Dana 22. travnja 1942. iz okupiranog je Zagreba, u organizaciji Mjesnog komiteta KPH, na oslobođeni teritorij ilegalno prešla grupa od 14 članova Hrvatskog narodnog kazališta, stigavši vlakom u Donje Dubrave. Predvođena Vjekoslavom Afrićem, ta je glumačka družina već po dolasku u partizane osnovala partizansko kazalište. Prvi put je službeno nastupila povodom proslave 1. maja 1942. godine u Korenici i Donjem Lapcu, gdje je bilo sjedište Glavnog štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Hrvatske. Zatim je pošla na prvu turneju po oslobođenoj teritoriji Like, Korduna i Gorskog kotara. Nakon pet mjeseci rada na teritoriji Hrvatske, prelazi u Bosnu, a odlukom AVNOJ-a u Bihaću dobiva i službeni naziv - Kazalište narodnog oslobođenja Jugoslavije.
Za uloženi napor i postignuti uspjeh na prvom Kongresu kulturnih radnika Hrvatske, partizanski glumci nagrađeni su sa 7 pari cipela, 7 pari veša i 14 pari čarapa
Ovaj tip kulture i propagande nije promakao liderima jugoslavenske revolucije koji tokom 1943. potiču osnivanje novih partizanskih kazališnih družina na svim oslobođenim teritorijama. Nema sumnje da su predstave bile hrana za narod i borce, kako umjetnička tako i ona ideološka. Iz mnogih kazališnih družina koje su formirane na teritoriju Banije, Korduna, Like i Žumberka stvorena je Centralna kazališna družina (CKD) pri ZAVNOH-u. Kao početak njezina rada uzima se 15. travnja 1944. godine, kada je u Topusko stigao Ivo Vejvoda, član Propagandnog odjeljenja ZAVNOHa i ravnatelj njegova kulturnoumjetničkog odsjeka. Predložio je ime družine te izdao niz direktiva kojima je uspostavljena uloga družine kao putujuće, a ne kao stalne ‘u smislu gradskih kazališta’.
U toj kazališnoj družini nalazili su se profesionalni kazališni umjetnici: Joža Gregorin, Đoko Petrović, Mladen Šerment, Mira Župan, Šime Šimatović, Srđan Flego te mnogi drugi koji su otpočeli svoju glumačku karijeru u partizanskim družinama kao: Irena Kolesar, Duka Tadić, Franjo Majetić, Dragan Knapić, Stevo Meandžija, Sven Lasta, Eta Bortolazzi… Družina je imala svoje scenografe koji su u Topuskom stvarali inscenacije za pojedine predstave. Uz Đoku Petrovića, bili su tu Zlatko Prica i Zvonko Agbaba. Kazališna družina imala je i svoju krojačnicu, a u Glini je nabavljena prava šminka te krep i pak papir za scenske dekoracije. Insipicijent i rekviziter bio je Drago Krča. Imali su i tehničare: stolariju je vodio Toni Giovanelli, a majstor rasvjete bio je Maks Druker. Kasnije je formiran i zbor, kojim je u početku upravljao Natko Devčić, a kasnije Slavko Zlatić. Rukovodiocem kazališta te prvim redateljem imenovan je Đoko Petrović. Drugi redatelj je Šime Šimatović, dok je rukovoditelj glazbe i dirigent Rudo Fumić. S vremenom družina dobiva zaokruženu organizacijsku, ali i umjetničku strukturu pa je i selekcija novih članova i programa usklađena s višim kriterijima, kaže postojeća literatura. Svakodnevne probe (dikcija, vokalizacija, kulturno-prosvjetni rad) sastavni su dio života družine, koja sredinom travnja 1944. godine broji 24 člana.
