Žarko Vijatović, fotograf akademskog slikarskog obrazovanja, zajedno sa suprugom, kustosicom Dankom Šošić, živi u Parizu, kamo je otišao početkom rata u Hrvatskoj. Nedavno je u splitskoj Galeriji umjetnina otvorena izložba ‘Grupa ViGo – potencijalno važne aktivnosti’ o grupi koju je uz Vijatovića činio Tomislav Gotovac. Prisjećajući se tog perioda, Vijatović je jednom rekao: ‘Jedan dan smo se šetali ulicom, dobro se sjećam. Tom je rekao: ‘Mi bismo trebali osnovati grupu’, a ja sam ispalio k’o iz puške: ViGo. Onda sam mu objasnio akronime naših prezimena: Vijatović i Gotovac i poveznicu s Jeanom Vigoom. Jer ono što smo mi u tom trenutku osjećali temeljilo se na Tomovoj tvrdnji da je sve art, da je sve film.’

Zanimljiva je okolnost da ste osamdesetih vodili Izložbeni salon Doma JNA. Iz današnje perspektive izgleda neshvatljivo da ste u takvoj instituciji mogli izlagati suvremene autore i uopće avangardu tog vremena, no upravo za osamdesete kažete da je to bio period najveće slobode u vašem životu?

Osamdesete u Zagrebu za mene su bile godine najveće slobode koju sam iskusio u svome životu. Osamdesetih godina živjeli smo u periodu posttitoizma i postmoderne. Politički pritisak na kulturu popušta, a nepostojanje vrhunskog cenzora, takozvanog umjetničkog tržišta, omogućilo je umjetnicima veliku slobodu. Već 1981. Tomislav Gotovac izvodi svoja dva kultna performansa: na Cvjetnom trgu ‘Brijanje i šišanje u javnom prostoru’ i u mjesecu studenome ‘Zagreb, volim te!’. Moja prva izložba u Izložbenom salonu Doma JNA bila je ‘Enformel 1959-1962’. Koncipirajući i postavljajući tu izložbu, namjera mi je bila naznačiti novi smjer kojim je trebao biti obilježen izlagački program Izložbenog salona. Dotadašnji voditelj Zdravko Rajković imao je vrlo zanimljiv program koji je karakterizirao tzv. visoki modernizam. Ja sam želio ići dalje prema avangardnim tendencijama, od kojih su neke tada smatrane za marginalne. Izložba enformela bila je veliko iznenađenje za likovnu publiku u Zagrebu jer je nitko nije očekivao u tom prostoru. Mnogi su smatrali da je to samo eksces koji će brzo biti zaboravljen.

Na margini margine

Međutim, vi ste nastavili s potpuno neočekivanim programom.

Treba naglasiti da je izlagački program uključivao izlaganje umjetnika i umjetnica iz cijele Jugoslavije. I naravno, bilo je tu i ustupaka. No uspio bih svake godine progurati ‘svoje’ izložbe. Izložbe koje bih i dandanas potpisao i koje bi se i sada mogle pokazati u New Yorku, Londonu, Parizu ili Berlinu.

Vi ste, uostalom, i kustosirali izložbe nekih naših umjetnika koje ste osamdesetih već izložili u Izložbenom salonu Doma JNA…

Prvu veliku retrospektivu Mangelosa priredili smo Mladen Stilinović i ja 1986., još za života autora. Ta izložba tada nije mogla proći ni u Galeriji suvremene umjetnosti, još manje u Modernoj galeriji. Desila se u Izložbenom salonu Doma JNA. Zvonko Maković napravio je jednu od svojih najboljih izložbi, ‘Knifer – do meandra’. Zanimljivo je da ju je nudio raznim galerijama i da je svuda bio odbijen. Tonko Maroević je kustosirao izložbu ‘Post prije transa’ koja je obrađivala problem monokromije u hrvatskoj umjetnosti. Dok je izložba Ivana Kožarića ‘Stablo’ bila jedna vrsta retrospektive kroz samo jednu temu u njegovoj umjetnosti. Edita Schubert je izložila prvi put svoju ‘Novu geometriju’, a tu se dogodila i izložba Tomislava Gotovca ‘Kolaži’ koju smo zajedno napravili kao rad grupe ViGo. Na izložbi su bili pokazani svi njegovi kolaži. Za nas nije bilo bitno samo tko izlaže i kakva je koncepcija izložbe, već je veliku ulogu imao i postav. Zbog toga sam i u knjigu ‘ViGo – potencijalno važne aktivnosti’ stavio i arhivske snimke postava izložbi Tomislava Gotovca ‘Kolaži’, moje izložbe pod nazivom ‘Vijatović’ i izložbe ‘Ready-mades’ održane u izlogu knjižare Znanje u Zvonimirovoj ulici.

