Logori u kojima su u Drugom svjetskom ratu bili zatočeni američki Japanci – američki građani japanskih korijena – nisu nepoznati američkoj javnosti. Ipak, ta je tema još uvijek jedna od nezaliječenih trauma društva koje se ponosno poziva na poštivanje građanskih prava kao temeljnih vrednota na kojima je izgrađena američka demokracija.
Među najsnažnijim svjedočanstvima su fotografije Dorotheje Lange, koja se već proslavila dokumentiranjem velike ekonomske krize. Snimajući čitave japanske obitelji kako vlakom napuštaju svoje domove, Lange doživljava živčani slom
Tim američkih kustosa, 76 godina nakon te mračne stranice novije američke povijesti, priredio je izložbu koja već od samog naslova ‘Zatim su došli po mene’, preuzetog iz poznatog citata pastora Martina Niemöllera, ukazuje na nesmanjenu opasnost od fašizacije društva danas. Izložba nas podsjeća i na neprestanu prijetnju od priviđanja i proizvodnje neprijatelja uvijek i na svakom mjestu. Također, jasno pokazuje koliko je uvredljiv zahtjev vlasti i većinskog naroda za provjeru lojalnosti matičnoj državi samo zato što pripadate manjinskoj etničkoj zajednici, imate drukčiju boje kože ili ‘sličite neprijatelju’.
Naime, početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća čak 66 posto Amerikanaca vjerovalo je da njihovi sugrađani, američki Japanci, sudjeluju u špijunaži za japansku vladu. Vlasti, čiji je uvaženi predstavnik bio general John L. DeWitt, tvrdile su da je nemoguće dokazati njihovu lojalnost. Upravo je DeWitt ostao zapamćen u povijesti po izjavi ‘A Jap is a Jap’, što bi se u našem kontekstu malo slobodnije moglo prevesti sa ‘Srbenda ostaje Srbenda!’
Dokumentarne fotografije s njujorške izložbe pokazuju svu ranjivost i bespomoćnost raseljenih, interniranih i po nekoliko godina zatočenih osoba, protiv kojih nikada nisu bile podignute optužnice. Prizori su to ljudi koji su jedino tako mogli dokazati da su lojalni Americi da pognutih glava krenu u logore! Čak dvije trećine osoba interniranih u logore bilo je rođeno u Americi, koja im je bila jedina domovina.
Američki Japanci nisu bili mučeni i ubijani poput Židova i ostalih naroda i neprijatelja nacizma i fašizma u koncentracijskim logorima. Ipak, ne treba minimizirati činjenicu da je od 1942. do 1946. bilo zatočeno 120.000 ljudi u 35 logora diljem Amerike, u tzv. prihvatnim centrima, privremenim, ali i novosagrađenim, stalnim logorima.
Japanci koji su se vratili na Zapadnu obalu naišli su na ruševine i prodana imanja, dok su mnoge njihove kuće bespravno zauzeli novi stanari. Američka je država tek 1988. obeštetila preživjele zatočenike i ispričala im se
Stotinjak fotografija predstavljenih na ovoj izložbi odabrao je tim od 13 kustosa i stručnjaka iz fundusa od nekoliko tisuća fotografija koje se danas čuvaju u Nacionalnim arhivima (National Archives). Snimili su ih službeni američki fotografi koje je angažirala Služba za ratni premještaj (WRA), a među njima su bili i slavni američki fotografi Dorothea Lange i Ansel Adams.
Sve je započelo u osvit Drugog svjetskog rata, 1940. godine, kada je predsjednik Franklin D. Roosevelt Predsjedničkim ukazom 2525 omogućio uhićenja ‘opasnih tuđinaca’. Huškačku klimu podgrijavali su i mediji, tvrdeći da su američki Japanci raspoređeni na strateški važnim mjestima, optužujući ih za sabotažu, kolaboraciju s neprijateljem i špijuniranje. Započinje (pred)ratna histerija i priprema se teren za deportacije američkih Japanaca.
