Joanna Newsom je autorica za brzo nabavljanje i dugo varenje – ova multiinstrumentalistica snimila je četvrti album i dokazala kako se njezina lista bizarnih, blago poremećenih inkantacija nije pohabala, ona još uvijek ne upada u trik, ne poseže za fintama. Newsom zvuči kao da je među nas dolutala iz drugog svijeta ili barem iz nekih drugih vremena. Odgajana u liječničkoj obitelji amiškog životnog stava – nema televizije, radija, moderne literature – kao da je bila predodređena za uranjanje u zvuk koji bismo prije prispodobili srednjem vijeku na acidu nego počecima 21. stoljeća. Ili još bolje, to je folk koji se cijelo vrijeme, umjesto žanrovske čvrstine, prelijeva prema eksperimentu. Ako i radi takozvanu seljačku glazbu, onda je to u rangu visokosofisticiranog plemića (u smislu snage talenta) kojemu se ne da živjeti u gradu – prebrzo, prenervozno – pa je otišao na selo i tamo potpuno otkačio. Čak i kada je radila EP "Ys" na kojemu je bilo samo pet pjesama, znači vrlo kratak materijal, trebalo joj je sat vremena da ga isprevrće – jer ona radi baš to, vrti pjesmu, okreće je na glavu, prilazi joj iz čudnih uglova.
Na trostrukom albumu "Have One On Me" Newsom se potpuno razmahala: harfa, gudači, trubači, akustične gitare, jedino što je to njezino razmahivanje ondje imalo i mrvičicu negativnog efekta. To vam je otprilike kao da ste zaglavili u čekaonici s vrlo zanimljivom osobom čije neobičnosti ne funkcioniraju na dugim čekaoničnim dionicama, pa vam povremeno dođe da se pokupite i odete kući. No slušate li album na komade, onda nećete biti razočarani: njezine pjesme bez refrena, pjevanje koje to nije, zanimljivi aranžmani na rubu raspada, harfa koju rabi kao instrument za mučenje a ne kao aluziju na nebeske njive, sve to zbrojeno daje zanimljiv i poticajan dojam. Poticajan u smislu da ćete se čuditi kako ljepota, eto, čak i u pop-glazbi može biti zapravo ružna, za što ste dosad mislili da je privilegija moderne umjetnosti.
Joanna Newsom ima vrlo zanimljiv glas: ona više pišti, pjevati se gotovo uopće ne trudi, glas joj je, navodno, uništen golemim količinama whiskeyja koji je svojedobno trustila, no ja tu hrapavost ne čujem – prije mi zvuči kao netko tko ne može pjevati jer mu nepoznat netko zavrće prste na nogama, pa kako to zavrtanje boli, nema ništa od pjevanja, nego samo napeto izvikivanje vrlo dugih tekstova.
Novi album "Divers" je, uvjetno rečeno, ljubavni. Godine 2013. stupila je u brak s glumcem Andyjem Sambergom, ali ne bih se usudio reći kako su ljubavne pjesme na albumu posvećene njihovoj vezi, osim ako ta veza nije vampirskija nego što se to iz novinskih tekstova može naslutiti. Newsom je napravila pjesme kojima nastoji, kao, pobijediti smrt, koje se sad, kao, jako boji jer napokon ima nekoga tko joj puno znači. Aleluja! Naravno, ova dječja razina početne motivacije nije i razina na kojoj se otvaraju pjesme, album je ipak bolji od prošloga, ne samo zato što ne traje preko dva sata nego se zaustavlja na vrlo pristojnih pedesetak minuta. Ona je i dalje otkačena profesorica izvitoperenih stvari, ovaj put se dohvatila ljubavi koja se odvija u sjeni pješčanog sata iz kojeg stalno i neumoljivo curi pijesak, što se autorica nada da će zaustaviti, začarati vlastitim pjesmama. Ovo plemenito sizifovsko nastojanje upakirala je jednostavnije nego na prošlom albumu, aranžmani su gotovo asketski, iako ih je slagala dvije godine, što u njezinu slučaju jamči gotovo matematičku preciznost svake bizarne premetaljke koju napravi. Joanna Newsom ima vrlo vjerno sljedbeništvo, a tko god bude preslušao album, mogao bi saznati i zašto.