Tom Gotovac i ja bili smo baš pravi frendovi. Kada sam odbio sudjelovati u jednom njegovom projektu, on je to shvatio kao izdaju i vrlo burno reagirao. Ponovno stupamo u kontakt 2004. To je za obojicu bio emotivan susret

Zanimljivo je da one i dalje izazivaju interes?

Radi se o izložbama izuzetnih umjetnika koji su od Zagreba 1960-ih i 1970-ih godina napravili jedan od centara europskih avangardi. Od 2010. ponovno sam počeo kustosirati izložbe, ovaj put u Parizu, Londonu, New Yorku, Berlinu i Bologni, i na neki način sam ponavljao duh izložbi koje su već bile održane prije skoro 30 godina.

Iz Zagreba ste otišli tijekom 1991., kada je, kako sami kažete, za vas život postao nemoguć. Koliko Zagreb i danas tražite kao mjesto sjećanja i koliko je Pariz ostao prostor slobode? U tom se gradu našao velik broj naših umjetnika čije su sudbine izrazito različite?

Iz Zagreba sam otišao jer je stigma JNA bila toliko velika da jednostavno u tom trenutku za mene više nije bilo prostora, ni za život ni za rad. Činjenica da sam među prvima dao ostavku na funkciju voditelja Izložbenog salona Doma JNA nije ništa promijenila. Bio sam obilježen, prijatelji bi prelazili na drugu stranu ulice da ih netko slučajno ne bi vidio u mom društvu. Osjećao sam se grozno: živite u gradu koji volite, a shvaćate da u njemu za vas više nema prostora. Nisam imao izbora. U Parizu mi se kasnije desila zanimljiva stvar, došao je Edo Murtić, sastali smo se u atelijeru Petra Omčikusa i ja sam mu prišao kako bih ga pozdravio. Nisam stigao reći ni riječ, a on me predusreo pitanjem: ‘Nedostaje li ti Zagreb?’ Odgovorio sam mu: ‘Neizmjerno.’

Kako s današnje vremenske distance gledate na to kako su raspad nekadašnje države i rat utjecali na umjetničku scenu, do kakvih pukotina i rastakanja je došlo?

Svijet ih je počeo otkrivati s dosta zakašnjenja jer je agitprop radio s obje strane zida. Tvrdnja Zapada je bila da dobra umjetnost ne može nastati u društvima koja po njihovim kriterijima nisu slobodna. Zbog toga su do pada zida priznavali samo disidente. Tada se vodio propagandni rat i Zapadu nikako nije išlo u prilog pokazati da u tim zemljama nastaje zanimljiva umjetnost. No sve se počinje mijenjati nakon urušavanja Sovjetskog Saveza i pada Berlinskoga zida. Kada neka zemlja iz nekog razloga dođe u fokus interesa, poput Jugoslavije, Afganistana, Rusije ili Bliskog istoka, onda se reflektori upere na ono što ja nazivam CNN Art ili Fox News Art.

Odlaskom iz Zagreba ostavili ste scenu, kolege i prijatelje, a došlo je i do određenog raskola s Tomislavom Gotovcem – što je bio razlog vašeg razilaženja s ovim umjetnikom?

