S probnim otiskom svoje prve zbirke pjesma "Slatina kroz sjećanja" u caffe baru Cug na virovitičkom željezničkom kolodvoru, poznatom po subotnjim književnim večerima, čeka nas umirovljeni profesor tjelesne kulture Borislav Radanović. U sunčano i prohladno travanjsko jutro doputovao je iz Slatine pa krenuo u virovitički Grafoprojekt unijeti korekturne promjene. Zadovoljan je dinamikom radova na knjizi jer sve će biti spremno za svečanu promociju zakazanu za petak, 29. travnja u 17 sati, u slatinskom Hrvatskom domu.

Malo je ljudi koji u Slatini i Orahovici nisu čuli za Boru kako ga svi u kraju zovu. Kao profesor, trener i učitelj podučavao je brojne generacije mladih u raznim sportovima. Aktivan je bio u nogometu, tenisu, skijanju, plivanju, ronjenju, ribolovu, biciklizmu i planinarenju, a stalno je prisutan i u kulturno-zabavnom životu grada.

Zbirka sadrži 96 pjesama razvrstanih u devet poglavlja: Moje pjesme, Hej Slatino, Religiozne, Na licu mjesta, U prolazu, Vesele, Mudrice, Sentimentalne i In memoriam. Prateći život slavonskog čovjeka, običaje i tradicije, Radanović piše o slatinskim ulicama i njenim stanovnicima, znamenitostima, zgradama, i tvornicama.

Za mene su pojam ljudske kvalitete, ne krvna zrnca. Ne postoje moji i tvoji, naši i vaši. Postoje ljudi i neljudi, smatra Radanović

- Kroz sjećanja želim otrgnuti od zaborava ljude, događaje i grad kakav je nekada bio. Svako poglavlje je jedna tema, a svaku temu otvaraju odgovarajuće fotografije koje sam pronašao u Zavičajnom muzeju, osobno snimio ili mi ih je ustupio novinar Robert Turkalj. Tu su i crteži Tomislava Vukelića - objašnjava Radanović. Recenzent, prof. dr. Petar Kavgić navodi da iz Borinih pjesama, koje s lakoćom piše, progovaraju narodna duša i melos slatinskog kraja te da realnu stvarnost pretvara u poetski izraz razumljiv svakom čitatelju.

- Piše jednostavnim i razumljivim stilom. Opisi su mu vrlo često realistični do prepoznatljivosti. Gotovo mu ništa ne može promaknuti. Evocira uspomene iz bezbrižnog djetinjstva, odrastanja, školovanja i dosadašnjeg života. Kroz svoje pjesme slikovito nas vodi kroz prošla i sadašnja vremena - jučer, danas, sutra. Počesto piše i na licu mjesta radnje, ili nekog događaja. To je talent koji se u praksi rijetko susreće - piše profesor Kavgić.

Još kao dječarac u osnovnoj školi, Borislav Radanović bio je uključen u sportske i glumačke aktivnosti, a javio bi se i kada bi god nešto trebalo napisati. Virovitički list u broju 318 od 27. svibnja 1960. godine, u rubrici "Kutak najmlađih" objavio mu je pjesmu "Izviđači". Bila mu je to prva i zadnja pjesma ikad objavljena u novinama. Njih nije sačuvao pa danas nema uspomenu na tu biografsku natuknicu iz svog života.

- U srednjoj školi bio sam popularan kao sportaš. Svi smo se dobro družili i sve što bi se dogodilo ja bih pretvarao u pjesmice. Cijeli razred ih je željno iščekivao, na nastavi bi se znali okretati i pitati: je li gotovo?. Još čuvam te pjesme u svojim notesima. Jedini sam učenik koji je imao svoje književne večeri izvan škole. Gimnazija i ekonomska škola bile su smještene u jednoj zgradi, a ja sam te svoje pjesmice čitao za vrijeme velikog odmora na hodniku. Bilo je raznih reakcija; smijeha, duhovitih dobacivanja, ali nikada se nitko ne bi naljutio. Sjećam se zgode kada se kolega koji se bavio gimnastikom za vrijeme dok sam recitirao, ljuljao na klupi dok mu je drugi pozadi držao noge. Pao je i ozlijedio se, a ja sam napisao pjesmu koja završava stihovima "I pad je bio vertikalno kos, slavni gimnastičar razbio je nos". Sreo sam ga nakon trideset godina i to mi je izrecitirao - smije se Boro. Pjesme posvećene pojedinim ljudima, uz odobrenje njihovih obitelji čitao je i na pogrebima. Prva zbirka izlazi mu međutim tek u 74. godini života. Zašto ne ranije, pitamo ga.

- Život nosi svoje. Kao profesor fizičke kulture imao sam obaveza, ne puno radno vrijeme, nego još pola radnog vremena više. Želio sam kvalitetno raditi, nisam dozvolio da mi u nastavi netko asistira. Znao sam biti toliko umoran da me pratila bojazan da na putu kući iz Orahovice i Slatinu ne zaspim za volanom. Bio sam zaokupljen sportom na poslu i izvan njega. Stručno sam se usavršavao za učitelja tenisa, skijanja i ronjenja u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji i Francuskoj. Želio sam postići višu razinu. Moj cilj je uvijek bio nastojim učiti od boljih i najboljih da bih sam bio relativno dobar – objašnjava naš sugovornik.

Recenzent Kavgić piše kako Boro svojim pjesmama čitatelje vraća u mladost i vodi ih kroz vrijeme kao putopisac i kroničar. "Puno puta se uspijeva našaliti, opisujući vesele zgode i nezgode. Ponekad ismijava nadobudne, pametnjakoviće, sveznalice i skorojeviće. Realni je optimist kroz razumljiv jezik i stil. Neke njegove pjesme imaju i dokumentarnu vrijednost koju potkrepljuje i autentičnim fotografijama", navodi profesor Kavgić.

Radanović knjigu izdaje u vlastitoj nakladi. Ponosan je što uspio naći dovoljno sponzora da pokrije troškove tiskanja, a posebno ističe pomoć Pravoslavne parohije i Župe svetog Josipa. Univerzalna pjesma kojom otvara zbirku je "Molitva" koju je napisao, kako kaže, praktični ateist. Šest pjesama su posvećene katoličkoj, a četiri pravoslavnoj vjeri. Jednu je posvetio stotoj obljetnici župe u Slatini, a inspirirao ga je govor velečasnog Dragana Hrgića na svečanoj sjednici Gradskog vijeća, kada je u ime svih dobitnika gradskih priznanja održao govor zahvale.

- Pjesma ima dvije stranice. Na jednoj opisujem događaj, na drugoj obljetnicu i crkvena zvona prema kojima smo štimali satove, koja odaju ljudima počast i pozivaju u svatove. U ulici gdje sam živio nije bilo nikakve razlike među ljudima. Živjeli smo normalno, bez ikakvih opterećenja, radili, družili se, slavili zadovoljstvo u stvaranju, međusobnom pomaganju, a ne u razlikama. To je moj stil života. Te vrijednosti nastojim kroz pjesme ovjekovječiti. Za mene su pojam ljudske kvalitete, ne krvna zrnca. Ne postoje moji i tvoji, naši i vaši. Postoje ljudi i neljudi. Doživio sam zlodjela s obje strane, ali sve takve stvari nastojim staviti u fijoku sa strane, da me ne opterećuju zbog duševnog mira i mira u kući – ističe na kraju susreta Boro Radanović. Zaključuje kako knjigu posvećuje baš svim Slatinčanima uz poruku sa stražnjih korica: Ej Slatino, u srcu te nosim i gdje god da sam, s tobom se ponosim.