Osamdeset godina je prošlo od svirepog zločina u Voćinu kada su ustaše iz bezobzirne osvete hladnokrvno likvidirali 261 mještanina podpapučkih sela Kometnik, Dobrić i Sekulinci. Kraj kosturnice i spomen obilježja u središtu Kometnika svakog četrnaestog siječnja okupljaju se potomci žrtava i mještani te predstavnici vijeća srpske nacionalne manjine, SDSS-a i antifašističkih udruga, a u posljednjih desetak godina dolazi i izaslanik Virovitičko-podravske županije. Polaganjem vijenaca, paljenjem svijeća i prigodnim riječima, oni odaju počast nevinim civilima, sjećaju se stradanja i šalju poruke da se takva vremena više nikada ne smiju ponoviti.
Povod masakru bila je odmazda jer je u okršaju s ustanicima, pripadnicima lisičinske gerilske grupe, 11. siječnja poginulo pet ustaša, a jedan je od zadobivenih rana umro dan kasnije. Većina ubijenih bili su muškarci. Na likvidacije su izvođeni u grupama od po deset ljudi. Ubijani su strijeljanjem, mitraljezima i puškama, a dio hladnim oružjem. Nekolicina je pokušala bijeg, ali svi su uhvaćeni. U Voćin su iz Novog Sada ove godine došli otac i sin, Jovan i Predrag Rakić. Jovan je pred mirovinom, radi u Švicarskoj. Njegov sin Predrag inženjer je menadžmenta; u glavom gradu Vojvodine bavi se prodajom i servisiranjem bijele tehnike. Na spomen obilježju našli su imena svojih predaka – Jovana Rakića i Vida Jorgića.
Ustanovio sam da je ubijeno 90 stanovnika Jorgića, 126 stanovnika Zubića, 37 stanovnika Dobrića i 8 stanovnika Sekulinaca, kaže povjesničar Milan Radanović
- Djed Jovan bio je tatin otac, a djed Vid mamin. Moj otac Nikola imao je devet godina kada je Jovan ubijen, dovoljno da bi ga se mogao sjećati. Moja majka Nada još je odličnog zdravlja, živi u Zrenjaninu s bratom i često nam priča o tom tragičnom događaju – govori nam Jovan. On je sa svojom porodicom iz Voćina otišao 1991. godine i čim su se stvorili uvjeti počeo je povremeno dolaziti u rodni kraj. Budućnost ovdje ipak nije vidio jer su se članovi obitelji već snašli u novim mjestima stanovanja pa su kuću 1998. godine prodali državnoj Agenciji za promet nekretninama. U Voćinu su zadnji put bili 2015. i češće dolaze kod prijatelja u Slatinu. Ističe da je sretan što može dolaziti jer je otišao mirne savjesti i bez ikakve mrlje. Predrag je imao dvije godine kad je napustio Voćin, ali voli ovdje dolaziti.
- Svoju djecu učimo da znaju kakvi su im i gdje su im korijeni. Baka Nada čuva knjigu "14. januar" u kojoj su opisane okolnosti ovog zločina. Ona nas je učila da unatoč svemu nikada nikoga ne mrzimo. Samo je bitno da se ovako nešto ne zaboravi – govori Predrag. Jovan naglašava da je o tome često pričao sa svojim prvim komšijom, nedavno preminulim Savom Bojčićem (1926. – 2021.), kojemu se jedan ustaški vojnik smilovao pa ga izveo iz skupine predviđene za strijeljanje i tako spasio sigurne smrti. Čika Save Bojčića sjetio se i Ivan Horvat, tajnik Virovitičko-podravske županije i dobitnik nagrade Svetozar Pribičević za unapređenje hrvatsko-srpskih odnosa.
