Desetak kilometara od Knina, tik uz glavnu prometnicu koja taj grad povezuje sa Splitom, još je jedno od zaboravljenih sela Dalmatinske zagore. Zaštićena samo mnogima obroncima Dinare s jedne i Kozjaka sa druge strane, Polača je nekoć bila drugo po veličini selo tog izrazito krškoga kraja u sklopu kninske općine. S nekadašnjih, više od tisuću žitelja svih njezinih zaselaka – Male i Velike Polače, Turića i Podinarja – koji su živjeli standardom ako ne boljim od današnjega, a ono zasigurno primjerenim prohujalim vremenima, Polača je spala na svega stotinjak njih, uglavnom povratnika, među kojima je tek desetak osnovnoškolaca. O živoj polačkoj prošlosti i danas svjedoče tri zgrade osnovne škole, učiteljski stanovi, dom kulture, trgovine i ugostiteljski objekti, odnosno ruševni ostaci nekadašnjih funkcionalnih prostora; ono što nije devastirano u vihoru rata, dokrajčio je zub vremena, udružen s klimatskim prilikama, ali i nemarom onih koji su propadanje sela mogli i trebali zaustaviti.

Svega je nekad bilo neuporedivo manje, samo je zadovoljstva, vrednoće i upornosti bilo puno više. Sve je lakše kad ima naroda, a gdje ga nema, opet je sve ništa - kaže vremešni Nikola Nine Radulović

Jedina koja bar jednom na godinu pod svojim obnovljenim svodovima u vjeri okuplja Polačane raspršene diljem svijeta jest crkva, koja je u slavu Svetih apostola Petra i Pavla podignuta još davne 1458. godine. I taj je hram u ratu devedesetih zadobio rane, ali su ga žitelji sami obnavljali, kako bi ih crkveno zvono bar ponekad sazivalo u dobru i zlu, žalosti i veselju.

Onih koji još dobro pamte bolja vremena sve je manje: najstariji sa stalnom polačkom adresom je Nikola Radulović. Nine, kako ga odmilja zovu, vazda je spreman za razgovor i priče o brojnih iskušenjima i nedaćama koje pred obične ljude postavlja ovaj škrti kraj. Zimske dane uglavnom provodi tragajući za zrakama još toplog polačkog sunca, a duge večeri i noći krati čitanjem svakovrsnih knjiga i novina; premda već u devetoj deceniji života, redovito na komadićku hartije zapisuje svoje bilješke.

Pripovijeda nam o naseljavanju Polače, nekadašnjoj njezinoj živosti i ovdašnjem kamenu, koji ni za kratkotrajnog izbjeglištva nije mogao zaboraviti i trajno napustiti.

- Naši su se preci, prema predanju, u ovaj kraj doselili 1682. godine iz Glamoča, preko Dinare, a onamo su dospjeli iz Crne Gore. U plemenu Radulovića poniklo je mnogo sveštenika i uglednih ljudi, iako u ovom kraju život nikada nije bio jednostavan. Standard je bio takav da se živjelo više nego skromno, pa bi stari znali govoriti da je dobro onome tko ima pure i varenike. Jedan naš starina, kojeg smo zvali Centar, okupljao bi nas dok čuvamo ovce, pa bi često znao ponoviti tu izreku koja najbolje govori o ‘bogatstvu’ tadašnjeg vremena. Svega je bilo neuporedivo manje, samo je zadovoljstva, vrednoće i upornosti bilo puno više no danas. Išli su ljudi kilometrima pješice do Podinarja u mlin, samo da imaju brašno, osnovnu namirnicu. Satima se, nerijetko i danima čekalo u mlinu, ali je i to spajalo ljude. Tada bi se viđali, pričali i zapjevali, pa bi sve muke ostale sa strane. Sve je lakše kad ima naroda, a gdje ga nema, opet je sve ništa. Samo je u školi u Velikoj Polači, koju sam i sam pohađao, bilo oko stotinu đaka, a treba reći da su u školskim klupama tada uglavnom sjedila muška djeca. Ljudi su u to doba bili nekako kolegijalniji, susretljiviji, spremniji priskočiti u pomoć jedni drugima, pa se svaka kriza i nedaća nekako lakše prevazilazila. Malo je toga danas. Manje je ljudi i manje vremena za druženje, manje je zadovoljstva u svemu, ma koliko čovjek više imao. Ipak, nikada nisam mogao bez Polače i uvijek bi joj se s radošću vraćao. U vrijeme izbjeglištva u Srbiji želja je uvijek bila ista: ako se ostvare makar minimalni uslovi za povratak, opet ću dolje, na svoju djedovinu i u svojih nekoliko kvadrata. Tako je i bilo. Nikada se zbog te odluke nisam pokajao, iako danas, da nema ove dječice u komšiluku i par nas starijih, ne bi čovjek znao da je živ - priča Nine Radulović.

