Prvi put poslije rata devedesetih u Slatini, na području koje je obilježeno svirepim zločinima ustaškog režima u Drugom svjetskom ratu, organiziran je naučni skup na temu ‘NOB i antifašizam u podravsko-slatinskom kraju, Slavoniji i Hrvatskoj’ čiji je organizator bila Udruga antifašističkih boraca i antifašista Slatine. Slatinski kraj, koji nije zaobišlo ni stradanje u posljednjem ratu, posljednjih 28 godina živi pod jakim utjecajem revizionističkih struja. Brojne manipulacije oko navodnog stradanja Hrvata u logoru u Slatinskom Drenovcu, ratna dešavanja u Voćinu i nazivanje partizanskog oslobođenja Slatine ‘krvavim Uskrsom 1944.’ opteretili su sadašnjost i budućnost ovog kraja.
Spomenik-križ na slatinskom groblju podignut je u spomen, kako na njemu piše, ‘svim slatinskim braniteljima, onim iz devedesetih, tako i onim iz perioda 1941-1945’, među kojima se podrazumijevaju i pripadnici snaga NDH. Za državne praznike službene delegacije polažu vijence na navedeni spomenik, ne osvrćući se na činjenicu što je natpis na njemu u suprotnosti sa ustavnim temeljima. Kraj spornog spomenika godinama su organizirano okupljana školska djeca na ‘satu povijesti’.
Gradske vlasti, koje je dugi niz godina predvodio HDZ sa svojim partnerima, financirale su brojne revizionističke publikacije. No s prošlogodišnjim dolaskom koalicije nezavisne liste i SDP-a na vlast konačno je otvoren prostor za organiziranje naučnog skupa na temu antifašizma. Na tom su skupu, održanom u Gradskoj vijećnici, sudjelovali bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić, osnivač SABA i predsjednik Savjeta SABA Ivan Fumić te povjesničari Milan Radanović, Petar Bašić, Jovan Vuković, Petar Kavgić, zatim Borivoj Zarić, Antun Kapraljević i Drago Majstorović. Na skupu, koji su u ime Virovitičko-podravske županije pozdravili tajnik Ivan Horvat i zamjenica gradonačelnika Slatine Sanja Mrzljak Jovanić, posebno je bio očekivan govor bivšeg predsjednika Mesića.
- Slušamo nove istine o NOB-u, o ustašama i njihovoj državi u kojoj je cvjetala tobože hrvatska kultura, a zaboravljaju na rasne zakone i koncentracione logore u kojima su ubijani djeca, žene i starci. Takva politika dobila je pravo građanstva u hrvatskom društvu te se pod plaštem demokracije vodi otvoreno i bez ikakvih skrupula. Za takvu situaciju krivi su svi oni koji se nisu dovoljno energično suprotstavili tim trendovima, ali i Evropska unija koja začuđujuće mirno i bez reakcije prima ovu renesansu ustaštva. Dugogodišnjim trendom revizije povijesti, iskrivljivanja činjenica i putem medija doslovno su upropaštene generacije mladih ljudi, koji će sutra s takvim znanjem, idejama i pokretima preuzeti kormilo Hrvatske u svoje ruke - poručio je iz Slatine Mesić.
O zločinima NDH i njemačkog okupatora govorio je povjesničar Milan Radanović.
- Zločini na području kotara Podravska Slatina predstavljaju najtragičnije i najdramatičnije kolektivno iskustvo u povijesti ovog dijela Slavonije. Za narod slatinskog i voćinskog kraja posebno tragična je bila 1942., koja je započela sa najmasovnijim zločinima. U dva dana, 13. i 14. januara 1942. u Kometniku i Voćinu ustaše su ubili 223 stanovnika Kometnika i Dobrića. Juna 1942. ustaše su internirali oko hiljadu Roma i oko 130 Jevreja sa slatinskog područja. Skoro niko od njih nije preživio rat. U ljeto 1942. u logore Stara Gradiška i Jasenovac odveli su oko 700 srpskih civila iz okolice Voćina. Najmasovnija razaranja seoskih naselja zabilježena su u proljeće 1944., kada su na slatinsko-voćinskom području osovinske snage u potpunosti spalile i opljačkale 18 sela u cilju stvaranja ‘spržene zemlje’, dok je ubijeno preko 200 civila - naveo je Radanović samo dio masovnih stradanja.
Jesu li katolički sveštenici bili žrtve ili krivci u Slavoniji krajem Drugog svjetskog rata pokušao je rasvijetliti povjesničar iz Slavonskog Broda Petar Bašić.
- Na području Slavonije djelovalo je 700 crkvenih službenika u gotovo 300 župa. Na strani partizana bilo je angažirano samo njih desetak. Sama Katolička crkva poslije rata devedesetih napravila je opsežan popis navodnih žrtava komunizma na čijem su se popisu našle 52 žrtve među svećenicima, što čini šest posto ukupnog svećenstva, dok je oko 1,5 posto svih svećenika bilo osuđeno na sudovima. Da se ne zaboravi, u Drugom svjetskom ratu ubijeno je osam do devet posto građana Jugoslavije, pa možemo reći da je svećenstvo stradalo u prosjeku kao i sam narod te da nije bilo nikakve organizirane represije nove partizanske vlasti protiv sveštenstva. Naišao sam na dokument poslije Drugog svjetskog rata gdje se priznaje strijeljanje samo šest svećenika osuđenih u sudskom procesu. Većina osuđenih na smrt bili su pomilovani na 20 godina robije. U sačuvanim dokumentima ustaškog pokreta imamo samo četiri imena svećenika koje su partizani strijeljali u svojim osvetama - naveo je Bašić.
- Svećenstvo je podržalo NDH i vjerojatno je vjerovalo da će to biti uređena država od koje će imati više koristi nego od prethodne Kraljevine Jugoslavije. Osnovna riječ koja bi opisivala djelovanje svećenstva u vrijeme NOB-a je samozadovoljstvo. Jedan mali broj svećenika je sudjelovao i njih pojedinačno možemo prozvati kao zločince, drugi dio su oni koji su dojavljivali organima vlasti i koji su smatrali da su partizani banda koju uređena država treba uništiti. Oko 80 posto svećenika odlučilo je rat ‘presjediti’. Tek 1943. događa se radikalizacija svećenstva, kada se ono više okreće ustašama, skuplja informacije o partizanskom pokretu i na taj način neizravno doprinosi ratu. Zanimljivo je da svećenici pišu propovijedi i čuvaju ih, ali u devet župnih ureda nisam uspio pronaći sačuvane propovijedi iz Drugog svjetskog rata, što se može tumačiti time da su te propovijedi bile kompromitirajuće i da su ih se oni za vrijeme komunizma riješili. Međutim, po onom što je objavljivano u lokalnim novinama, na propovijedima i na svečanostima NDH uvijek je isticano da su hrvatski narod i njegova država sveti - iznio je, između ostalog, Bašić na naučnom skupu koji je prošao mirno, bez negativnih reakcija i prijetnji.