Nisam potpuno prekinuo kontakte s prijateljima i umjetnicima u Zagrebu. Još dok sam živio u Zagrebu ušao sam u prepisku s Josipom Vaništom, i to se nastavilo skoro do njegove smrti. Njegova pisma su mi puno značila jer kada napustite prostor vlastitog jezika, na neki način izgubite jedan dio samoga sebe. Riječi koje izgovarate na stranom jeziku nemaju onu organsku snagu koju imaju riječi koje izgovarate na materinjem jeziku. Tom i ja smo bili nerazdvojni prijatelji. Baš pravi frendovi. Bilo je trenutaka kada smo imali potrebu vidjeti se svaki dan. Ta druženja, beskonačni razgovori, posjećivanja izložbi, gledanje filmova doveli su do toga da smo počeli raditi zajedničke radove, gdje je svatko od nas nesebično davao ono najbolje od sebe onom drugom. Do dramatičnog raskida je došlo kada sam odbio sudjelovati u jednom njegovom projektu, smatrao sam tada da čini veliku grešku. On je to shvatio kao izdaju i vrlo je burno reagirao. No izgleda da je s vremenom i sam na neki način shvatio da sam bio u pravu te taj rad nije nikada pokazao.

U Splitu ste nedavno izložili dio vaših radova nastalih u toj fazi. Kako danas na to gledate i kako kontekstualizirate taj period vašeg umjetničkog djelovanja?

Drago mi je da je došlo do izložbe u Splitu, zahvaljujući prvenstveno kustosici Leili Topić koja je pripremajući 2016. moju izložbu ‘Na rubu’ u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu zamijetila fotografije s Gotovcem pa me zapitala o čemu se radi. Objasnio sam joj da su to zajednički radovi koji su nastali u okviru grupe ViGo. Zatim treba zahvaliti Branku Franceschiju, direktoru Galerije umjetnina u Splitu, koji se zainteresirao za Leilin kustoski projekt, kao i Institutu Tomislav Gotovac koji je sudjelovao u realizaciji izložbe i knjige. Do ove izložbe je samo jedan jako mali dio našeg zajedničkog rada bio pokazan. Tom i ja smo djelovali na margini margine, tako da je većini umjetnika i kustosa naš rad bio nepoznat.

Izložba u Splitu funkcionira na dva nivoa. Sama izložba prikazuje jednu selekciju radova. Nisam želio pretrpati prostor, ideja mi je bila da svaki rad dođe do izražaja. Drugi dio projekta je knjiga ‘ViGo – potencijalno važne aktivnosti’, koja je komplementarna s izložbom. U njoj je pokazana ona intimnija, malo poznata strana Tomislava Gotovca. Sniman je u prostorima Krajiške 29 gdje je živio i stvarao i gdje je vrlo malo ljudi imalo pristup. Njemu je taj prostor bio vrlo bitan, on mu je služio kao neka vrsta laboratorija za njegove projekte, kolaže koji su većinom tamo nastali. Ti naši fotoperformansi u početku su bili namijenjeni samo nama, no kako je rastao njihov broj, pojavila se ideja da bi se oni trebali pokazati u javnosti. Nažalost, početak rata i naš raskid osujetili su nam namjere. Ponovno stupamo u kontakt 2004. godine, za vrijeme njegove izložbe u Musée d’art moderne u Parizu koju je kustosirala Ana Janevski. To je za obojicu bio emotivan susret, ni on ni ja nismo uspjeli zadržati suze, izljubili smo se, prešli preko svega i nastavili suradnju sve do njegove smrti.

Francuska otkriva Knifera

Bili ste prijatelj s Kniferom, koji je u jednom periodu bio izuzetno neshvaćen autor, čak predmet podsmijeha drugih kolega. Danas je kao umjetnik izuzetno cijenjen, dok njegovi radovi postižu visoke cijene. Na kraju je i on otišao u Pariz, gdje je napokon dobio svoj atelje?

