Zašto se baviti iskustvom jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja danas? Puno je razloga. Neki su ‘domaći’ (a tu već počinje problem, jer što je naša domovina danas?), dok za neke bez pretjerivanja možemo reći da su globalni. Ništa ne počinje od nule. Sve ima svoju predpovijest, pa iako nas sa svih strana ubjeđuju da se svijet prelomio – na onaj prije 1989., odnosno 1991. i onaj poslije – to nije sasvim točno. Neki ljudi živjeli su i prije te godine i nastavili živjeti i nakon nje. S druge strane, rađaju se nove generacije koje, usprkos sada od vladajućih deklariranom ‘prijelomu’, na razne načine žele znati što je bilo prije i kako s time stoji danas. Osobna iskustva neposrednih predaka i porodična nasljedstva i mitologije tu ne igraju najvažniju ulogu. Djecu odgaja cijelo selo. Na neki način je normalno da svaka biološka generacija zamišlja kako je svijet s njom počeo (socijalizacija kroz otpor spram roditelja), no odrastanjem shvaćaju da je svijet postojao i prije i njih pa da će ih, u krajnjoj liniji, i nadživjeti.
kpj je od dolaska Tita na njezino čelo bila i ‘samoupravna’, u smislu da partijsko vodstvo, a još više sam narodnooslobodilački pokret, od početka misli svojom glavom, a ne po napucima velikih sila tog vremena
No to nije jedini problem. Danas hegemone državne i međunarodne vlasti čine sve da zatru, u filozofskom žargonu kazano, vremenitost vremena. Da sve ljude upregnu u neko ‘vječno sada’, koje kao da nema ni povijesti niti ga zanima iole dalja budućnost. I još gore. Prošlost se, kada se priziva, a to je uvijek, i kod vladajućih i kod ovladanih u i zbog sadašnjosti, debelo falsificira. U nas je ipak zaživjela priča o povijesnom revizionizmu. Ona je, ne slučajno, počela na problemu odnosa fašizma i antifašizma, kao povijesno bitne razdjelnice između ‘civilizacije i barbarstva’ (što je izreka koja je pred nadirućim svjetskim kataklizmama, a što su bili Prvi i Drugi svjetski rat, glasila ‘Socijalizam ili barbarstvo!’). No možda je u pravu bio britanski konzervativni državnik Winston Churchill kada je odmah nakon Drugog rata rekao da će neki novi fašizam budućnosti nositi masku demokracije. Zato borba protiv revizionizma danas ne može biti samo antifašistička. Ona mora biti i antikolonijalna i antiimperijalistička. A sve to sadržano je u pojmu jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja.
Danas je već postalo modom, ali samo u intelektualnim krugovima, sve iznova promišljati, historizirati bitke prošlosti, ne bi li se i tako pripremili za one budućnosti. Današnje zanimanje za povijesno samoupravljanje zato je, možda i više u svijetu nego kod nas, ovisno o generacijskoj pripadnosti, ponovno otkrivanje i zanimanje za potisnutu i marginaliziranu socijalističku prošlost. S druge strane, za one koji su preživjeli suvremenici tih događanja, one koji su u svojim formativnim godinama mogli biti samoupravljačima ili se tom sistemu opirati, zadatak je možda i teži. Oni se moraju prisjetiti onoga što su ‘zaboravili’, točnije donekle zdravo potisnuli, e da bi preživjeli godine ‘mračnog raspada’, ili pak onoga što su patološki negirali da je ikada, osim u smislu da bolje da nije, i postojalo. Vladajuće demoniziranje socijalističke prošlosti i uglavnom spontana ‘jugonostalgija’ dobrog dijela ovdašnjeg stanovništva zato su dvije strane odsustva razumnog odnošenja spram prošlosti, ne na kraju i osobne. Ono što se u današnjem civilnom žargonu, pomalo pretjerano, naziva ‘suočenjem s prošlošću’, pa onda zavodljivo ‘kulturom sjećanja’ ili ambicioznije ‘politikom sjećanja’, ustvari je samo normalna ljudska potreba za kontinuitetom vlastitih života, uz uvažavanje svih diskontinuiteta koji ga čine. Uostalom, veliki je filozof G. W. F. Hegel identitet i definirao kao jedinstvo identiteta i razlike, čime je započeo svoju dijalektičku logiku.
Zašto se dakle danas, godine 2018., još uvijek ili ponovno bavimo iskustvima jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja? Pa zato što tražimo sve ono što bi nam moglo pomoći u suočenju i prevladavanju problema kapitalizma 21. stoljeća. A da oni nisu mali već ogromni, danas priznaju i oni koji rješenja ne traže u nekom socijalizmu za 21. stoljeće. Naša je početna tvrdnja, koju ćemo ovim feljtonom pokušati i argumentirati, da je aktualnost socijalističkog samoupravljanja postojala jučer, ali da postoji i danas. Da je alternativa ‘socijalizam ili barbarstvo’ danas aktualnija no u vremenu kada ju je izgovorila socijalistkinja Rosa Luxemburg. Hoćemo li mi bitke budućnosti zvati socijalizmom i komunizmom možda je i manje bitno. Iako nema nijednog suvislog razloga, osim dnevnih taktika, da se tih imena odreknemo.
