Yarong Chen znanstvenica je i istraživačica javnozdravstvenih politika na Sveučilištu u Pekingu. Na zagrebačkom Institutu za etnologiju i folkloristiku nedavno je održala predavanje o međunarodnim akterima koji su sudjelovali u razvoju javnog zdravstva u modernoj Kini.
Kakav je narativ europskih i američkih medija o Kini od izbijanja pandemije Covida-19? Spomenuli ste na predavanju onaj o "bolesniku istočne Azije" i druge, možete li to elaborirati?
Brojni europski i američki mediji predstavili su Kinu kao kolijevku bolesti, porijeklo pandemije, ali i kao zemlju koja ne uspijeva odgovoriti na pandemiju i ukrotiti širenje virusa. Neki su mediji čak skovali termine kao "Wuhan virus" ili "China virus", što je potaknulo određeni stupanj rasizma, ksenofobičnu atmosferu. Na početku pandemije imali smo situaciju u Europi, SAD-u, Novom Zelandu, da ljudi vrijeđaju ili napadaju Azijate. Neki političari poput Donalda Trumpa koristili su takvu retoriku. Kasnije su mnogi europski i američki mediji opisali kineski pristup izolaciji i obveznoj karanteni kao štetan nauštrb slobode pojedinca. Ljudi pritom zaboravljaju da Kina nije jedina zemlja s relativno oštrom politikom mjera protiv korone.
Koja sve pogrešna shvaćanja o Kini sadrže ti narativi?
Takvi narativi nose stereotip da je kineska konzumacija određenih vrsta životinja dovela do virusa ili pak impliciraju zavjeru da su kineski znanstvenici sintetizirali virus. Previše pojednostavljuju složene uzročne veze između prirode, životinja, virusnog svijeta i ljudskih aktivnosti. Zanemaruju činjenicu da smo svi povezani u visoko globaliziranom svijetu, što daje na složenosti. Istina je da su inicijalni krizni odgovori lokalnih vlasti i zdravstvenih ustanova na epidemiju bili nezadovoljavajući. No građani Wuhana su puno propatili, a zdravstveni radnici u Wuhanu, Hubeiju i iz drugih provincija žrtvovali su mnogo pokušavajući spriječiti daljnje širenje virusa. Kina je uspjela mobilizirati svoje resurse, zdravstvene radnike i stanovništvo u drugom tromjesečju 2020. i od tada ostaje vrlo niska stopa zaraze. Djelomično zbog državne regulative, ali i zbog suradnje zdravstvenih radnika i građana. U Kini je u vrijeme zdravstvene krize sigurnost i opstanak kolektiva općenito na cijeni više od slobode pojedinca. Ali slična politika je bila i u Južnoj Koreji, Australiji i Novom Zelandu.
Suvremeni zdravstveni sustav u Kini počeo se razvijati 1930-ih. Koji su međunarodni akteri bili uključeni u te napore?
Misionari su još ranije, u 19. stoljeću, prvi donijeli zapadnu medicinu i kirurgiju, kao sredstvo evangelizacije. Najistaknutiji primjer takvog djelovanja je Peking Union Medical College (PUMC). U početku je to bio koledž koji su osnovale britanske i američke misionarske skupine. Zaklada Rockefeller odigrala je važnu ulogu u reformi i reorganizaciji tog koledža. John Black Grant, koji je bio stručnjak za higijenu i javno zdravstvo u PUMC-u, bio je aktivan u osmišljavanju više javnih zdravstvenih stanica u različitim mjesnim zajednicama.
Važnu ulogu 1930-ih imali su i stručnjaci iz Jugoslavije, Berislav Borčić i Andrija Štampar. Koji je bio opseg njihova rada, na što su bili usmjereni?
Zdravstvena organizacija Lige naroda poslala ih je da izvrše tehničku pomoć organima u Kini. Osmišljavanje modernog zdravstvenog sustava bilo je važan dio programa nove vlasti. Liga je već bila poslala poljskog stručnjaka Ludwika Rajchmana, ali je posla bilo puno, pa su poslali i Borčića i Štampara. Provodili su istraživanja po Kini, proučavali zdravstvene uvjete, a zatim davali mišljenja i prijedloge. Borčić je pomogao u organizaciji i razvoju središnje terenske zdravstvene stanice, središnje bolnice te uspostavi nacionalne karantenske službe uz pratnju odgovarajućih institucija u lučkim gradovima. Štampar je došao kada se Rajchman sve više povezivao s Državnim gospodarskim vijećem. Štampar je proučavao socioekonomsku situaciju i postojeće zdravstvene ustanove u Kini, davao savjete kako uspostaviti javni zdravstveni sustav koji bi nadilazio glavni grad i proširio se na pokrajinsku i županijsku razinu. Također su pomogli u organizaciji i koordinaciji terenskih jedinica u dolini rijeke Jangce nakon što je poplava pogodila to područje.