Odmah po donošenju Izvršne uredbe 9066 od 19. veljače 1942., dva mjeseca nakon napada Japana na Pearl Harbor i službenog ulaska SAD-a u Drugi svjetski rat, predsjednik Roosevelt proglašava određena područja na Zapadnoj obali vojnim zonama, zahtijevajući da se sve osobe japanskog porijekla otamo prisilno isele. U prokazivanju sugrađana japanskog porijekla pomagali su, nezakonito, Uredi za popis stanovništva, koji su otkrivali povjerljive demografske podatke radi vojnih potreba. Najviše je ‘neprijatelja’ bilo u četiri zapadne države: Kaliforniji i dijelovima država Washington, Arizona i Oregon.
Obavijesti s detaljnim uputama o tome gdje se trebaju prijaviti ‘radi razmještaja’ nalazile su se posvuda, na kućama, oglasnim stupovima, izlozima dućana, u školama. Svakoj je obitelji dan evidencijski broj. Svi stanovnici japanskih korijena s tih područja morali su se zapravo dobrovoljno prijaviti, da bi potom bili raspoređeni u prihvatne centre. U samo tjedan dana morali su napustiti svoje domove, polja, farme, trgovine, prodati ih ili zatvoriti.
‘Ljetina je ostala na polju, a oprano rublje na užetu’, opisuju tu žurbu muzejske zidne legende. Krenuli su s nešto malo osobnih stvari koje su mogli ponijeti u rukama – takav je bio propis – na put u nepoznatom smjeru i nepoznatog trajanja. Direktan povod tom premještanju, dakako, bio je napad na Pearl Harbor. Ali velik uspjeh i efikasnost ‘relokacije’ treba zahvaliti višedesetljetnom antiazijskom raspoloženju i rasnim, antiimigracijskim zakonima. Prvi useljenici iz Japana dolaze 1869., preko Havaja, a do 1924. već ih je u SAD-u bilo oko 180.000. Ubrzo postaju metom rasne diskriminacije i često ih proglašavaju ‘nemogućim materijalom za asimilaciju’.
U namjeri da pokažu širokoj javnosti privid normalnog života u logorima i opravdaju postupak internacije, vlasti su angažirale vrsne fotografe. Upravo na izložbi u najstarijem i najutjecajnijem američkom muzeju fotografije, International Center of Potography (ICP), ponekog gledatelja mogu zavesti lijepe umjetničke fotografije. One su izrađene iz originalnih negativa, bez izmjene kadra, tek očišćene od tragova prašine i oštećenja. Među najsnažnijim svjedočanstvima fotografije su Dorotheje Lange, koja se već proslavila dokumentiranjem velike ekonomske krize tridesetih godina i fotografiji-simbolu depresije, portretu gladne majke u čijem je naručju troje djece, ‘Majci migrantkinji’. Američki Ured za ratni razmještaj angažirao ju je zapravo da snima propagandnu fotografiju, da pokaže kako se dobro postupa s Amerikancima japanskog porijekla. No slično kao i tridesetih godina, jači od zadatka bio je fotografski i ljudski nerv, pa ne čudi što upravo u Woodlandu u Kaliforniji, snimajući čitave obitelji kako vlakom napuštaju svoje domove, Lange doživljava živčani slom. Među prvima je jasno naslutila što će se zapravo događati s njima narednih godina.
Podjednako važan i komplementaran narativ izložbe, osim vizualnog, jest onaj tekstualni, koji se proteže na tridesetak sažeto sročenih zidnih legendi. Sve je informativno, precizno i pažljivo dozirano, s dobrim poznavanjem gledateljeve (sve kraće) pažnje, s mudro razmještenim ‘pauzama’ i ‘punim mjestima’. Edukativno, ali bez dociranja.