Tri razdoblja jugoslavenskog samoupravljanja možemo personificirati u tri ličnosti koje su im dale teorijski pečat, iako se, naravno, ne mogu svesti na njih. To su bili Boris Kidrič, Vladimir Bakarić i Edvard Kardelj
Historičari jugoslavenskog samoupravnog socijalizma dijele to razdoblje u tri, međusobno donekle i kontradiktorna razdoblja (neki zagovaraju i drugačije podjele, npr. slovenski sociolog Rastko Močnik vidi četiri) i mi ćemo se tim periodizacijama, koliko možemo, detaljno baviti u nastavcima ovog feljtona. No na početku ćemo uvesti nešto što možemo nazvati i ‘predpoviješću samoupravljanja’. Naime, u suprotnosti s oficijelno prihvaćenom istinom (koja nije sasvim pogrešna) da je ono započelo donošenjem Osnovnog zakona o upravljanju privrednim poduzećima 1950., a na ustavnu razinu dignuto Ustavnim zakonom 1953., te da je ono bilo pokušaj jugoslavenskog političkog rukovodstva da nakon raskida sa Staljinom pokaže da ima svoju originalniju viziju društva prijelaznog perioda, mi tvrdimo da je ono, barem politički, postojalo i ranije. Ovdje ne možemo elaborirati teze koje su postojale i prije pojave KPJ, unatrag sve od kraja 19. stoljeća i spisa Svetozara Markovića o opštinama-komunama i samoupravi, ali možemo ukazati na to da je KPJ od dolaska Josipa Broza Tita na njezino čelo, usprkos fazama ‘boljševizacije’, pa ‘narodnofrontovske taktike’, bila i ‘samoupravna’. Ovdje taj izraz upotrebljavamo slobodno, u smislu da partijsko vodstvo, a još više sam narodnooslobodilački pokret, od početka misli svojom glavom, a ne po napucima velikih sila tog vremena. Pritom imamo na umu da je Narodna skupština narodnooslobodilačkih odbora s cijelog teritorija Jugoslavije utemeljila novu državu u vidu Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), ne samo kao kritiku nacionalnih nejednakosti u staroj Jugoslaviji, već i kao nepristajanje na povratak kralja i svaku kapitalističku restauraciju. A što je bilo, a ne ističe se često, protiv volje svih velikih sila tadašnjeg svijeta. Fašističke osovine u prvom redu, ali i protiv volje SSSR-a i, da se ne zaboravi, protiv volje zapadnih saveznika. Tako da kasnije Staljinove laži kako je socijalistička Jugoslavija prešla u imperijalistički tabor apsolutno ne stoje. I ne samo to. Kada bismo bili zlobni, rekli bismo da ako je itko politikom velike sile šurovao sa Zapadom, to je, poznato je po Jalti, bio baš Staljin. Politika Kominterne, pisao je još tridesetih nadahnuto i Miroslav Krleža, bila je cijepanje Jugoslavije, kasnije prepuštanja zapadnim silama (iako je lukavo za centar Informbiroa 1946. predlagan Beograd). Istina je, naravno, i da su jugoslavenski komunisti do 1948. branili svaku javnu kritiku Staljina, istina je da je u prvim godinama nakon oslobođenja kopiran ruski privredni model s krutim centralističkim planiranjem. Ali istina je i ovo drugo. Socijalistička Jugoslavija nikada nije bila Staljinov poslušnik. Vojno se to vidjelo i na inzistiranju 1944. da pretežno naše jedinice, a ne samo one Crvene armije, oslobode Beograd. Sve ovo u svojim knjigama spominje i Catherine Samary, francuska ekonomistica, jedna od najboljih povjesničarki jugoslavenskog samoupravljanja. Inače, predgovor izbora iz njezinih novijih radova, koji su na slovenski preveli Maja Breznik i Rastko Močnik, a pogovor napisao Marko Kržan, a čije ćemo teze ovdje razlagati i s njom razgovarati (‘Komunizam u pokretu; Povijesno značenje jugoslavenskog samoupravljanja’, Založba *cf., Ljubljana 2017.), nosi naslov ‘1948-2017: Protiv svih vjetrova’.
Pobjeda u ratu, koji je bio i socijalistička revolucija i rat protiv okupatora i građanski rat protiv domaćih izdajnika, zahtijevala je od novih vlasti rješavanje društveno-ekonomskih i nacionalnih, ali i svih drugih pitanja koja se tiču organizacije jednog pravednijeg društva. Obećanja dana prije svega seljačkim masama, pa tek onda i malobrojnijim radnicima, te poštenoj inteligenciji, koje su uz velike žrtve iznijele pobjedu, trebala su sada donijeti dostojanstvo i blagostanje stanovništvu (drugačije nego kasnije tzv. države blagostanja na Zapadu), što nije bilo moguće izvesti bez velikog prijeloma spram neslavne prošlosti stare Jugoslavije, polukolonijalne, nerazvijene države, s nekoliko neuspjelih pokušaja modernizacije i nerazvijenom demokracijom (da o proganjaju i zabrani rada komunista, ali i sindikalista, i ne govorimo). U taj povijesni kontekst treba smjestiti želju za samoupravljanjem, koje je zahvatilo društvo puno šire od pukog državnog samoodređenja.
