U Kometniku kod Voćina, u 95. godini, nakon kratke i teške bolesti preminuo je Savo Bojčić, sudionik Narodnooslobodilačke borbe u voćinskom kraju. Bio je u skupini od 350 mještana Jorgića, Zubića, Dobrića, Kometnika i Sekulinaca koje su ustaše uhapsile i zlostavljale zbog odmazde za partizansku akciju na Papuku u kojoj su poginula petorica ustaša. Tristotinjak ustaša i domobrana 13. siječnja počelo je pljačkati i paliti kuće. Oni koji su pokušali pobjeći ili su pružali otpor na licu mjesta su ubijeni, a svi ostali odvedeni u Voćin. Utjerali su ih mali podrum, a kako nije bilo mjesta za sve, one prve natjerali su da legnu. Među njima je bio i dječak Savo. Spazio ga je žandarski narednik, smilovao se, izvukao ga iz skupine i odveo u zgradu općine. Ostale su strijeljali dan kasnije, 14. siječnja. O tom događaju često je pričao na komemoracijama kraj spomenika nedužnim civilnim žrtvama u Kometniku.
U svojim antiratnim govorima Bojčić je izražavao neslaganje sa zlom bez obzira s koje strane dolazilo. Pamti se govor kada je osudio masakr u ratu devedesetih u kojem su na voćinskom području stradali civili hrvatske nacionalnosti. "Ubijeni su moji prijatelji i susjedi, a to su učinili ljudi koji su uz pomoć domaćih Srba u naš kraj došli iz Srbije", kazao je Bojčić.
Kad se u Voćinu zaratilo, sklonio se u Bihać kod rodbine smatrajući da u Bosni i Hercegovini neće biti rata. Tamo se posvetio humanitarnom radu i podjednako pomagao Srbima, Hrvatima i Bošnjacima. Vrlo brzo je postao omiljen u mnogim krugovima, a iz šale Hrvati su ga zvali Pavo, Bošnjaci Sabo, a Srbi njegovim pravim imenom - Savo. Kad se i tamo zaratilo mir je potražio u okolici Zemuna, ali je stalno isticao želju za povratkom u Kometnik. Na to se konačno odlučio krajem 1999. godine, a već je 2000. ponovno bio na svom ognjištu i vrlo brzo obnovio kuću uvjeren da više nikada neće seliti. "Dva puta su mi rušili kuću, dva puta sam je obnovio. Da mi još dva puta sruše opet bih učinio isto", odgovorio je onima koji su ga pitali zašto je tako uporan.
U obnovljeni dom rado je svraćalo njegovo troje djece, rođaci i prijatelji. Cijeli je život radio kao lugar. Uživao je u poslu, a svakodnevno hodanje papučkim šumama smatrao je razlogom svoje dugovječnosti i dobrog zdravlja. Iako je preživio mnoga zla, uvijek je zračio pozitivom, dobrotom i optimizmom. Pokopan je u srijedu, 3. studenoga na mjesnom groblju u Kometniku.
