Prošli mjesec u hrvatskim je medijima prenesena vijest o tome da je Ministarstvo kulture Republike Slovenije uvrstilo partizanske pjesme u nacionalni registar nematerijalne kulturne baštine. Odjeknuvši neposredno prije Dana antifašističke borbe, vijest je do hrvatske javnosti stizala šturo i krnje, doprinoseći nesporazumima oko tih pojmova.

Upis koji je u registar slovenskog ministarstva kulture unesen još mjesec dana ranije, 22. svibnja 2024., odnosi se zapravo na "pjevanje partizanskih pjesama", odnosno na praksu, a ne na repertoar. Dapače, ono što je za hrvatsku sredinu možda još teže pojmiti, upis se odnosi na živuću praksu pjevanja partizanskih pjesama iz Drugog svjetskog rata i drugih pjesama otpora koje se oslanjaju na borbe iz prošlosti, a izvode u suvremenom kontekstu. Naime, u Sloveniji je praksa pjevanja partizanskih pjesama ostala gotovo neprekinuta nakon raspada bivše države. Kako objašnjava dokument upisa u registar, nestankom službenih državnih konteksta izvedbi partizanskih pjesama nakon 1991., te su se izvedbe uglavnom preselile u privatno i neformalno okruženje da bi ih u 21. stoljeću aktivistički zborovi i pjevačke skupine ponovno vratile u javne prostore. Upravo takvi zborovi stoje i iza nominacije te prakse u registar nacionalne baštine. Imajući u vidu prethodno rečeno, pokušat ću objasniti kako su se opći i regionalni baštinski diskursi razvijali omogućivši s vremenom i uključivanje partizanskih pjesama te bi li takav razvoj bio moguć u Hrvatskoj.

U Sloveniji je praksa pjevanja partizanskih pjesama ostala gotovo neprekinuta nakon raspada bivše države. Nestankom službenih konteksta izvedbi partizanskih pjesama nakon 1991., one su se uglavnom preselile u neformalno okruženje, da bi ih u 21. stoljeću aktivistički zborovi vratili u javnost

Koncept baštine je odraz suvremenih odnosa ljudi prema prošlosti. Taj koncept uključuje probir i konstrukciju sjećanja koji nisu politički neutralni, nego uvijek odražavaju aktualne društveno-političke okvire unutar kojih se baštinizacija događa. Da bi nešto postalo baštinom, nije dovoljno da je to tek dijelom neke prošlosti, nego je iz zalihe te prošlosti, kako objašnjava njemačka antropologinja Regina Bendix, potrebno izdvojiti određene povlaštene dijelove i pripisati im posebno značenje. Baština je naročito važna u službi izgradnje nacija, jer pretpostavljena starost i usidrenost kulturne pojave u neku sredinu, koje se ističu u procesu baštinizacije, istovremeno služe i za ojačavanje osjećaja identiteta nacionalnih zajednica. Baština je u tom smislu uvijek reprezentativna, izloživa, atraktivna, nešto s čime se će se ljudi htjeti poistovjetiti i o čemu će misliti kao o nečem našem. Kod promjena povijesnih paradigmi, kultura koja je bila vezana uz netom srušeni ideo-politički okvir teško će se smatrati pogodnom za pozitivno vrednovanje i proglašenje baštinom, pa će se, umjesto toga, radije posegnuti za nekim davnijim vremenima od kojih postoji dovoljan povijesni odmak da ih se doživljava apolitično i romantično. Sve navedeno obično se može prepoznati u službenim institucionalnim kulturnim politikama, no kako je koncept baštine sve prisutniji u javnoj svijesti, s vremenom je dolazilo do odmaka od velikih prema manjim baštinskim narativima, jer različiti društveni slojevi i manjinske skupine traže i svoje mjesto u nacionalnim povijestima.