Treće zasjedanje ZAVNOH-a održano je u Topuskom 8. i 9. svibnja 1944. godine. U programu svečane akademije, nastupala je i Centralna kazališna družina sa predstavom ‘Crvena Armija’ redatelja Šimatovića, dok je Gregorin pripremio igrokaz ‘Dosta je čekanja’. Nedugo zatim, u Topuskom je održan i prvi Kongres kulturnih radnika Hrvatske (25-27. lipnja 1944. godine), važan kulturni događaj tog vremena. Nakon svečane akademije glumci Centralne kazališne družine izveli su pet od ukupno šest točaka programa. Za uloženi napor i postignuti uspjeh na Kongresu nagrađeni su sa 7 pari cipela, 7 pari veša i 14 pari čarapa, piše u Dnevniku družine, koji se danas nalazi u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Nakon zapaženih predstava u Topuskom, put ih vodi u Glinu, gdje im se pridružuju August Cilić, Jozo Laurenčić, Drago Ivanišević, Marijan Lovrić, Emil Kutijaro i 17-godišnji Pero Kvrgić, koji tu čini svoje prve glumačke korake.
Glumica je miješala hranu. Komad se igra, dok će jedan borac: ‘Pa što drugarice miješaš, kad nema ništa u loncu, vidimo mi odavde.’
Dok je susjedno Topusko bilo važno sjedište političara i umjetnika, Glina je mjesto održavanja drugih značajnih skupova (Kongres liječnika narodnooslobodilačke fronte Hrvatske i Kongres pravnika antifašista Hrvatske). U Glini borave predstavnici savezničkih vojnih misija (američke, sovjetske i britanske), jer se pored Gline nalazi aerobaza Četvrtog korpusa Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, ali i komanda Banijskog partizanskog vojnog područja.
‘Kazalište je bilo stacionirano neko vrijeme u Glini, u zasebnoj, velikoj kući, bivšoj pekari, a predstave su davane u očuvanoj kino dvorani koja je mogla primiti oko 400 gledalaca’, sjeća se Emil Kutijaro.
Tu se studirao repertoar i često davale predstave od ranog jutra do ponoći za brigade, koje bi prolazile kroz mjesto i odlazile na položaje. Usvojivši Glinu kao mjesto svojeg stalnog boravka, Centralna kazališna družina narednih mjeseci gostuje na području oslobođene Banije i Korduna te zapadne Bosne i Pokuplja. Dolazak brojnih prinova iz različitih krajeva Hrvatske, a posebice iz okupiranog Zagreba, omogućio je Centralnoj kazališnoj družini da unaprijedi i usavrši svoje ustrojstvo i djelovanje, a usput je obogaćen i dramski repertoar, kaže postojeća literatura.
‘U Glini smo jedno vrijeme god. 1944. igrali od jutra do navečer’, piše August Cilić u svojim zapisima. ‘Vani je kiša padala i jedinice su se smjenjivale u dvorani, koja se stalno punila i praznila. Borci su živo reagirali na naše igranje. Neki su prvi put vidjeli kazališnu predstavu. Zgodno je bilo jednom prilikom kad smo igrali ‘Babušku’ Ive Čače. Glumica je miješala hranu, razumljivo u praznom loncu. Komad se igra, gledaju borci, dok će jedan između njih: ‘Pa što drugarice miješaš, kad nema ništa u loncu, vidimo mi odavde.’ I tada se spontano dvorana zaorila od smijeha’. (…) ‘Humor je bio prisutan i u najtežim časovima’, ističe Cilić. ‘Borci su upravo s uživanjem gledali sve naše ozbiljne i šaljive komade. Smijeh se orio svuda oko nas. Na jednoj predstavi, gdje su glumci ‘umirali’ na pozornici, borci su se grohotom smijali njihovoj nespretnosti i dovikivali jednome da zatvori oči, drugome da se protegne…’.