Nemaju ljudi ovdje drugog izbora osim da se bave uzgojom stoke sitnog zuba, ali je i to iz dana u dan sve teže. Vukova je sve više. Vuk je ovdje zaštićena vrsta, ali čovek nije - kaže Žarko Radulović

Mnogo je priča i uspomena vezano uz ovaj kraj. Puno je ovdašnjih običaja, muka, nedaća i životnih sudbina o kojima se sve manje zna. U svojim je djelima sve to pokušao objediniti i književnik Jovan Radulović, čija porodična kuća danas stoji pusta i devastirana u samom središtu Polače. Na polačkom je području snimano i mnoštvo naslova eks-jugoslavenske kinematografije, npr. filmovi ‘Braća po materi’, ‘Virdžina’ i TV drama ‘Vučari Donji i Gornje Polače’…, i u svakom od njih ostao je utkan duh ovdašnjeg života i stanovništva.

Danas selo dijeli sudbinu identičnu onoj zamalo svih mjesta u dalmatinskom zaleđu, pogotovu povratničkih: stanovnika je sve manje, nitko se više ne vraća, projekti obnove kuća davno su zaključeni, a uvjete opstanka jamče tek kišnica u bunarima, oronuli putovi asfaltirani davnih sedamdesetih i javna rasvjeta koja ovisi o vremenskim prilikama. Polača od općine Knin, kojoj administrativno pripada, čak ni kontejnere za smeće nije uspjela pribaviti. Opravdanja su, kao i ona vezana uz ulazne i izlazne table ili rasvjetu (a riječ je o jednoj sijalici!) kod autobusne stanice, uvijek ista: ili nema novca za išta izvan Knina, ili je posrijedi promjena vlasti, ili nitko nije podnio propisan zahtjev. A zahtjev, bar za spomenutu rasvjetu, jest podnesen, i to od strane roditelja koji zimi po mrklom mraku prate i dočekuju svoju djecu koja do škole moraju autobusom. Puno Polačana nije ravnodušno što je smeće radi nedostatka kontejnera razbacano po cijelom selu te što su ulice i groblje zarasli u korov jer se ne zna tko je odgovoran za njihovo održavanje. Ljuti ih i to što za cisternu pitke vode moraju izdvajati po 550 kuna, a ljudi u susjednim općinama i po četiri puta manje; ali, tješe se gorko, valjda netko i od toga ima koristi.

Žarko Radulović i brat mu Blagoja bave se, poput većine ostalih Polačana, stočarstvom. Obrađuju oni i vinograd, premda već dugo ne mogu biti sigurni da će im se taj mukotrpni rad i isplatiti.