Napose je koncept nematerijalne kulturne baštine, kojoj pripada i pjevanje partizanskih pjesama, rezultat pomaka prema mikropovijestima te malim i manjinskim narativima. Nematerijalna je baština posljednjih desetljeća sve prisutnija u javnosti, naročito u jeziku kulturne produkcije i turizma, a tamo je pretežno stigla posredstvom UNESCO-a, odnosno njegove konvencije o zaštiti nematerijalne kulturne baštine iz 2003. godine, koju je ratificirala i Hrvatska. Konvencija je nastala kao pokušaj otvaranja prostora kulturnim izričajima koji su u dominantno eurocentričnoj ideji kulture bili marginalizirani, poput usmeno prenošenih tradicija, običaja, znanja i vještina s idejom slavljenja i očuvanja kulturne raznolikosti i ljudske kreativnosti. Kao rezultat širenja baštinizacijskih diskursa onkraj institucionalnih velikih narativa, konvencija u procesima nominacije daje prednost glasovima samih nositelja kulturnih praksi, odnosno priznaje "autoritet zajednica". No cijeli se proces ipak provodi preko državnih tijela i institucija, a uvjet daljnje prijave nekog kulturnog izričaja na UNESCO-ovu listu je njegovo prethodno uvrštenje na nacionalnu listu, poput one koju vodi slovensko (a i hrvatsko) Ministarstvo kulture. Tako je, unatoč ideji, u praksi nemoguće izbjeći utjecaje aktualnih ideoloških okvira i dominantnih kulturno-političkih smjerova pojedine države.

Gubitak veze s partizanskim pokretom kao otporom običnih ljudi započeo je još u bivšoj državi. Dunja Rihtman-Auguštin je, pišući o partizanskim pjesmama, istaknula: "Počeli smo misliti o revoluciji samo kao o velikoj temi. Gotovo smo zaboravili da je bila velika zato što je bila ljudska"

I puno prije razvoja UNESCO-ovog društveno inkluzivnog i kulturno osjetljivog koncepta baštinizacije, države su samostalno razvijale vlastite načine legitimiranja i komemoriranja povijesti. Tako je i kreiranje kanona partizanskih pjesama bilo usko povezano sa službenom upotrebom tog repertoara u okviru socijalističke Jugoslavije. Prethodno nastanku tog kanona, partizanske pjesme koje su nastajale ili bile izvođene za vrijeme Drugog svjetskog rata bile su izrazito raznolike i nekoherentne. Bila je riječ s jedne strane o usmeno prenošenim pjesmama kojima su partizani opjevavali događaje i prenosili poruke, a koje su se glazbeno mogle bazirati na najrazličitijim predlošcima, od lokalno-folklornih, preko uvezenih, npr. ruskih i španjolskih revolucionarnih pjesama, pa sve do melodija popularnih šlagera. S druge strane, dio repertoara koji je nastajao za vrijeme rata bile su autorske skladbe kompozitora koji su sudjelovali u borbi i koje su uvježbavali i izvodili partizanski zborovi, a srodne njima su bile i skladbe pisane za radničke zborove ili pjesme iz seljačkih buna, koje su, premda su nastajale u povijesno drugačijim okolnostima, rekontekstualizirane za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Selekcija tog raznolikog repertoara započela je još za vrijeme rata, kad su objavljivane prve partizanske pjesmarice. Izabirane su pjesme koje su glazbeno-stilski bile ujednačene, često himničkog ili karaktera koračnice (tonalitetne, ritmične, silabične), pa time razumljive i izvedive širem krugu ljudi (za razliku od primjerice lokalno-specifičnih folklornih idioma) i pogodne za prenošenje revolucionarnih ideja. Probrani repertoar nakon rata je aranžiran najčešće za zborove i orkestre (od 1970-ih i za popularno-glazbene sastave) i široko diseminiran, pa je putem čestih izvedbi postao prepoznatljiv zvučni simbol antifašističke borbe. Velik dio partizanskih pjesama istovremeno je bio zaboravljen, a naročito, unatoč povremenim inicijativama folklorista i etnomuzikologa, upravo folklorni repertoar, odnosno pjesme koje su spontano nastajale u okviru borbe, često oblikovane prema tradicijskih glazbenim značajkama. O takvim pjesmama svjedoče rijetki primjeri etnografskih zbirki s notnim zapisima koje su nastajale za vrijeme rata, poput rukopisa "Partizanske narodne pjesme iz Like" Miroslava Špilera, nastalog između 1941. i 1943. godine, ili pak sporadična poslijeratna etnomuzikološka istraživanja.