U to vrijeme glumci uživaju veliku popularnost i ne bave se samo glumom, kako nam otkrivaju sjećanja još jednog člana družine, Milana Vidmara. U svojim zapisima on piše: ‘Sredinom ljeta 1944. dobili smo nogometnu loptu. Zajedno sa ‘štucnama’, štitnicima te priborom poslali su nam je drugovi iz partizanskih baza oko Barija’. Potom dodaje da su materijal za dresove napravili od padobranskog platna. ‘Nije prošlo ni nekoliko dana, a Glinom se pronio glas. Igra se nogometna utakmica: CKD protiv Reprezentacije mjesta i komande’. Igra se na igralištu predratnog Glinskog športskog kluba. ‘Igralište obilježeno po svim pravilima. Golovi od neotesanih oblica, malo iskrivljeni, ali ipak pravi golovi’, piše Vidmar i nastavlja: ‘Evo nas. Istrčavamo. I naši i protivnički igrači srdačno pozdravljaju publiku. Publika već viče, a utakmica nije još ni počela. A kako i ne bi. Bila je to prva partizanska utakmica u Glini… Pobijedili smo sa 2:0. A nije to bila jedina utakmica. Kamo god smo išli dati predstavu, odigrali smo od toga dana i utakmicu. Postali smo poznati. Pobjeđivali smo redovito. Čak je neki zlobnik primijetio: ‘Ne znam, po čemu su popularniji. Jesu li bolji glumci ili nogometaši…’.
Novi upravitelj družine je Drago Ivanišević, predratni dramaturg HNK-a u Zagrebu, koji će pokrenuti prvi redateljsko-glumački tečaj na oslobođenom teritoriju Hrvatske, a u rujnu 1944. godine ovdje osnovati Glumačku školu, zbog čega će sami glumci Glinu prozvati ‘partizanskim Hollywoodom’. Članovi družine su i dalje aktivni i učestvuju na svečanoj akademiji povodom osnivanja Srpskog pjevačkog društva Obilić u Glini, 22. listopada 1944. godine, kojoj prisustvuju i najviši predstavnici vojske i civilnih vlasti, kao i predstavnici savezničkih vojnih misija. ‘To društvo osnovano je na pobudu Srpskog kluba vijećnika ZAVNOH-a s ciljem da još više produbi bratske veze između srpskog i hrvatskog naroda i na kulturnom polju’, izvještava list ‘Naprijed’, služebno glasilo Komunističke partije Hrvatske. U istom izvještaju još se kaže da je akademija ‘završena Nušićevim komadom ‘Hadži Lojo’, kojeg je s mnogo uspjeha izvela Centralna kazališna družina’.
Nepunih mjesec dana kasnije, 18. studenog 1944. godine, ponovo u dvorani Kasine u Glini, održana je osnivačka skupština Srpskog kulturnog društva ‘Prosvjeta’, koje je također osnovano na incijativu Srpskog kluba vijećnika ZAVNOH-a. Nakon osnivačke skupštine održana je svečana akademija, a ‘prigodni program izveli su članovi Centralne kazališne družine, pjevačko društvo Obilić i glazba IV. korpusa NOVJ’, javlja list ‘Naprijed’. Pritom nije nevažno spomenuti da je te 1944. godine Centralna kazališna družina dala 168 priredbi.
Prema objavljenim sjećanjima Irene Kolesar, 2. siječnja 1945.godine Centralna kazališna družina krenula je iz Gline preko Slunja, Plitvičkih jezera, Gračaca, Obrovca u Šibenik, gdje će prvi put nastupati u pravoj kazališnoj zgradi. Nedugo zatim, družina dolazi u Zadar, Sinj i naposljetku Split. Split je i posljednja postaja Centralne kazališne družine ZAVNOH-a. Tu ona prestaje sa radom 11. travnja 1945. godine i osniva se Kazalište narodnog oslobođenja Hrvatske, koje se krajem svibnja predstavlja publici oslobođenog Zagreba i zatim stapa s glumačkim ansamblom HNK.
