaćuje i sanira preko najslabijih društvenih skupina, a osobito se efikasno teret prenosi na zemlje udaljene od vodećih žarišta kapitala. Umjesto kritike svjetskog poretka s refleksijom na zavičajne širine, Roglić i dalje vija socijalističke vještice, dežurnog bauka koji nikako da nam sjaše s vrata. Kao što ova planeta kruži oko Sunca, a kapital oko nje, tako i Branko Roglić regularno opisuje svoje pretorijanske krugove oko njega, braneći ga od crvene pošasti čitav svoj život. Ili možda ipak nešto manje od pola, ako uzmemo 1987. za start. Novac mu povrh svega toga samom ne znači mnogo, također će se isticati u medijskim osvrtima posvećenima njegovoj Viziji i Misiji. Da mu je pak značio sve, dok nam je punih četvrt stoljeća politički zadavana nerealno visoka vrijednost kune u korist spomenute frakcije kapitala, na to se neće lako osvrtati. Još teže na to da se njemu od svih domaćih tajkuna najviše isplatila oklada na gašenje tvornica u Hrvatskoj.
Cijenama je u takvom okruženju normalno da konstantno rastu, katkad i malo brže, te Roglić danas upozorava: "Ja u životu još nisam doživio da su cijene pojeftinile, a doživio sam da su poskupile." Na stranu sad to što ne pojeftinjuju i ne poskupljuju cijene, nego robe i usluge, te što se ne doživljava nešto igdje drugdje osim u životu. No teško i da smo očekivali preciznije tumačenje inflacije. Njemu se to ne isplati, pa ćemo i narednim Roglićevim uspjesima svjedočiti uz autoritativno induciran osjećaj krivnje za sve naše lijeve atavizme i rudimente. Cijene će zauzvrat nastaviti rasti iz ovog ili onog razloga. Jednako i prihod Orbicov, prirodno kao daljnja revolucija Zemlje u orbiti oko njezine zvijezde, kao kontrarevolucija kapitala oko one druge.
