Pustara je, kažu knjige, zemljišna prostrana površina koja se ne koristi u ratarske svrhe nego za stočarske namjene, poglavito za uzgoj konja i svinja na otvorenom. Ime je vjerojatno dobila po mađarskoj riječi puszta, što bi značilo prostrana ravnica. Nema pouzdanih podataka je li selo Hum Pustara, nekih petnaestak kilometara od Slatine prema Papuku, doista bila urbanistički planirano naselje za smještaj radnika s obližnjih veleposjeda pa je otuda dobilo ime, ali se zna da je nastalo na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće i da su stari ljudi pričali kako je to nekad bio vlastelinski posjed s poljoprivrednim zgradama koji je nakon ukidanja kmetstva dodijeljen slobodnim seljacima. Ti slobodni seljaci su bili Srbi, kolonisti, solunski dobrovoljci iz obližnjih sela Hum i Lisičine. Bavili su se poljoprivredom, stočarstvom i voćarstvom.

Selo je bilo bez škole, crkve, struje, trgovine, drugih društvenih i kulturnih potreba pa se živjelo teško. Djeca su školu pohađala u Humu, za nabavu živežnih namirnica išlo su u susjedna naselja Hum ili Mačkovac gdje su postojale trgovine. Pripadalo je parohiji u Lisičinama, a parohijska slava bila je Mala Gospojina, 21. rujna. Smještaj uz regionalnu cestu Slatina-Voćin donio je i neku korist. Asfaltirana je na početku druge polovice dvadesetog stoljeća kada je i struja dovedena u svako kućanstvo.

Dođem na intenzivnu, Petra nema. Kažem, gotov je. Trčim sestri, pitam ‘đe je moj deda?’ Vidite u sobu 103. Kad tamo on živ. Sa 70 spao je na 45 kilograma – prisjeća se Nada Bojčić teških trenutaka

- Međutim, to nije pomoglo u poboljšanju ekonomske situacije. Baš u tom razdoblju zabilježeno je naglo osipanje stanovništva. Mladi naraštaj otišao je u gradove u potragu za lakšim i boljim životom. Selo se prorijedilo, ostao je samo starački narod - kazuje nam virovitičko-podravski dožupan Igor Pavković, dobar poznavatelj okolnosti i povijesti cijelog voćinskog kraja.

Iako pustare u Hrvatskoj, ili nešto što se nekada tako zvalo, postoje i danas, a neke se pretvaraju i u turističke destinacije, nema puno naselja s tim nazivom. Pa i ovome su ukinuli ime, a time i samostalnost, kada su ga 1981. godine pripojili dva kilometara udaljenom Humu. Ali, za stanovnike cijelog kraja ono je bilo i ostalo Hum Pustara. Ili, još preciznije Um Pustara kako ga ovdašnji narod naziva.

- Bili smo malo selo dobrih ljudi, ali što je bilo bilo je. Nikada više neće biti tako dobro. Tu nikada nije bilo puno stanovnika, ali bilo nas je i bili smo složni. Prije rata smo svi smo radili, nitko nije dobivao socijalnu pomoć. Tu preko puta su bili nasadi krastavaca. Išli smo u berbu i stotinjak radnika je svaki dan radilo, a sad nema niti stotinu stanovnika na potezu od Slatine do Voćina - govori nam gospođa Nada Bojčić (69), a njen suprug Petar (74) dodaje da je svake subote bila isplata za berače.

Njih dvoje su, uz četveročlanu obitelj doseljenu iz Bosne i Hercegovine 2010. godine, jedini stanovnici Hum Pustare. Vratili su se na svoje ognjište u listopadu 1997. nakon šestogodišnjeg boravka u Aleksincu, gradu i sjedištu općine udaljenom tridesetak kilometara sjeverno od Niša i dvjestotinjak južno od Beograda, u vrijeme Jugoslavije poznatom po rudniku mrkog uljena u kojemu je 1989. godine u teškoj tragediji život izgubilo 90 rudara. Tamo ih je poslala Matica iseljenika nakon što su krajem kolovoza 1991. izbjegli u nekoliko kilometara udaljeni Hum odnosno u centar sela iz periferije, a potom 12. prosinca u Srbiju. Bilo je ponuda da odu u neku treću zemlju, Belgiju. Švedsku ili Austriju, ali Petar tako nije htio, a onda nije htjela ni mlađa kći. Rekla je – ‘ako neće tata neću ni ja’.

- Igrom slučaja ili sudbine, u istom tom Aleksincu su u vrijeme Drugog svjetskog rata, od 1941. do 1946. u izbjeglištvu bili svi moji - djed, mama, ujaci i tetke. Kćer je dobila posao u Crvenom krstu i rekla mi je kako je u ‘papirima’ iz 1941. pronašla imena babe Jovanke i babe Bosiljke. Uz nas, tamo je u izbjeglištvu devedesetih bila još samo jedna porodica odavde, iz Voćina, koja je ostala te dosta njih iz Pakraca i Daruvara - sjeća se Nada.