Koje su bile razlike u pristupu kada je riječ o američkim i jugoslavenskim stručnjacima, njihovim idejama izgradnje zdravstvenog sustava?
Što se tiče središnje terenske zdravstvene stanice, Rajchman i Borčić su imali drugačiju ideju od Zaklade Rockefeller. Zaklada je preferirala elitističku istraživačku stanicu i željeli su koristiti Peking Union Medical College kao model, dok su Rajchman i Borčić predvidjeli instituciju koja ima za cilj šire javnozdravstvene potrebe, veću odgovornost države da se brine o svojim ljudima. Općenito, američki stručnjaci preferirali su vertikalni pristup koji je imao za cilj proučavanje određene bolesti, liječenje i iskorjenjivanje. Jugoslavenski i europski stručnjaci promovirali su horizontalniji i sociološki pristup koji se bavi društvenim, ekonomskim, okolišnim i drugim čimbenicima zdravlja.
Štampar je u Kini boravio od 1931. do 1936. godine. Kako je bila prihvaćena njegova vizija zdravstvenog sustava?
Štamparova vizija uspješnog zdravstvenog sustava proizašla je iz njegove ideje socijalne medicine. Radi se o pristupu koji naglašava dostupnost zdravstvene skrbi tzv. običnim ljudima, posebno siromašnima. Radi se o javnozdravstvenom odgoju, ali i o poboljšanju životnog standarda, okruženja koje dovodi do određene bolesti. Kroz zagrebačku školu javnog zdravlja eksperimentirali su u reformiranju djelomično privatiziranog zdravstvenog sustava koji se temeljio na filozofiji individualizirane medicine. Izgradili su sustav javnog zdravstva koji se sastojao od mreže zdravstvenih ustanova koje su se širile od urbanih središta do ruralnih sredina, od stručnih istraživačkih instituta do školskih ambulanti i seoskih domova zdravlja. Takva je vizija bila rezonantna s misijom Lige naroda u Kini. Rajchman, Borčić i Štampar su se jako dobro poznavali, upravo na temelju jugoslavenskog i europskog iskustva Rajchman je formulirao svoj program za Kinu. Općenito, u Kini su bili odlično prihvaćeni, ali je implementacija njihovih ideja nailazila na prepreke zbog manjka zdravstvenih radnika i financijskih sredstava. Dok su stručnjaci Lige predlagali uspostavu sustava državne medicine kako bi se što više doprlo do svih građana, kineske medicinske vlasti i političari stavljali su prioritet na izgradnju centralizirane zdravstvene uprave. Pokrajinske zdravstvene ustanove razvijale su se bez jedinstvenog standarda, ovisno o različitim lokalnim uvjetima, a suvremeni zdravstveni sustav jedva je dopirao do sela.
Kako danas stoji socijalna medicina, je li još uvijek dio (napora) javnog zdravstvenog sustava u Kini?
Prošlo je mnogo godina od Borčićeva i Štamparova boravka u Kini, a Kina je u međuvremenu prošla kroz brojne promjene. Naslijeđe socijalne medicine još uvijek živi s kineskim komunistima koji obećavaju pružanje zdravstvene skrbi narodu. Seoski zdravstveni radnici, poznati kao bosonogi liječnici, postojali su do početka 21. stoljeća. Sustav javnog zdravstva djeluje u hijerarhijskoj strukturi na razini nacionalnog i pokrajinskih okruga, sa zdravstvenim stanicama u kineskim selima, iako se brojni kineski seljani sele u velike gradove uslijed ubrzane urbanizacije. Privatne bolnice se fokusiraju na posebne vrste usluga kao što su zdravlje zuba, plastična kirurgija, ginekologija itd. Mnogo je komercijalnih ljekarni koje prodaju razne proizvode, od kojih je dio pokriven osiguranjem, većina ne. Razvilo se tržište za komercijalno zdravstveno osiguranje u Kini.