Naglasak je, dakako, na umjetničkim djelima, među kojima su namjerno suprotstavljeni pogledi Dorotheje Lange i Ansela Adamsa. Tako se na zidovima odvija svojevrstan dijalog, pa čak i polemika između dvoje velikana američke fotografije. Adamsa, najpoznatijeg po fotografijama američkih krajolika, ratni ured angažirao je da dočara ‘pastoralnu atmosferu’ u logorima, premda su tamo vladali nehumani uvjeti: glad, nedostatak stambenog prostora i intime, loši radni uvjeti, nedovoljna higijena i medicinska pomoć… Na poziv Ralpha Merritta, upravitelja logora Manzanar u Kaliforniji, Adams je 1943. snimio na stotine fotografija. Prikazujući ‘stvarnost pojedinca i njegova okruženja’, umjetnik se posvećuje dobrom kadriranju i rasvjeti, a manje traga za tegobnom ekspresijom lica zatočenika. Fotografije iz tog ciklusa predstavio je već sljedeće, 1944. godine na izložbi u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku. U to vrijeme javnost ih je napala radi ‘simpatizerskog pogleda’ na ‘neprijatelje Japance’. S druge strane, stručna javnost, osobito neki fotografi, a među njima i Dorothea Lange, zamjerali su Adamsu neosjetljivost prema sudbini zatočenika.
Adams se 1943. u Manzanaru susreo i s profesionalnim japanskim fotografom Toyom Miyatakeom, koji je tamo i sam bio zatočen. Miyatake je uspio prošvercati nešto od fotografske opreme u logor, premda je bilo strogo zabranjeno ponijeti sa sobom fotografski aparat. U Manzanaru mu je neki stolar-logoraš pomogao napraviti kutiju, cameru obscuru i Miyatake je uspio snimiti ono što nije bilo dozvoljeno snimati – stražarske osmatračnice, naoružanu stražu, bodljikavu žicu kojom su bili okruženi.
Važan umjetnički dokument na izložbi rad je Miné Okubo, crtačice i spisateljice koja je svoje logorsko iskustvo u Topazu u Utahu pretočila u više od tisuću ekspresivnih crteža logorskog života, od kojih neki veoma podsjećaju na crteže gastarbajterskog života hrvatskog slikara Dragutina Trumbetaša.
U prosincu 1944. predsjednik Roosevelt donosi Javni ukaz br. 21 kojim se povlači naredba o zatvaranju ‘lojalnih američkih Japanaca’. Proteći će još godina dana do zatvaranja logora. Neki će zatvorenici požuriti kućama, drugi će biti neodlučni jer su čuli priče o brojnim incidentima, paljevinama kuća, imanja, podmetanju dinamita. Zbog stalnih prijetnji osobito su se bojali vratiti u Kaliforniju. Čak su ih i ratne vlasti obeshrabrivale, pa su mnogi krenuli na istok SAD-a. Po otpuštanju iz logora dobili su 25 dolara, voznu kartu i džeparac. Oni koji su se vratili na Zapadnu obalu naišli su na ruševine, prodana imanja, uništene poljoprivredne strojeve, dok su mnoge kuće bespravno zauzeli novi stanari. Samo je četvrtina predratnih američkih Japanaca uspjela vratiti svoju zemlju.
Diskusije o odštetama i isprici američkim Japancima započinju odmah po završetku rata, ali za to još nije bilo ni dobre volje ni sredstava. Pojedini hrabri američki pravnici i suci dokazali su ništavnost akata po kojima su Amerikanci japanskih korijena bili zatvarani.
Zahvaljujući Američko-japanskoj ligi, 19. veljače proglašen je Danom sjećanja na stradanje američkih Japanaca u logorima u Drugom svjetskom ratu. Taj je dan prvi put obilježen u Seattleu 1978. godine. Američka je država tek 1988. obeštetila preživjele zatočenike s pojedinačnim iznosom od 20.000 dolara i ispričala im se.
Nažalost, kršenja građanskih i ljudskih prava nastavljaju se i dalje na mnogim točkama globusa. Ako ste pronašli neke sličnosti i usporedbe s Hrvatskom, onda dobro.
