Knjiga Katarine Peović "Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim: Historijski materijalizam kao metoda, kritika i analiza" (Durieux, 2021.) svojevrstan je povratak klasicima, Karlu Marxu i Friedrichu Engelsu. Namjerno je pisana pristupačnim stilom, pa ima i propedeutičku vrijednost. To je gotovo udžbenik namijenjen prvenstveno novoj generaciji onih koji se interesiraju za marksizam, a dosad su malo o njemu čuli. Sve se u knjizi vrti oko citata i prepričavanja stavova Marxa i Engelsa, da bi se onda povukle paralele sa suvremenošću, u namjeri da se pokaže kako su stavovi utemeljitelja i danas važni, samo ih treba znati čitati na primjerima iz naše suvremenosti. Tu su i dva ekskursa koja više dotiču druge autore te nam pomažu da se snađemo u suvremenom marksizmu i psihoanalizi, kao što je tekst "Sveta porodica ili kritika kritične kritike", ili o "Komunističkoj hipotezi" Alaina Badioua.
Knjiga počinje današnjim značenjem "Komunističkog manifesta", koji je bio i ostaje jednim od najvažnijih revolucionarnih, marksističkih i manifestnih tekstova uopće. Tu se utemeljuje materijalistička koncepcija povijesti, a utemeljenje historijskog materijalizma, u opreci sa građanskim idealizmom, jedan je od lajtmotiva knjige. Najjednostavnije rečeno, marksizam je metoda društvene analize, koja se još u 19. stoljeću fokusira na klasne odnose i društvene konflikte. On kritizira kapitalistički način proizvodnje, kao jedan od pet proizvodnih odnosa u povijesti. Uz kapitalizam tu su i primitivno-komunalni, robovlasnički, feudalni i socijalistički proizvodni odnosi.
Ali marksizam je i specifična politička teorija, neodvojiva od prakse. U temeljima marksizma je projekt društvene promjene, pa se on ne može odvojiti od grupa i pokreta koji su prigrlili Marxov koncept, bilo da se radi o sindikatima ili o političkim partijama. Prva pobjedonosna marksistička revolucija bila je ona Oktobarska. No, nakon propasti ili, bolje rečeno, uništenja socijalističkih država javlja se svojevrsna rezignacija, jer mnogi taj "mračni raspad" smatraju i porazom marksističkih eksperimenata uopće. Umjesto toga ustoličuje se "kapitalo-parlamentarizam", u kojem je "zavladalo uvjerenje da tražiti nešto bolje znači tražiti nešto gore", kako kaže Badiou. Socijalističkom eksperimentu suprotstavlja se liberalna predstavnička demokracija, koju neki nazivaju i "manjim zlom".
Da li je detroniziranje Manifesta kao "svetog teksta" u socijalističkim državama omogućilo novo čitanje nekih njegovih dijelova? Katarina Peović, zajedno sa Marshallom Bermanom, odgovara pozitivno, jer se u "realpostojećim socijalizmima očekivalo poznavati važne dijelove teksta, ali isto tako i ne spominjati neke druge dijelove, kao što su ideje o otuđenom radu, ideje o dominaciji države, ideje o slobodi".
Što je ono suvremeno u suvremenosti, odnosno trebamo li se zapitati ne što Marx može ponuditi suvremenosti, nego obratno – što ta naša suvremenost može poručiti Marxu? Iako kapitalo-parlamentarizam danas vlada, on ne slijedi neki elaborirani manifest, niti se stvara prema nekom "kapitalističkom manifestu", kako piše Žižek. U kapitalizmu nema neke središnje političke instance koja bi preuzela odgovornost za planiranje i upravljanje ključnim aspektima i posljedicama kapitalističkog načina proizvodnje. "Svetog teksta" tržišne ekonomije nema. Promišljanja novog, boljeg i pravednijeg društva izostaju, zanemarimo li distopijske kritike posljedica kapitalizma. Pa i programi većih lijevih stranaka nisu više manifestni, već reteriraju na ono što smo već imali – zagovor socijalne države i socijalnih prava, koja su s nestankom socijalizma i tzv. države blagostanja, kao njegovog zapadnog parnjaka, nestala ili su ugrožena. Danas se u onome što još uvijek zovemo realnom politikom, može zamisliti sve, ali ne i ukidanje privatnog vlasništva.
