To ti je, eto, poljoprivreda: možeš učiniti sve kako su te učili, primijeniti što si pročitao u knjigama ili stekao iskustvom, ali ključevi su tamo gore, podvlači crtu poslovne 2020. godine Boško Vučković (55), ratar iz Kapinaca kod Slatine.

- Kukuruz sam obrao s dva jutra, nadajući se da ću dobiti 120 - 130 kubnih metara zrna, a sad ne znam hoće li ga biti vagon! A lani sam na samo jednom jutru imao 117 kubika. Presudile su tome one hladne noći u doba rasta, kad kukuruz traži da mu je toplo, a ovog proljeća nije bilo tako. Suncokret je isto podbacio, udarila ga plamenjača u doba cvatnje, pa sam na dva hektara imao pedesetak metara, a očekivao sam sedamdeset – kaže čovjek koji se do prošle godine bavio stočarstvom. Imao je sedam krava i sve ih je prodao, jer su uzgoj i proizvodnja mlijeka postali neisplativi. Dobivao je jedva dvije kune po litri, jer je otkupljivač stalno u mlijeku nalazio nešto što ne valja, a to je snižavalo cijenu. Promijenio se i način prikupljanja, pa kamion više nije stizao do mljekara, nego bi oni sami morali mlijeko dopremati do određenog mjesta, pri čemu bi više njih koristilo jedan laktofriz.

Ovi novi koji dolaze osuđeni su na to da budu vječni siromasi, pa zato odlaze novom gazdi: kad već moraš biti sluga, budi ondje gdje će te cijeniti i bolje platiti. Nema se tu što čekati, vrijeme nam svima prolazi, kaže Boško

- Dobivao bih po trideset hiljada litara mlijeka godišnje: imao sam dobre krave, svaka bi davala do sedam hiljada jer sam ih dobro i kvalitetno hranio. Pazio sam posebno na to, jer sam želio prvorazredno mlijeko koje traži veća ulaganja. No stigne uzorak s analize, a rezultat k'o bog i šeširdžija, stalno nešto novo izmišljaju i traže. Ulupali bismo tako nekoliko tisuća eura u štale, a onda odjednom odluče da više neće otkupljivati mlijeko... i na kraju bude pojeo vuk magare! Nemaš se kome žaliti, njima je u interesu da se riješe nas malih. Dođe do granice kad više ne ide, ne može čovjek dopuštati da ga stalno vuku za nos. Samo se patiš, a netko te maltretira. Zato sam odlučio prodati krave, no i tu se pojavio problem: kome ih prodati, kad se više nitko time ne želi baviti? Jednu sam prodao u Sopju, drugu u Čađavici, a ostale su morale u klaonicu. Dobiješ za kravu četiri hiljade kuna, a kad si ju kupovao, stajala te 15 – priča Boško, pa nam poimence nabraja tko je sve u njegovu selu proteklih godina isprolijevao mlijeko, rasprodavao krave i naposljetku napustio stočarstvo.

Danas se bavi ratarstvom na 15 hektara vlastite i nešto sitno unajmljene zemlje. Da mu je, kaže, još desetak-petnaestak jutara, bez problema bi mogao egzistirati, ovako je to tek hod po rubu isplativosti, pa i same egzistencije od svoga rada. Državne zemlje ima, ali je ne mogu svi dobiti, samo oni podobni i još podobniji. Smatra da bi vlast trebala pravednije raspoređivati zemlju, svakom rataru ponuditi po 50 jutara i tako mu dati šansu da živi od svog rada.

- Ovi novi koji dolaze osuđeni su na to da budu vječni siromasi, pa zato odlaze novom gazdi: kad već moraš biti sluga, budi ondje gdje će te cijeniti i bolje platiti. Nema se tu što čekati, vrijeme nam svima prolazi. Odlaze odavde i oni koji su imali po pedeset grla stoke, pa se sela gase i normalno da se gase - kaže Boško te opet nabraja, imenom i prezimenom, tko je dosad napustio Kapince.

Međutim, ratna priča porodice Vučković još je napetija od one poljoprivredne, jer i Boško je svojedobno otišao iz sela, ali ne svojom voljom: bilo je to 1991., kada je s danas pokojnim ocem Mitrom i bratom Slobodanom, koji sada živi u Australiji, izbjegao u Ilok pred neizdrživim pritiscima i provokacijama. Nekima su u to vrijeme upadali u kuću tražeći oružje, nekome bi ubacili bombu kroz dimnjak, a i zvonik pravoslavne crkve je miniran.

- Mati je isprva ostala, nije odmah išla s nama, došla nam je tek u maju 1992., jedan ju je rođak dovezao preko Mađarske. Hrvatica je, pa smo mislili da joj ništa neće učiniti i da će se cijelo to stanje brzo smiriti; osim toga, vjerovali smo, nije narod lud da ide u rat. No bilo je pritisaka na ljude koji su nešto imali. Neće se valjda ići na nekoga tko nema, od koga se ništa ne da ukrasti. Činili su to, jasno, naši ljudi iz Kapinaca i susjednih sela, koje smo svi znali. A i oni nas - prisjeća se Boško.

