Prva Jugoslavija koja je kasnije nazivana ‘tamnica naroda’, pozdravljena je 1918. kao najbolje rješenje i tada je sigurno bila bolja opcija od Austro-ugarske. U nešto više od dva desetljeća postojanja monarhije u čijoj su skupštini pucali na Radića postala je omražena. Zbog toga se često previđa da je nezaobilazna karika u uspostavljanju kasnijih post-jugoslavenskih država. Ni žustri ljubitelji slobode koji preziru državu kako prisilu ne bi trebali zaboraviti da su nam vladine institucije važne jer se obavezuju na poštivanje ljudskih prava, mada ih često krše i same. Među svijetlim postignućima nakon pada kraljevine svakako ističem ustanak i zajednički otpor okupatoru i kolaborantima nacista i fašista. U vrijeme okupacije i djedinog zatočenja u logoru Gonrasmoja, baka je izvela na prosvjede protiv fašista u Ljubljanskoj pokrajini i moju mamu, tad sedmogodišnju djevojčicu. Djed na tatinoj strani u to se vrijeme već borio s partizanima. Mada se dio sna o slobodi potrošio u osvetničkim likvidacijama, već u vrijeme, a posebice nakon rata, velik se dio emancipacijskog potencijala Narodnooslobodilačke borbe i socijalističke modernizacije ipak ostvario. Možda su najvažnija postignuća druge Jugoslavije bila sigurnost, sveobuhvatna zdravstvena zaštita i mogućnost obrazovanja. Kao baštinica obitelji kovača u kojoj moje bake nisu imale priliku završiti škole, mada su željele raditi i zarađivati, cijenim što su generacije kćeri, a i unuka iskoristile šansu za samostalan start. U procesu modernizacije u samo nekoliko desetljeća, za milijune je stvoren prostor za slobodniji život, u paradoksalnoj istovremenosti kontrole komunističke partije i neprekidnih društvenih otpora baš toj prisili. U međunarodnoj politici vrlo su važni bili doprinos antinacističkoj koaliciji, sudjelovanje u osnivanu Ujedinjenih nacija, Titovo suprotstavljanje Staljinu, potpisivanje Opće deklaracije o ljudskim pravima i razvijanje pokreta nesvrstanih koji je nadišao podjele Hladnog rata.