Dva su moguća razloga zbog kojih je Andrej Plenković, barem prema najavi glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića, odlučio maksimalno ubrzati unutarstranački izborni proces i organizirati neposredne izbore za šest najvažnijih funkcija u stranci – predsjednik, zamjenik i četiri potpredsjednika – sredinom ožujka, dakle za manje od dva mjeseca. Jedan razlog ne isključuje drugi, odnosno može biti da se jedan nadovezao na drugi. Jedan se sastoji u procjeni da Plenković u ovom trenutku bolje stoji među HDZ-ovim članstvom od svih potencijalnih suparnika, a da taj trenutak ne mora ili neće potrajati predugo. Drugi razlog je u tome što je shvatio da je suviše riskantno upuštati se u izazivanje ranijih parlamentarnih izbora, to jest u rušenje vlastite vlade e da bi se parlamentarni izbori održali prije izbora u stranci, naročito s obzirom na to da nije imao dovoljno jakog unutarkoalicijskog povoda da iz principijelnih poriva razbuca savez: shvatio je da ta operacija ne bi prošla bez ozbiljnih problema unutar HDZ-ovog zastupničkog kluba u Saboru, a ako bi i uspio u svome naumu, općenito bi ostao dojam da procedure i rokove prilagođava vlastitim interesima ili da se poigrava sa statutom stranke, što mu ne bi bilo od pomoći ni na unutarstranačkim ni na parlamentarnim izborima.
Stier je jedini koji je kao protukandidat pristupio seriozno i koji se već mjesecima intenzivno bavi unutrašnjim pozicioniranjem i povezivanjem s ljudima koji mu mogu pomoći da dopre do širokih slojeva članstva
Sva je prilika da će Plenković na izborima u HDZ-u imati jednog jakog protukandidata – uz vjerojatno još ponekog nositelja nerealne ambicije, autsajdera i političkog ekshibicionista – i da će taj protukandidat biti Davor Ivo Stier, bivši Plenkovićev europarlamentarni kompanjon i kratkotrajni ministar vanjskih poslova. Govorka se, doduše, i o opciji prema kojoj bi glavni protukandidat bio Miro Kovač, ministar vanjskih poslova u vrijeme Tomislava Karamarka, ali to bi značilo da je Stier procijenio da je Plenković sad nepobjediv i da je bolje sačekati povoljniji trenutak za pokušaj preuzimanja stranke. No od svih čija se imena spominju u kontekstu predsjedničke utrke u HDZ-u, Stier je jedini koji je tome pristupio seriozno i koji se već mjesecima intenzivno bavi unutrašnjim pozicioniranjem i povezivanjem s ljudima koji mu mogu pomoći da dopre do širokih slojeva članstva, a članstvo broji više od dvjesto tisuća ljudi. Stiera bi prije ili poslije mogli poduprijeti i neki od onih koji već duže vrijeme izražavaju nezadovoljstvo Plenkovićevim političkim smjerom i načinom vođenja HDZ-a, poput Domagoja Ivana Miloševića i Ivana Penave. U suštini, Stier će se, ako se odluči upustiti u bitku, s Plenkovićem najsnažnije konfrontirati upravo na pitanju koje aktualni predsjednik HDZ-a smatra svojim najjačim adutom u traženju novog mandata na partijskom tronu: to je pitanje treba li HDZ formirati vlast pod svaku cijenu i s bilo kakvim partnerima. Plenković, naime, posljednjih dana sve otvorenije govori da je zaslužan za HDZ-ovo prevažno održanje na vlasti u proteklih četrdesetak mjeseci, a toga ne bi bilo bez koalicije s Hrvatskom narodnom strankom, Samostalnom demokratskom srpskom strankom i nabujalim parlamentarnim klubom Milana Bandića, bez koalicije koju pravovjerni HDZ-ovci najviše nabijaju na nos trenutnom vodstvu. ‘To je ono što smo imali, nema drugog bazena’, ponavlja premijer i širi ruke, to jest poručuje da bi mu stranka trebala biti zahvalna što je našao kakav-takav model da se ostane u sedlu.
Stier će se tome suprotstavljati antitrgovačkim i antiklijentelističkim programom čije će centralno mjesto biti stav da HDZ ne treba ulaziti u koalicije s idejno nesrodnim strankama, pa makar to značilo i privremenu apstinenciju od vlasti. Prema njegovom mišljenju, bolje je odustati od vlasti nego zbunjivati i antagonizirati vlastito biračko tijelo, jer zbunjivanje i antagoniziranje rezultiraju dugoročnim osipanjem glasača. U tom pogledu, Stier svoj stav može potkrijepiti i osobnim primjerom: podnio je ostavku na funkciju ministra vanjskih poslova nakon što je Plenković razvrgnuo koaliciju s Mostom nezavisnih lista i spasio se na vlasti koalicijom s HNS-om. On se tada zalagao za raspisivanje novih parlamentarnih izbora. ‘Stier je sposoban programski artikulirati potrebu ideološke dosljednosti i precizne profiliranosti HDZ-a u smjeru, primjerice, bavarskog CSU-a, što će vjerojatno i učiniti, ali napisani program samo je jedan element kampanje za predsjednika stranke. I to manje bitan element’, kaže naš sugovornik iz HDZ-a. ‘Stier ima problem s operativnom stranom politike i ima poteškoća u situacijama kad je okružen većim brojem ljudi koje ne poznaje, a s kojima treba uspostaviti neku vrstu komunikacije. On zna promišljati politiku, ali zasad mu nedostaje karizme i liderske uvjerljivosti.’
