Više od dva mjeseca prošlo je otkako su nam stigle prve doze cjepiva. Svejedno, ova zemlja još nema imunološki tj. cijepljenjem zaštićene timove medicinskog osoblja za izvođenje raznih hitnih operacija na pacijentima pozitivnima na Covid-19. Točnije, ima za hitne zahvate u slučaju neposredne opasnosti po život, ali ništa šire. Prepričat ćemo iskustvo jedne pacijentice koja se sudarila s tom neobjašnjivom činjenicom o stanju pretežne obamrlosti domaćeg javnozdravstvenog sustava; identitet je poznat redakciji. Tako ćemo postupiti i s identitetima pojedinih zagrebačkih bolnica te pripadnika njihova osoblja. Ovdje se ne radi o problemu koji se tiče neke izdvojene institucije, kao što ćemo vidjeti. Dotična žena obratila se jednoj od njih s uputnicom za hitnu intervenciju na oku zbog ablacije mrežnice kakva zahtijeva reakciju unutar najkraćeg mogućeg vremena. To u prosjeku znači: onoliko koliko treba da se iz provincije stigne u Zagreb. Doma su joj veoma jasno rekli da se ta vrsta operacije vrši i drugdje, bliže, ali da bi joj bolje bilo da se ne kocka na taj način baš s okom.
I tako, uzeli su joj bris na koronavirus, poslali je rodbini da sačeka nalaz, pa ujutro javili da ipak ne dođe na operaciju jer je pozitivna. Mrak joj je odmah pao i na drugo oko te se nametnulo pitanje, a postavljeno je i liječniku s kojim je telefonski razgovarala, o tome zašto bolnica i stručni kadar već nisu spremni za takve slučajeve.
Prema svemu što je čula tom prilikom i u kasnijim navratima, konkretnog odgovora – nema. O tome nitko nije ništa rekao liječnicama i liječnicama, sestrama i tehničarima. Takvo pitanje nije među njima ni procirkuliralo, kamoli da bi odgovor, dovoljno su zaokupljeni svakodnevnim komplikacijama na odjelu. Povrh svega je i potres oštetio dio prostora, smanjio kapacitet, pa im izoliranje jedne operacijske sale za pomoć zaraženim pacijentima nije bilo ni na kraj pameti.
Kontaktirala je ponovno liječnika u svom gradu, onog koji joj je i dijagnosticirao ablaciju, inače vrlo uglednog retinologa. Priznao je, nipošto bez nelagode u glasu, da "u struci još nema konsenzusa o tome". Znači, sami liječnici ne mogu se složiti bi li spašavanje oka trebalo drukčije tretirati, ali oni ionako ne odlučuju o tome. Problem se tiče krovnog nivoa organizacije javnog zdravstva koji bi morao odrediti krizne prioritete i protokole. A teško je zamisliti da tu ima nečega prioritetnijeg od sistematičnog cijepljenja bolničkog personala za sve važnije potrebe.
Osam mjeseci do pristizanja vakcine u Hrvatsku nije bilo dovoljno da se isplaniraju daljnji postupci. Čim je vrijedna supstanca došla, uslijedile su afere. Možda najtraženija roba u povijesti čovječanstva bilježi viškove po svim zakucima našeg tržišta, gdje bi se pukim čudom redovno zaticale neke javne osobe koje su ga spašavale da se ne baci.
Nismo slučajno napisali: lijek za spas ljudskog roda odmah je postao roba, a dalje će ga određivati tržište, doduše ne posve slobodno, kao što sa strateškim dobrima nikad i nije slučaj. Svjetske sile počele su se koškati i oko toga pitanja, ali sve to nije bio razlog da se u Hrvatskoj ne postupi kvalitetnije s ovo nešto doza koje smo ipak dobili. Ne samo u vezi s onim što je jedan bivši šef Hrvatske liječničke komore nedavno nazvao "organizirana otimačina cjepiva". Situacija je tim naglašenija otkako susjedna nam Srbija medicinski figurira kao uzoran ruski i kineski factory outlet.
Za početak, ne treba čovjek biti inkarnacija Andrije Štampara da bi shvatio kako se pored stanovnika domova za umirovljenike treba urgentno vakcinirati i dovoljno osoblja za izvođenje neophodnih bolničkih zahvata. Ne tek onih na vitalnim, a teško ugroženim organima, nego i ostalih koji presudno utječu na kvalitetu života. No ovaj zdravstveni sustav još od proljetos je ostao u predvakcinacijskom stadiju zaštite bolnica od prodora virusa, gotovo pa u refleksno zauzetom položaju, s već patiniranim bedemima i opkopima, umjesto da se razvija.