Pa ipak, glumci Centralne kazališne družine ZAVNOH-a nisu ostali zaboravljeni. Tako je 16. svibnja 1955. godine zagrebački ‘Vjesnik’ donio opširnu reportažu pod naslovom ‘Proslava u Topuskom’. Bila je to svečana proslava desete godišnjice oslobođenja i osnivanja Centralne kazališne družine. Na proslavi su se okupili, uz predstavnike Narodnog odbora Topusko, nekadašnji članovi Centralne kazališne družine, kao i sadašnji članovi Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba. Putem za Topusko članovi kazališta posjetili su u Glini zgradu koja je služila kao baza Centralnoj kazališnoj družini za vrijeme rata, zatim dvoranu u hotelu Kasina gdje je družina davala predstave i svog liječnika, dr. Albina Blašića, upravnika bolnice u Glini. Nakon dolaska u Topusko počela je svečanost polaganjem vijenca na spomenik palim borcima, a zatim je na mjestu gdje je osnovana Centralna kazališna družina, u parku Opatovina, otkrivena spomen ploča. U ime članova Centralne kazališne družine zahvalio se okupljenim građanima Topuskog Emil Kutijaro, ‘istakavši ogromnu i svestranu pomoć naroda, na koju su svuda nailazili, a osobito u ovom kraju’. Potom su članovi Kulturno umjetničkog društva Topusko izveli prigodni program i glumcima uručili darove, a u zgradi gdje je održano Treće zasjedanje ZAVNOH-a priređen je svečani ručak. Navečer je Hrvatsko narodno kazalište izvelo u prisustvu ogromnog broja građana Ogrizovićevu predstavu ‘Hasanaginica’, te je time svečanost završena.
Zgrada je 1969. godine zaštićena kao spomenik kulture, a sanirana je i preuređena 1984. godine u Spomen-dom ZAVNOH-a, otkada je u vlasništvu države. Međutim, država se početkom 1990-ih raspala, da bi u ratu zgradu Spomen-doma ZAVNOH-a uništili pripadnici Zbora narodne garde 14. rujna 1991. godine, kada su se povlačili iz Topuskog. Sličnu sudbinu imala je i spomen ploča Centralne kazališne družine.
Pa ipak, 17. travnja 2009. godine, u jeku priprema za ulazak Hrvatske u Europsku uniju, predsjednik Hrvatskoga sabora Luka Bebić sazvao je u Topuskom 1. sjednicu Odbora za izgradnju, odnosno obnovu Spomen-doma ZAVNOH-a. Pored predsjednika Sabora, u radu tog odbora sudjelovali su ministrica graditeljstva i ministar kulture, pojedini saborski zastupnici, kao i predstavnici Saveza antifašističkih boraca te predstavnici općine Topusko i Sisačko-moslavačke županije. Nepunih mjesec dana kasnije, 9. svibnja 2009. godine, Hrvatski sabor bio je pokrovitelj svečanosti u Topuskom u povodu obilježavanja 64. obljetnice pobjede nad fašizmom, Dana Europe i oslobođenja Hrvatske i 65. obljetnice Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a. Govoreći o vrijednostima antifašizma, predsjednik Sabora tom je prilikom izjavio: ‘U takvo, opće kulturno dobro, spada i zgrada ZAVNOH-a. Njena temeljita obnova bit će doprinos razvoju Topuskog, ali i dokaz i potvrda našeg opredjeljenja’.
Od ove izjave prošlo je punih osam godina. Promijenilo se od tada nekoliko Vlada i nekoliko predsjednika Sabora. U međuvremenu je i Hrvatska primljena u Europsku uniju, međutim, obnova zgrade Spomen-doma ZAVNOH-a još nije počela, premda ZAVNOH stoji u preambuli Ustava Republike Hrvatske. Stoga se nameće pitanje da li je realno očekivati obnovu spomen ploče Centralnoj kazališnoj družini ZAVNOH-a? Odgovor se možda nalazi u riječima Pere Kvrgića, jednog od najvećih glumaca hrvatskog glumišta, koji je 2013. izjavio: ‘Političari su uglavnom loši glumci’.