- Donedavno je bio jedini svjedok ovog događaja. Iako u poznim godinama svog života, svima koji smo ga poznavali, ulijevao je nadu da unatoč svemu možemo biti dobri ljudi, dobre komšije i susjedi koji mogu pomagati jedni drugima i opraštati kao što je to činio ovaj blagi Slavonac dobre duše i velikog srca - kaže Horvat.
Nedavna komemoracija
Istražujući identitete 223 ubijenih na spisku objavljenom 1972. godine u knjizi "14. januar", povjesničar Milan Radanović ustanovio je deset dvostrukih identiteta i četiri imena onih koji nisu stradali u ovom zločinu.
- Dodatnim istraživanjem u drugim i novim izvorima, ustanovio sam još 62 identiteta koja do sada nisu bila popisana i publicirana. Koristio sam popis Zemaljske komisije za ratne zločine iz 1946. i popis Savezne komisije za utvrđivanje žrtava rata iz 1964. godine koji je bio najkorisniji izvor za ovo nadopunjavanje. Ustanovio sam da je tih dana ubijeno 90 stanovnika Jorgića, 126 stanovnika Zubića, 37 stanovnika Dobrića i 8 stanovnika Sekulinaca – kaže Radanović.
Iz Osijeka je u Voćin 13. siječnja 1942. ujutro stigla veće grupa ustaša i glavni organizator zločina, stožernik za veliku župu Baranja Ćiril Kralj. Toga dana ustaše iz Osijeka, Valpova, Belišća, Virovitice i Slatine ubili su 25 mještana Kometnika, među njima Vidu Đurić s bebom u naručju. Potom su pohapšeni svi mještani Kometnika i Dobrića. Žene i djeca su pušteni, a muškarci stariji od 18 godina odvedeni u Voćin. Masakr je preživjelo dvadesetak stanovnika Kometnika koji su bili pošteđeni kako bi imao tko pokopati žrtve. Pokapanje je trajalo tri dana zato što je zemlja bila smrznuta, a žrtava puno.
- Na svirep način su kaznili lokalno stanovništvo kako bi cijelom kraju poručili da se ne isplati podržavati ustanike. Tri dana nakon ovog masakra, 17. januara Voćin je posjetio veliki župan velike župe Baranja i ministar seljačkog gospodarstva u Vladi NDH Stjepan Hefer. Prema sjećanju jednog od preživjelih mještana Kometnika, Nedjeljka Jorgića, poručio je onima koji su zatrpavali svoje rođake, sinove, braću i komšije i svima ostalima, da ukoliko se nešto slično ponovi "neće preživjeti ni maca ispod kreveta". Bila je to jasna poruka narodu da ne podržava partizane ili iskazuje protivljenje ustaškom poretku i režimu – naglašava Radanović.
Ustaše su kaznili mještane Kometnika, iako nitko od njih sudjelovao u borbi koja je poslužila kao izgovor za masakr. Grupa ustanika iz Lisičina se 11. siječnja zaputila prema Papuku s namjerom da se pridruži papučkim partizanima koji su bili brojniji, bolje organizirani i s većim zalihama municije.
- Lisičani su bili svjesni da će, ukoliko ostanu izolirani, biti lak piljen neprijatelja. Bila vrlo oštra zima, a snijeg je bio dubok pola metra zbog čega se nisu mogli probijati nego su ostali u Kometniku. Njihove tragove je otkrio jedan vodeničar iz Voćina i dojavio to ustašama koje su odmah krenule u hajku. Ustanici su se zadržali na imanjima braće Miloša i Jove Stojanovića, smješteni u dva štaglja. Nisu imali namjeru da se duže zadržavaju, osim da se odmore i nastave prema Papuku. Međutim, ustaše su bili brži. Opkolili su ih i došlo je do obostrane vatre u kojoj je poginulo i troje ustanika – priča povjesničar. Deset do dvadeset ustaša koji su sudjelovali u ovom zločinu su na kraju rata uhapšeni. Dokazano im je da su sudjelovali u ubojstvu i svi su osuđeni, uglavnom na smrtne kazne.