Vratili su se kući 31. marta 1997., u svoj opljačkani i temeljito devastirani dom, bez ijednoga komunalnog priključaka. Prvo su uredili štalu i nabavili krave kako bi imali od čega živjeti, a onda postupno obnavljali kuću. Naknadu za obnovu nisu dobili pod izlikom da je kuća i prije bila zapuštena.

- Kad smo se vratili, neki bi pognuli glavu, a neki bi nas gledali kao izvanzemaljce. U početku je bilo sitnih provokacija, dobacivali bi nam "Vidi čede, vratio se". Kad bih išao u trgovinu, stali bi ispred mene, ali sam bio spreman na to, pa bih se maknuo. Nisam se dao isprovocirati, što imamo od toga da i ja pustim rogove pa da se bodemo? Došli smo opet tu živjeti i nisam nikoga želio izbjegavati. Zbog mnogih stvari moraš ljudima progledati kroz prste. Šta je bilo bilo je, pustimo sada to, samo nemoj ruku na mene podizati. Na sreću, više je bilo onih koji imaju svoje glave i kojima političari nisu mozak isprali, pa bi nam navečer dolazili donoseći pomoć. Ne ljutim se ja na nikoga, nekoga je možda nužda natjerala da krade, netko se tek htio dodvoriti nekome. Bilo je i onih koji su vratili što su odnijeli. Uzeli su, dakle, bez zle namjere. Kasnije se sve to smirilo, pa sad svi surađujemo i pomažemo jedni drugima – pomirljivo zbori naš sugovornik, ali ipak izdvaja jednu od neugodnijih situacija. Čovjek iz susjednog sela bio je nakon nekakvog predizbornog okupljanja došao traktorom do njegove kuće, pa zapucao iz lovačke puške prema dvorištu: nasreću, u tom mu je mahnitom pohodu ubio samo psa, jer ga je policija brzo spriječila u naumu da pobije ostale.

U Iloku su živjeli u kući izbjegle hrvatske obitelji, koja se vratila nakon mirne reintegracije Podunavlja. Neko su vrijeme na posjedu živjeli zajedno, hrvatski vlasnici u staroj, a Vučkovići u novoj kući. Gazdarica, gospođa Nevenka, kad se uvjerila da se još nemaju kamo vratiti, dopustila im je da još neko vrijeme borave u njezinoj kući. Štoviše, poslije im je darovala dva ležaja, stol, četiri stolca i nešto posuđa, da im se nađe za prvu ruku. Pronašla je i kamion kojim je taj dar besplatno prevezen do Kapinaca, a i potpisanu izjavu koja bi ih zaštitila ako bi ih netko putem zaustavljao i zlurado zapitkivao odakle im to što voze.

- Ostavili smo joj u Iloku sve što smo zatekli u kući, bila se iznenadila kad je vidjela da je sve na svom mjestu. Jer dolazili su ljudi po razne stvari, htjeli su ih uzeti, ali im nisam dao; ne mogu dijeliti nešto što nije moje, unatoč tome što su mi govorili da su "i njeni krali". Pa kakve to veze ima, govorio bih, ne želim se izjednačavati s lopovima premda je i meni netko nešto uzeo. Gazdin otac, gospodin Stipe, nije nikamo išao iz Iloka. Živio je u staroj kući, pa smo s njim dijelili dobro i zlo. Svako bi jutro kod nas došao na rakiju, a zimi bi nam čistio snijeg dok bi mi još spavali – prisjeća se Boško.

Vučkovići su se odvajkada iz ratova vraćali žive glave i neokrvavljenih ruku, pa su im po povratku mnogi pomagali da započnu život ispočetka. Tako je Boškov pradjed bio zarobljen u Prvom svjetskom ratu pa bio poslan na prisilni rad, odnosno na gradnju pruge Lenjingrad – Vladivostok: od nekoliko hiljada zarobljenika, kućama se vratilo samo njih tristotinjak. Djed je pak u sljedećem ratu zatočen u Austriji, negdje kod Beča. Oca mu Mitra svi su u Kupincima voljeli jer je svima pomagao i vazda bio vedre naravi. Sin misli da je to i stoga što su ih kod kuće s koljena na koljeno učili da ničim ne smiju ukaljati i obrukati porodično ime.

- Sve smo to mi na neki način zaradili. Kako si se kroz život ponašao, tako ti se vraćalo. Ali, lako je biti dobar u miru, valja biti dobar u ratu, u zlim vremenima. Uspiješ li, dvostruko će ti se vratiti – uvjeren je i danas naš sugovornik, vrijedni ratar Boško Vučković.