Razdoblja samoupravljanja u Jugoslaviji, koja smo mi raširili na periodizaciju jugoslavenskog socijalizma uopće, pa i na ono što je slijedilo kasnije, obično se dijele na tri, a ona onda odgovaraju trima načinima pristupu organiziranja privrede, pa onda i društva u cjelini. No za nas postoji i prolog i epilog, makar se oni formalno ne broje. Krajnje pojednostavljeno rečeno, a u nadovezivanju na dosad izvedeno, prvo razdoblje socijalizma bilo bi ono ‘predsamoupravno’ (mi smo ga nazvali ‘samoupravljanjem prije samoupravljanja’), koje se etiketira kao administrativni socijalizam (1945. – 1950). Slijedi mu formalno i stvarno uvođenje samoupravljanja, pa ga zovemo administrativno-samoupravni socijalizam (1951. – 1965). Nakon privredne reforme 1965., a ustvari i nekoliko godina ranije, imamo tržišno-samoupravni socijalizam (1966. – 1971). Kako nazvati razdoblje od 1972. pa sve do raspada države, ostaje otvoreno. Možda po knjizi Edvarda Kardelja ‘pravcima razvoja’ u demokratizaciju i pluralizam? (Edvard Kardelj, ‘Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja’, Komunist, Beograd 1978). Mi tvrdimo da tragove samoupravljanja možemo pratiti i nakon razaranja zajedničke države (najviše sačuvane u Sloveniji), jer su novim državama trebale godine, a ponegdje i više od desetljeća da zatru sve tekovine tog sistema. Tri razdoblja možemo personificirati u tri ličnosti koje su im dale teorijski pečat, iako se, naravno, ne mogu svesti na njih. To su bili Boris Kidrič kao arhitekt administrativno-samoupravnog modela, Vladimir Bakarić kao zagovornik tržišnog socijalizma (iako se kao partijac bunio protiv vlasti bankarskog sektora i, današnjim rječnikom, tadašnje rudimentarne ‘financijalizacije’) i Edvard Kardelj koji je pokušao, kako kaže Močnik, tržišni fetišizam nadomjestiti normativnim, dakle građansko-pravnim. Beskonačne rasprave između ‘dohodaša’ i ‘profitaša’ označile su dekadentne osamdesete, a oni koji su tada i danas bili antisocijalistički, libertarijanski, protržišno, pa proprivatizacijski orijentirani, tvrde da taj problem nije riješen do danas.
Koje društvene skupine su bile nosioci svakog od pojedinih razdoblja? Ako je za administrativno planiranje već iz naziva jasno da je to bila birokracija (a ono nije bilo nikakva aberacija ‘društvene normalnosti’ i postiglo je zavidne rezultate u privredi), davanjem većih ovlasti poslovodstvima poduzeća, koja su ih morala izvesti na tržište, na putu u tržišni socijalizam ojačala je tehnokracija. Taj izraz, upozorava slovenski sociolog Marko Kržan, ne treba shvaćati u smislu neke vlasti tehničke inteligencije, inženjera i sl., nego kao direktore, poslovnjake, radnike u marketingu, sve one koji brinu da poduzeće čim jeftinije nabavlja i čim skuplje prodaje. No istovremeno, dok su još postojali i plan i tržište (Kidričev model), jačale su, više od birokracije koja je imala monopol na makroplaniranje, i radnička klasa i njezina moć da utječe na upravljanje u radnim kolektivima, ali i drugdje. Tek u ‘čistom’ tržišnom modelu socijalizma prevladala je ideologija tehnokracije. To je izazvalo čudne ideološke efekte, koje je onda eksplicirao poznati ekonomist Branko Horvat, da više tržišta znači i više samoupravljanja i socijalizma. Za takve ideje, ne slučajno, zamalo je dobio Nobelovu nagradu za svoju knjigu ‘Politička ekonomija socijalizma’ (Globus, Zagreb 1984; original je na engleskom objavio dvije godine ranije). Sve to je na neki način predvidio Kardelj, koji je još sredinom 1970-ih pokušao deklarativno povećati ulogu samoupravljanja nauštrb tržišnih odnosa. I to ne samo u poduzećima, nego i u odnosima među njima (‘samoupravnim sporazumijevanjem’ i ‘društvenim dogovaranjem’), no to nije bilo dovoljno da bi se preusmjerio zahuktali smjer sistema. Planiranje je uništila već reforma 1965., a ‘prenormirano’ samoupravljanje nije ga zamijenilo ničim novim.
(Nastavak u sljedećem broju)