Imali su osjećaj da u novoj sredini nisu bili dobro došli. Na početku je bilo iznimno teško. Stotinu pitanja im je bilo postavljeno, poput, ‘zašto su ostavili imanje i idu li ga obići’ pa ‘gdje su im bili djedovi 1912. godine’, a bili su austro-ugarski vojnici. Vikali su im: Idite kod Tuđmana. Onaj tko je bio sposoban za posao dobivao je radnu obavezu. Najveći broj poslan je u ugljenokop.

- Svi su se odvojili od nas u tom rudniku kao da smo bijele vrane, kao da nismo narod. A tamo je bilo Srba, Albanca, Roma i ljudi drugih nacionalnosti– očajni su naši sugovornici. Petar je po sto puta pomislio: bolje da sam ostao da su nas ubili. Iako je kao izbjeglica bio oslobođen od bilo kakve vojne obaveze, pokušali su ga nekoliko puta obući u uniformu i poslati u BiH. Skrivao se, bježao od mobilizacije pa je za kaznu ostao bez bonova za prehranu.

- Šta za mene iz Slavonije znači Bosna? Moja kuća je izgorjela, a ja ću tamo izgubiti glavu za nečije ideale. Nisam htio ići. Borili smo se za svoja prava, putovali u Beograd kod odgovornih i na kraju uspjeli. Nismo otišli u rat, dobili smo nazad bonove. Ali, nisu svi tako prošli. Negdje drugdje nikoga nisu ništa pitali. Došli bi pred kuću, potrpali ljude u autobuse i poslali na front – napominje Petar.

Tih su godina živjeli od nadnica. Ravničarski je to kraj, poljoprivreda je dominantna proizvodnja i bilo je posla u selima. Jednom je tako gospođa zadužena za nadničare prevrtala pod prstima izbjegličku iskaznicu, dobro se zagledala u podatke i rekla: ‘Ja sam bila tamo odakle ste vi. Inženjerka sam, radila sam u PIK-u. Uzimali smo uzorke zemlje za šećernu repu. Dobro su nas pogostili na Zvečevu. Narode, da znate da su ovi ljudi nekada bili bogati’.

Nada je prala i suđe na svatovskim veseljima. A bijahu uglavnom veliki svatovi, i do 400 uzvanika, nikad manje od 300. I sve je radila ručno - duboke, plitke, desertne tanjure, žlice, viljuške i noževe pa još posuđe u kojem se hrana kuhala i pekla.

Čim su se stvorili uvjeti za povratak vratili su se u zapadnu Slavoniju. Kćerka Snježana je ostala, tamo se i udala. Mjesec dana su bili kod kćerke Dubravke u Voćinu koja danas živi u Slatini, a onda opet svoji na svome. Nada je posjetila rodno selo Velika Klisa i od šikare jedva pronašla dom u kojoj je provela djetinjstvo. Nudili su im kuću u Drenovcu ili nekom drugom selu, ali željeli su obnoviti onu u kojoj su obitavali do nesretne devedesetprve. Čim su došli posadili su krastavce, Pero je dobio posao u Šumariji, prodali su i koje janje, i sve u svemu lijepo se živjelo. No onda se sve preokrenulo. Šumarija je propala, krastavci više nikome nisu bili zanimljivi, ni janjad se nije toliko tražila, a uz sve to Pero se razbolio. Danas imaju tek 960 kuna njene penzije i 420 kuna njegove invalidnine.

- Deset dana je bio u šećernoj komi. Budi se i padao, dolazio k sebi na momente i opet bio kao mrtav. Dođem na intenzivnu, njega nema. Kažem, gotov je. Trčim sestri, pitam đe je moj deda. Vidite u sobu 103. Kad tamo on živ. Sa 70 spao je na 45 kilograma – prisjeća se Nada teških trenutaka.

Pred ratna zbivanja 1991. ovdje bilo je samo osam domaćinstava. Uz Bojiće bile to obitelji Dušana Jovičića, Pere Serdara, Bože Skrobića, Mileve Bogatić, Pere Jorgića, Stjepana Janoša i Blagoja Ivkovića.

- U septembru 1991. dio stanovništva je izbjegao u Hum. Ostalo je njih četvero. Pero Jorgić i Smilja Radojević su ubijeni i zakopani u svojim dvorištima, Božo i Bojana Skrobić te Mileva Bogatić su preživjeli. Nitko nije odgovarao za taj zločin – kaže dožupan Pavković.

Kakav je osjećaj živjeti u praznom naseljima? Biti njihov posljednji stanovnik? Samo tuga, odgovaraju. Pustare se pretvaraju u pustoš.