S obzirom na to da je poslije rata probrani i obrađeni repertoar partizanskih pjesama u javnom izvođenju bio tako usko povezivan sa službenim državnim narativima i proslavama u vrijeme socijalizma te imajući na umu prethodno rečeno o baštinizacijskim procesima kao mehanizmima izgradnje nacionalnih identiteta i raskida s prethodnim paradigmama, jasno je da su partizanske pjesme u Hrvatskoj i zemljama bivše Jugoslavije nakon 1990-ih postale zapravo vrsta neželjene baštine. Slovenija je u tom smislu iznimka, jer je u toj zemlji antifašistička borba bila i borba za nacionalno oslobođenje od talijanskog okupatora, pa ima veći potencijal integriranja u postsocijalističke nacionalne politike. Uz to što partizanske pjesme u javnom prostoru Slovenije nisu smatrane do te mjere nepoželjne kao u drugim zemljama regije, kako je već rečeno, pojavili su se i novi nositelji tog repertoara, lijevo-aktivistički zborovi i organizatori koji partizanske pjesme izvode na koncertima, festivalima i prosvjedima i upravo je zahvaljujući njihovom djelovanju i inicijativi, pjevanje partizanskih pjesama i dospjelo u nacionalni registar kulturne baštine.

Baštinice partizanskih pjesama u Hrvatskoj – pulski zbor Praksa (Foto: Srećko Niketić/PIXSELL)

Ti zborovi poput Ženskog pevskog zbora "Kombinat", Partizanskog pevskog zbora iz Ljubljane ili Tržaškog partizanskog pevskog zbora, reaktualiziraju repertoar partizanskih pjesama tako da pjesme koriste kao kritiku suvremenih nacionalističkih i revizionističkih narativa, ali drugih pitanja društvenih nejednakosti, poput prava žena i seksualnih manjina. Kako se otkriva u knjizi "Novi život partizanskih pesama" Ane Hofman, u okviru samoorganiziranih zborova, partizanske pjesme ne se koriste samo za komemoriranje prošlosti, nego im takav kontekst izvedbe vraća društveni angažman, a za pjevače u zboru i afektivni potencijal. U tom smislu, suvremeno pjevanje partizanskih pjesama ponovo povezuje ljude s njihovim porukama, kako ideološki tako i emotivno, a baštinizacijskim rječnikom, to je ono što jamči njihovu održivost.

I u Hrvatskoj djeluje mali broj aktivističkih zborova na čijem se repertoaru mogu naći i partizanske pjesme. Povremeno su ga aktualizirali zagrebački zborovi LeZbor, ZborXop i DomaćiGosti, a deset godina u kontinuitetu ga izvodi pulski zbor Praksa. U čast tog zbora, ove bi godine trebao biti objavljen i "ZBORnik PRAKSA", posvećen aktivističkom pjevanju na postjugoslovenskom prostoru, a urednice Ana Hofman sa Slovenske akademije znanosti i umjetnosti i Lada Duraković iz pulskog Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma zamislile su ga kao dvodijelnu publikaciju u kojoj će se prvi dio sastojati od znanstvenih radova, a drugi dio sadržavati pjesmaricu zbora Praksa. Djelovanje zbora i ova publikacije bit će tako mali doprinos hrvatskog sudjelovanja u reaktualizaciji partizanske pjevane baštine, pri čemu nije slučajno da glavni reprezentant tog doprinosa dolazi iz Istre.

Nasuprot tome, u hrvatskom društvu općenito svjedočimo desetljećima cinizma i licemjerja prema ostavštini antifašističke borbe. Nestanak državnih okvira memorijalizacije Drugog svjetskog rata i postsocijalistički revizionizam uz novi rat koji je vratio međuetničku netrpeljivost u svakodnevicu, stvorili su u ljudima pretjerani dojam konstruiranosti povijesti antifašističke borbe i odmak od uloge vlastitih naroda u toj borbi. Gubitak veze s partizanskim pokretom kao otporom običnih ljudi odozdo započeo je još u okviru bivše države. Tako je 1979. godine jedna od najznamenitijih hrvatskih kulturnih antropologinja 20. stoljeća i sudionica NOB-a Dunja Rihtman-Auguštin, pišući upravo o partizanskim pjesmama, istaknula: "Počeli smo misliti o revoluciji samo kao o velikoj temi. Gotovo smo zaboravili da je bila velika zato što je bila ljudska." Upravo su ljudskost i gradnja odozdo ono što je moguće iskusiti putem partizanskih pjesmama. Zavirivši pred par godina prvi puta u Špilerovu zbirku, i sama sam se iznenadila životnošću pjesama koje su odražavale stvarne ljude i njihovu borbu za goli život i bolje društvo. Kad bi se taj doživljaj antifašističke borbe ponovno učio i prenio i novim generacijama, partizanske pjesme bi možda, kako je glasio naslov jedne od najranijih zbirki, bile opet doživljavane kao "Naše pjesme". Bez toga je, bojim se, teško zamislivo i početi razmišljati o baštinizaciji partizanskih pjesama u Hrvatskoj.