Oponenti sadašnjeg vodstva sigurno će pred HDZ-ove članove gurati dilemu koja to, za većinu njih, zapravo i nije: bi li sutra radije u koaliciju sa SDP-om ili sa Škorom i suverenističkom desnicom
U ovom trenutku Plenković je u prednosti zbog niza razloga – ponajprije zbog toga što je aktualni premijer i što može voditi kampanju na način da sugerira da glasanje za nekog drugog kandidata predstavlja rušenje HDZ-ove vlade šest mjeseci prije isteka mandata – ali bila je u pozamašnoj prednosti i Kolinda Grabar-Kitarović dva ili tri mjeseca prije predsjedničkih izbora. Nisu, naravno, usporedivi predsjednički i unutarstranački izbori, ali mogao bi ih povezati jedan moment koji ima potencijal da bude među ključnima i na izborima u HDZ-u. Taj moment je Miroslav Škoro i njegova nakana da desno od današnjeg HDZ-a pod svojim imenom okupi koaliciju stranaka i da pokuša na parlamentarnim izborima bar donekle politički kapitalizirati onih 460 hiljada glasova iz prvog kruga biranja predsjednika Republike. ‘Jasno je da za formiranje novog političkog brenda nemamo dovoljno vremena pa mislim kako je najbolje rješenje da ostanemo pokret i da na izbore izađemo pod mojim zaštitnim znakom. Treba naći pravu mjeru, kompromis između činjenice da su me određene stranke podržale i dale svoj doprinos te zaslužuju da se zadovolje i neke njihove ambicije, a s druge strane, ne treba zaboraviti da sam od tih 24,5 posto glasova u prvom krugu predsjedničkih izbora nešto osvojio i ja osobno, na svoje ime’, rekao je Škoro u ovotjednom intervjuu za Jutarnji list. I još: ‘Cilj mi je ne izgubiti nikoga tko želi kvalitetno doprinijeti. Tu sinergiju definitivno želim zadržati. Otpast će samo oni koji budu solirali ili se prema partnerima i biračima odnosili na pogrešan način. U političkom smislu trebamo napraviti ‘kišobran’ pod kojim bismo se okupili i pritom zadovoljiti izborna pravila jer ne može Miroslav Škoro biti nositelj lista u svih jedanaest izbornih jedinica.’
Premda svoj politički pravac zagovara parolom da su HDZ i SDP jednaka nesreća za Hrvatsku, na direktno pitanje o tome je li mu bliži SDP ili HDZ Škoro je u cijelosti odgovorio ovako: ‘Ne mogu zamisliti suradnju sa strankom čiji saborski zastupnik kaže da 1945. posao nije odrađen do kraja ili čiji koalicijski partner izjavi da UDBA očito nije ubila dovoljno ljudi. Kad takve izjave prođu bez posljedica, jasno je da se ta opcija nije u stanju odreći svog protucivilizacijskog totalitarnog nasljeđa.’ Ovo znači da mu je SDP sasvim neprihvatljiv. A HDZ? Iako nije izrečeno, jasno je da će Škorin odnos prema HDZ-u ovisiti o tome hoće li HDZ biti Plenkovićev ili Stierov. I to je moment koji može itekako ići u prilog Stieru, s obzirom na to da članstvo HDZ-a shvaća – a kampanja koja slijedi služit će i tome da uvjeri one koji još ne shvaćaju – da će Stier lakše postići dogovor sa Škorom o stvaranju desničarske vladajuće koalicije. Utoliko postoji mogućnost da se Miroslav Škoro ispostavi novom verzijom Bože Petrova iz sezone 2015./2016. A kakvoj se vladajućoj koaliciji HDZ-ovci mogu nadati u slučaju da Plenković obrani čelnu poziciju u stranci? Prema onome što sad govore istraživanja javnog mnijenja, Plenković bi do parlamentarne većine mogao doći jedino u koaliciji sa SDP-om. Oponenti sadašnjeg vodstva sigurno će pred HDZ-ove članove gurati dilemu koja to, za većinu njih, zapravo i nije: bi li sutra radije u koaliciju sa SDP-om ili sa Škorom i suverenističkom desnicom? To je najslabija točka Andreja Plenkovića, i to je jedina moguća strategija onih koji ga žele smijeniti.
Gdje je u svemu tome Milijan Brkić, zamjenik predsjednika HDZ-a? Čini se očitim da Brkić nije uz Plenkovića, ali nije u dobrim odnosima ni sa Stierom, a svejedno je najavio kandidaturu za jednu od najviših pozicija u stranci, najvjerojatnije opet zamjeničku. U tom slučaju, preostaju mu dvije mogućnosti. Da vodi samostalnu kampanju za položaj zamjenika, igrajući na to da će biti korektivni faktor tko god bio izabran za predsjednika, ili da sklopi pakt s jednim od kandidata. Morat će oprezno i pametno odvagnuti što mu je isplativije, jer mu prijeti realna opasnost od okončanja političke karijere u idućih nekoliko mjeseci.