Između odvojenih Covid-bolnica u kojima se ljudima pomaže oko komplikacija uzrokovanih samim koronavirusom i ostatka sustava koji grca u nekakvoj poluparalizi, morala se urediti i određena međufaza. Ponešto kapaciteta, naime, i za liječenje onih koje uz koronu, a bez težih simptoma izazvanih njome, muče neke druge, u njihovu slučaju bitno teže boljke.
Trijaža može biti ovakva i onakva, i nije isto u kojem se kontekstu provodi te u kakvim okolnostima. No očito bi trebalo s vremenom stremiti finijoj diferencijaciji, ako kriza traje dosad gotovo punih godinu dana. S tim na umu da se krajem prošle godine nije strahovalo od zahtjevnijih sojeva koronavirusa kao danas, dakle, pa zaštita bolnica nije bila uvjetovana relativiziranjem efikasnosti cjepiva. Iako se mislilo da će cjepivo štititi praktički apsolutno – u mjeri u kojoj cjepivo to uopće može – nije se ni uzimala u obzir mogućnost nijansiranijeg razdvajanja bolnica.
Ukupno, poznate su već neke konkretne posljedice takve pasivne fiksacije. Trendom je zahvaćen čitav sektor, pa je broj svih pregleda i zahvata u hrvatskim bolnicama pao u međuvremenu za ogromnih 20 posto. Umjesto 550 tisuća, lani je ubilježeno svega 440 tisuća bolničkih postupaka na pacijentima. Jasno, ne stradavaju samo Covid-pozitivni kojima treba hitna operacija. Broj kirurških intervencija zbog karcinoma na plućima smanjen je prošle godine za više od 26 posto.
Sve manje ljudi dolazi na preglede, manje se postojećih karcinoma i dijagnosticira, a manje se i tretira. I što da čini žena iz naše priče nego da zatraži pomoć drugdje. No u toj bolnici joj nisu ni znali reći da pomoći nema nigdje, da nitko u Hrvatskoj neće obaviti to što joj je potrebno.
Sve je saznala sama, nazivajući jednu po jednu zagrebačku bolnicu, usput i privatne ustanove, a informirali smo se i mi. Nigdje vam neće reći ništa za ostale, kao da se ne usuđuju, ili naprosto nemaju pojma. U najvećoj od tih institucija, dok smo razgovarali o hitnosti vitrektomije, čak su nas ispravili riječima da "nije posrijedi mogućnost gubitka oka", što je trebalo zvučati optimistično, "nego gubitka vida". Nismo se zatim raspitivali čemu još služi oko doli gledanju.
Uzgred kazano, u istoj najvećoj zagrebačkoj bolnici nisu taj dan ni mjerili temperaturu ljudima na prijemu u hitnoj pomoći. Imali su gotove, ispunjene formulare kojima se tvrdilo da je sve u redu. Zapuštanje dotrajalog sustava uzima maha, ne uspijeva se očuvati ni na dosadašnjoj razini, a umnogome zato što je takva bila dugoročno neodrživa, više kampanjski postavljena. No činjenica da se ova pacijentica morala sama raspitivati o svakoj bolnici pojedinačno, ukazala nam je i na drugi aspekt problema koji se njoj obija o oko.
Ne samo da nije formiran kadar cijepljenih liječnika za sve i svašta, ili onih koji su preboljeli Covid-19, da bi građanima osigurali barem hitne intervencije. Sustav je ujedno toliko dezintegriran da mu sastavnice nemaju ni uvid u to stanje. Ne čudi da onda ni krizna organizacija nije user-friendly.
O nečemu sličnom pisali smo ovdje povodom nekorištenja elektroničkih mogućnosti informacijskog i komunikacijskog povezivanja javnog zdravstva, koje bi danas bilo od izuzetnog značaja. Ipak, direktniji pogled u srce tame – ili oko, valjda – otkriva kakvu pustoš za sobom ostavlja ustroj bolničkog sustava sa zasebnim poslovnim jedinicama koje vode brigu samo o svojim budžetima, a nekad se raspadaju na odjele koji se i pod istim krovom konkurentski glože. Nakon toga nitko u njima nema ni volje ni vremena da se interesira za cjelinu sklopa.
No to ionako nije nešto što nam trebaju osigurati liječnici, nego je politika ta koja ih mora uzeti u obzir. Umjesto uvažavanja znanosti i struke, međutim, učinila je sve da ih osujeti, u korist privatnog interesa. Pa i osobi o kojoj pišemo već stižu savjeti da ozbiljnije potraži neku vezu jer pozitivni nalazi mogu potrajati tjednima, iako više neće biti zarazna. Savjeti nemalo cinični, ali potencijalno spasonosni, makar iz sužene perspektive jednog bolesnog oka.