Kako kaže Žarko, nemaju ljudi ovdje drugog izbora osim da se bave uzgojom stoke sitnog zuba, ali je i to iz dana u dan sve teže. Posla u gradu nema, stanovništvo je sve starije, mogućnosti za poljoprivredu u ovom su škrtom kamenu nikakve, a ni ovce više nisu najsretniji izbor. Vukova je sve više, što onih divljih, a što onih puštenih iz uzgoja, o čemu se javno ne govori. U ove se zimske dane spuštaju ljudima pred kuće, dolaze u selo, napadaju i prave štetu. Ne pomažu više ni čobani ni psi, a kazne za odstrel su prevelike i nikome nije u interesu platiti astronomskih 40 hiljada kuna ili završiti u zatvoru. Vuk je ovdje zaštićena vrsta, ali čovek nije. Štetu koju napravi, teško možete nadoknaditi.

- Ako vam još kažem koliki su troškovi prijave gazdinstva, obaveza prema veterinarima i državi… Unatoč tome što nemate sigurnog tržišta nego ovisite o cijeni koju diktiraju šverceri domaćom stokom, jasno vam je kakva je računica seljaka. A nitko vam ne računa cjelogodišnji rad i muku, jer ovce nemaju slobodnoga dana ni kada je bura, kiša, snijeg ili praznik, za njima svakodnevno valja gaziti po kršu i kamenu. Ni od vinograda više nema neke koristi, osim ono malo što se napravi za potrebe domaćinstva, jer je ovdje svatko navikao gosta dočekati i počastiti tom svojom tradicionalnom kapljicom. Pored toga, klima se promijenila i sve vrvi od divljih svinja koje vinograd unište za samo jednu noć, pa su mještani uglavnom digli ruke od vinogradarstva. Nekada je svako domaćinstvo imalo i po nekoliko krava, barem tridesetak ovaca, vinograd i pokoju njivu, a gotovo u svakoj kući jedan bi član porodice bio zaposlen u Kninu. Zato smo mogli lijepo živjeti. Jasno vam je zašto danas života više nema, a izgleda da za to više nitko i ne mari. Za svaku se stavku lako pronađe način naplate, a to što se vuna baca po prirodi jer nemamo kamo s njom, to nikoga ne smeta - objašnjava Žarko pomalo razočaran, ali i pomiren sa sudbinom.

Slično je stanje i u Velikoj Polači. Tamošnju potmulu tišinu razbija tek pokoje zvonce iz postojećeg stada, ali i zvuk dipli i svirala Željka Milivojevića, koji se sa suprugom i sinom, također, bavi stočarstvom. Svakodnevnicu nastoji oplemeniti i ručnom izradom tradicionalnih narodnih instrumenata, kao što su od davnina činili njegovi preci, koji su i sami voljeli zapjevati i zasvirati.

- Nedugo nakon rata vratili smo se u Polaču iz Sombora. Nije ta ravnica bila dovoljna za sretan život, za ono na što smo navikli. Prije sam radni vijek provodio na željeznici, ali je s ratom i to skončalo. Sin mi je završio za pekara, u nekoliko navrata i radio, na više mjesta ali nakratko: netko ne ispoštuje dogovorenu plaću, netko zapošljava samo privremeno, sezonski, i tako ukrug, bez ikakve sigurnosti i stabilnosti. Kćer također ne radi, a posao za mene i suprugu ne treba ni spominjati: gdje nema mogućnosti za mlade, ni stariji nemaju što tražiti. Vrijeme koje provodim s ovcama kratim potragom za kakvim komadom drveta od kojeg bi se dao izraditi neki instrument iz tradicije našega kraja. Tako povremeno napravim diple ili svirale, a i neku frulu nalik onima koje se sviraju u Srbiji. Sve je manje ljudi ovdje, pa i prilike da se zasvira i zapjeva, ali stare običaje nastojimo očuvati i oživjeti barem od slave do slave ili crkvenog sabora ljeti - objašnjava nam Željko.

Ovdašnjem je narodu, kako je i književnik Radulović često znao kazati, uvijek bilo teško, pa i triput teže izboriti se za ono što su u drugim krajevima puno lakše stjecali. Jedino s čime nikada nisu oskudijevali jest kamen i borba s vukovima i divljim zvijerima; kako nekoć, tako i danas, u 21. vijeku.