Manifest je aktualan bez obzira na povijesne mutacije kapitala i blokadu utopijskih promišljanja. Sukob rada i kapitala ostaje fundamentalnim za današnje društvo, iako ga mnogi negiraju. Manifest nije utopijska mistifikacija i moralizatorski stav, jer "biti kapitalist ne znači samo zauzimati neki čisto osobni, nego društveni položaj u proizvodnji", kao što pišu Marx i Engels. Kapital nije nikakva osobna, nego društvena moć, eksploatacija je činjenica, a ne moralna kategorija te upućuje na to da postoji "nužno radno vrijeme" i sati koji predstavljaju "višak radnog vremena". Nužno radno vrijeme je plaćeni rad, a višak radnog vremena predstavlja neplaćeni rad. No, ta je činjenica u proizvodnji mistificirana, pa mnogi vjeruju u mogućnost "pravedne nadnice". I što je još gore: danas ne možemo govoriti o granicama radnog dana. Tzv. platformski kapitalizam tako briše granicu između plaćenog i neplaćenog rada, a nekadašnje slobodno vrijeme pretvara se sve više u pogon proizvodnje viška vrijednosti. Marx je za Peović "revolucionarni dinamist", modernist koji u Manifestu dramatizira neke od najdubljih kontradikcija moderne kulture. Peović za današnjicu vidi veliki poticaj u odlomku koji govori o "konzervativnom ili buržoaskom socijalizmu". I danas mnogi "ljevičari" nude administrativne promjene, umjesto promjene materijalnih uvjeta proizvodnje. One alternative koje danas uspijevaju dosegnuti Maxovo djelo, uhvatile su se ukoštac sa strukturnim zakonitostima koje proizlaze iz imperativa kapitala da se maksimira rast. Zbog toga se Peović poziva na "osnovni trokut socijalizma", kako ga je zamislio marksist Michael Lebowitz. Taj se trokut sastoji od društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, društvene proizvodnje koju organiziraju radnici i proizvodnje za društvene potrebe i svrhe.
U ovom kratkom prikazu ne možemo se osvrnuti na sve tekstove iz knjige. Spomenimo još samo zagovor psihoanalize i marksističkih teorija koje su teoriju ideologije nadopunile konceptom nesvjesnog. U tekstu "Sveta porodica ili kritika kritične kritike" obrazlaže se problem "pristanka" radne većine na postojeće političko-ekonomske odnose, uz tezu da se taj pristanak ne može objasniti "rezignacijom", kako to čini Vivek Chibber. Umjesto striktne klasne podjele na vladajuće i podređene, teorija ideologije omogućava razumijevanje sličnosti "obrade materijalne zbilje između vladajuće klase i popularnih pokreta otpora". Simptomatičan je tu izostanak materijalnih sloboda, odnosno osiguravanja temeljnih potreba kao preduvjeta za slobodu svakog pojedinca. Marxovo i Engelsovo djelo "Sveta porodica ili kritika kritične kritike" već sadrži temelje ovakvog tumačenja. U ovom tekstu autorica čini u svojoj kritici idealizma veliki povijesni skok, pa nas upućuje na "kritičnu kritiku" aktualnog hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, tog Brune Bauera našeg vremena. Ovaj tako može izjaviti: "Prava radnika, riječ koju sam rijetko koristio u javnim nastupima, jer radništvo ne postoji... danas se više nitko za to ne bori, danas govorimo o građanskim vrijednostima, pa ako je to supstitut, ja sam predvodnik građanske Hrvatske i to ću ostati."
Navodni nestanak radništva i hiperinflacija "poduzetnika" povezani su s idealističkom slikom svijeta u kojoj su građanska prava individualna prava, odvojena od materijalnih, dok se prije svega brani pravo privatnog vlasništva. Već samo to dovoljan je motiv za nastanak ove propedeutičke knjige, u kojoj se, kao što se kaže u naslovu, brani zasnivanje historijskog materijalizma, "kao metode, kritike i analize". Tako, citirajući poznati stav klasika "Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim", mi imamo knjigu koja nam to potvrđuje na izvoru. U zemlji u kojoj se već desetljećima djela Marxa i Engelsa ne objavljuju, ovo je dobra početnica za ispravljanje te nepravde.
