Hugo Race snimio je zadnji album s True Spirit prije šest-sedam godina. On je, nažalost, poznatiji kao davni suradnik Nicka Cavea nego po vlastitom radu, tako da ni ovdje nije moguće, pa makar i u prijekornom tonu, zaobići spominjanje palog princa melankolije i blues operete. Ovo je dvanaesti studijski album grupe koja u svom katalogu ima i istinska remek-djela poput ‘Rue Morgue Blues’ (iz 1988. i ‘Spiritual Thirst’ iz 1993., a ni ostali albumi nisu za baciti, posebno se za kantu za smeće ne preporučuje ‘Second Revelator’ iz 1991.). Ovo su upute za teške čistunce, ljudi koji imaju mjesta na policama, koji imaju velike police, trebali bi sačuvati gotovo sve što je ovaj čovjek radio, bilo s True Spirit, bilo solo. Jednostavno, čovjek zna znanje. Kao i neki drugi likovi oko Cavea. Posebno Simon Bonney i Warren Ellis, za koje ima smisla ruku stavljati čak i u samu vatru, a ne u nešto tako nezapaljivo kao što je novčanik (novčanici, kao ni rukopisi, uopće ne gore).
Hugo se preselio nazad u Melbourne, prije toga živio je u Berlinu i na Siciliji, što zvuči baš damski, no neka vas ovo ziherašenje ne zavara: Hugo je lud čovjek blistava talenta, a ne pozer sa špice. Album je brusio tri godine, ekipa koja na njemu svira s njim je najmanje dvanaest godina, i to su Michelangelo Russo, elektronički maher, Nico Mansy, klavijature, Bryan Colechin, bas, i Brett Poliness, bubanj. Prvo njihovo ukompavanje dogodilo se na albumu ‘The Goldstreet Sessions’ o kojemu ćete, standardno, naći malo tekstova na netu jer je, kao i ostali albumi, dovoljno pored glavne struje da ga se ne bi povlačilo po srednjostrujaškim, plitkim fascinacijama sklonim medijima. Teško mi se odlučiti radi li se o izvođačkoj strategiji koja pokazuje srednji prst standardnom funkcioniranju diskografske industrije ili o domanovićevskom sljepilu uredništava.
Album ‘Spirit’, nakon trogodišnjeg obrađivanja, dolazi u izdanju narušene osnovne ravnoteže pjesme, što je kompliment a ne pokuda, i zvuči kao soundtrack za drugu sezonu serije ‘True Detective’, serije nepravedno pokuđivane, feministički secirane, od revolucionara odbačene, za konzervativce premračne – kao da ratove i profit izazivaju anđeli, i premda je unutra rečenica da nijedna žena nije tako glupa da se zaljubi u policajca. Znači, ‘Spirit’ je album kao skovan za noćne ptice kojima je svijest o stanju svijeta pomogla smiriti drhtaje u srčanim aortama, pa sada mirno promatraju ovo kolosalno odlaženje dođavola, koje je stisnulo sa svih strana, ovaj put ni u šumu nećemo moći jer nam neće dati zeleni, tražit će člansku iskaznicu, inače nema čamca preko Kupe. A kako to zvuči, kako zvuči country propušten kroz neuronske staze Huga Racea & The True Spirit, odlično se može čuti u zadnjoj pjesmi na albumu, moćnoj ‘Higher Power’, gdje se može osjetiti kako se ovdje ne radi o kaubojima iz romana Zanea Greya ili Hanka Williamsa, nego o nekoj blindiranoj, opakoj varijanti koju još nije zapisao ni Cormac McCarthy, a taj iz prve razlikuje pastuha od kobile, bez zavirivanja pod konjsku suknju.
Album otvara jednako jaka ‘Man Check Your Woman’, nabijena kao da ju je radio Howlin’ Wolf netom što je iskočio iz groba, oprašio odijelo i dohvatio se gitare. ‘Elevate My Love’ nastavlja opaku vožnju pijeskom posutim cestama vaše imaginacije. Nema ovdje nade, lažne utjehe, priče o zagrobnosti – i nju se mora osvojiti, što Hugo Race i ekipa rade najpouzdanijim načinom do sada: pravljenjem odličnih albuma. Onih koje ćete moći slušati preko pedeset puta. Ulazak je to u prostor obilježen velikom prostornošću, gitare su naštimane na široko, a produkcija, na nju je vrijedilo uložiti tri godine predanog glađenja. Čovjek je, ma koliko nisko pao u Hugovim pjesmama, nekako veće biće nego što na prvi pogled izgleda. Majstor pjevač, a nije Wagner iz porodice pitona. Starog Wagnera sin.