Krajem osamdesetih Knifer je bio u teškoj situaciji u Zagrebu. Prekinuo je suradnju s Dacićima u Tübingenu, kamo je odlazio slikati velike formate. U Zagrebu nije imao ni atelijer ni prostor za rad. Mogao je samo crtati. Ukazala mu se prilika da ode u Francusku i on je to hrabro prihvatio te se u svojim poznim godinama i s klimavim znanjem francuskog jezika upustio u avanturu. Nije mu bilo lako jer ni Francuska u tom trenutku nije baš shvatila tko im je došao. No mora se priznati da je prvi put u životu imao uvjete za rad. I to je njemu, koji je po nekom svom ustroju bio asketska figura, bilo dovoljno da na neki način bude ispunjen. Veliku pomoć je imao u svojoj supruzi Nadi koja je obavljala svu logistiku darujući mu obilje slobodnog vremena koje je mogao iskoristiti za svoj rad. Mislim da Francuska tek sada počinje shvaćati veličinu njegova djela. Dok je bio živ, sve je to bilo u jednom vrlo biranom i uskom krugu ljudi. Galerist Frank Elbaz uporno ga je od 1999. izlagao u Parizu, kao i na sajmovima u drugim velikim gradovima u svijetu.

Kažete da se u vašem radu isprepliću dva stila, jedan dokumentarni i drugi pikturalni?

Kada sam se počeo baviti fotografijom, ona me zanimala kao dokument. Tom je tada govorio da je sve dokument. Da je čak i igrani film dokument rada redatelja, scenografa, snimatelja, glumaca. Tada me je na neki način užasavala takozvana umjetnička fotografija. Sjećam se da se i Željko Jerman sprdao s tim nazivom uspoređujući ga s umjetničkim klizanjem, koje je za njega bilo vrhunac kiča. No vrlo brzo počeo sam se baviti onime što nazivam pikturalnom fotografijom. Znači onom koja je bliska nekom slikarskom pogledu. Izložba ‘Od objektivnosti do pikturalnosti’ u Muzeju moderne umjetnosti u Parizu 2008. pokazala je razvoj umjetnika s umjetničke akademije u Düsseldorfu. Andreas Gursky ili Thomas Struth počeli su fotografijom bliskom objektivnosti svojih profesora Bernda i Hille Becher, no otišli su sve do pikturalizma, do fotografija vrlo bliskih slikarstvu. Takav je nekako bio i moj put, od dokumenta do pikturalizma.

U dokumentarnom smislu snimili ste jedan od važnijih arhiva koji se tiče djelovanja Gotovca, Gorgone, ali i drugih umjetnika, poput Kožarića…

Pojavom takozvane nove slike počinje slabiti interes za rad grupe Gorgona. Kada sam stupio u kontakt s Vaništom, njemu skoro više nitko nije dolazio od kustosa. Mene je on zanimao jer sam tih godina bio, moglo bi se reći, skoro opsjednut radom Marcela Duchampa, a on je bio umjetnik koji je preko Ive Steinera vrlo rano došao do informacija o Duchampovu radu. Tako je i započelo naše prijateljstvo. Što se tiče ostalih gorgonaša, u nekim periodima bio sam blizak s Kožarićem, Kniferom i Mangelosom. Zanimljivo je da sam s Vaništom i Kniferom napravio zajedničke radove, a i s Kožarićem u okviru grupe ViGo. Možda je zanimljivo dodati da su članovi grupe Gorgona 1988. posjetili moju samostalnu izložbu i napravili jedan kolektivni rad za mene.

Što se drugog dijela vašeg rada tiče, je li magla ostala vaša fascinacija?

Skoro svakodnevno snimam. Magle su u Parizu jako rijetke, možda dva-tri dana godišnje. Kada se dese, prekidam sve ostale poslove i krećem, kako sam kažem, u lov. Dešavale su mi se i u nekim drugim gradovima, u Londonu, Zagrebu, Trouvilleu, Orléansu. No ne snimam samo magle. Snimam pariške periferije, pune su nekih prostora koje me u nekim trenucima podsjećaju na Zagreb. Ono što ja snimam nije onaj Pariz s razglednica, iako sam napravio i nekoliko ciklusa tog poznatog Pariza. Ali srce me nekako vuče prema motivima koji me podsjećaju na Zagreb. U ovom trenutku formalno i pravno sam Francuz, pa za sebe kažem da sam Francuz koji dobro govori hrvatski.