Za Margo Price pišu kako je sljedeća country božica. Album je objavila u diskografskoj kući sve omraženijeg Jacka Whitea, koji nema problema s glazbom, ali izgleda da ima sa socijalizacijom. Jednostavno je mnogima odvratan, ma kakav šef u glazbi bio. Margo Price godinama je pjevala po krčmama Nashvillea prije nego što ju je on pokupio i odveo u studio. Njezina je biografija idealan obrazac za pravljenje filma o pjevačici koja se doslovno s dna penje prema vrhu. A ovo se uspinjanje možda i ne bi dogodilo da je pod svoje naručje nije uzeo omraženi Jack White. Njega optužuju da je manipulator, a previđa se činjenica da se radi o jako važnom glazbeniku, jednom od najzaslužnijih za restauriranje starog rock’n’roll zvuka, koji je možda važan kao što je nekoć bio važan Jimmy Page i njegovo miksanje rocka i folka na albumima Zeppelina.
A Margo je rano napustila školu i bacila sve karte na jedan, pjevački stol, iskusila podosta mračnih životnih strana, čak joj je umrlo i dijete, te je tavorila po kavanama i brusila veliki talent. Sve ovo utjecalo je i na vizuru njezinih pjesama, koje nisu uvijek najugodnije. Country je i inače glazba u kojoj vas na koncu napusti i rođeni pas, tako da njezino ustrajavanje na žanrovskim okvirima nema samo autobiografsko utemeljenje. Ali pjeva u najboljoj maniri nekoga tko se sa životom sreo vrlo silovito i intenzivno, pa se redaju pjesme o autocestama, prekinutim vezama, alkoholu, povratku prirodi, čudnim poznanstvima. Album je sniman u Sun studiju, gdje je snimao veliki Elvis, i zvuk je adekvatno sirov, baš kao što i dolikuje njezinim neispoliranim, direktnim pjesmama. Iako su joj uzori Emmylou Harris i Dolly Parton, i premda u njezinom pjevačkom stilu ima elegancije ovih dviju diva, Margo Price je sirovija od obje, jednako kao što je na albumu moguće osjetiti i nešto od zvuka Tammy Wynette i Lorette Lynn. Samo što je ona, kako rekosmo, divljija, žešća.
Pretpostavljamo da joj je arbajtovanje dalo ovu patinu nepripitomljenosti, što ne znači da ona nije s obje noge u klasičnom country soundu, dosta je čuti primjerice ‘This Town Gets Around’, koji je čisti country kojemu je dodala egzistencijalnu priču o vlastitim dogodovštinama, nešto slično kao kada je Madonna rekla: Sada kada sam potpisala ugovor, možete sa mnom raditi što god hoćete. ‘How The Mighty Have Fallen’ napisao je Mark Fredson iz grupe The Lonely H: radi se o pjesmi koja je malo veća od ostalih na albumu, gotovo da zvuči kao da ju je skladao i da je izvodi Glen Campbell, onako baš su je razvukli na sve strane, ali u najboljem smislu. ‘Weekender’ je o noći provedenoj u zatvoru, ‘Hurtin’ (On the Bottle)’ je ponovno potpisao Mark Fredson.
Album je egzistencijalan, nastajao je kao rezultat nesvakidašnje upornosti autorice koja je zaista vrlo dugom cestom krenula prema mjestu koje joj je, zbog talenta, bilo iza prvog ugla. Je li tome tako zbog snažne konkurencije i jake scene ili se radilo o nedostatku sreće, sada je manje bitno. Važno je da je snimila album koji je zadovoljstvo slušati i mimo ovog teškog životnog puta. Jack White prvi je put objavio country album i, standardno za svoj dobar ukus, odlučio se za pravu stvar. Njegova diskografska kuća jedna je od pouzdanijih orijentira na intenzivnoj sceni i u vremenima kada je na dnevnoj bazi moguće nabaviti sto albuma, samo ako se čovjeku dade surfati i slušati. Za nadati se da će Margo sada nastaviti snimati u normalnijem tempu i da će objavljivati albume u kontinuitetu, jer je danas malo tako isprofiliranih autorica koje imaju što za reći i znaju odabrati dobar način. Tko god može, neka albumu ‘Midwest Farmer’s Daughter’ pruži priliku.
