U nedjelju, u 19 sati, u kavani La résistence u Puli, uz razgovorom s novinarom Radio Maestrala Elvisom Morinom, publicist, izdavač i prevoditelj Nenad Popović predstavit će svoj "Ukrajinski dnevnik". Popović je od 6. 4. 2022. do 20. 3. 2023. godine sastavljao zapise o ratu i posljedicama ruske agresije na tu državu.
Kako su nastajali u velikim dijelovima objavljivali su ih portali Forum tm, Radio Gornji grad, i, na francuskom, Fantôme de la Liberté (Pariz), a tiskom književni časopis Europski glasnik. Kao knjigu, izdao ih je ovog ljeta zagrebački Durieux. Knjiga ima 170 stranica. Tisak je financijski podržalo Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.
Poticaj za bilješke i njihov sadržaj je ukrajinska tragedija nakon velike ruske invazije. Važan poticaj autoru su također bili susret i prijateljstvo s ukrajinskim izbjeglicama i njihovom djecom. Dnevnik je nastajao iz ovdašnje perspektive nemoći da se stvarno pomogne stradalnicima i braniteljima Ukrajine, vijesti o šokantnim masakrima u Buči i Kramatorsku, opsadi Harkova i potpunom uništenju Mariupolja, grada-mučenika. Također, zapisi neposredno svjedoče o spontanoj pomoći i prihvaćanju izbjeglica u Hrvatskoj i napose u Istri.
Za serijalizirane zapise uredništva Foruma tm, Radija Gornji grad, Europskog glasnika, Ukrajinskog slova/La parole ukrainniene i Fantôme de la Liberté /Fantoma slobode, oba iz Pariza, autoru je dodijeljena književna nagrada Fantôme de la Liberté / Fantom slobode za 2023. godinu.
Kritičari povodom Ukrajinskog dnevnika
Volodymyr Krynytsky u časopisu Tekctover (Kijev):“ Posljednjih dvadeset i šest mjeseci gotovo su izgubljeni u mom životu i neredovito sam pratio vijesti o izdavaštvu na Balkanu. Ali čak i uz takvu opasku, mogu reći da ovo nije prvi dnevnik posvećen događajima u Ukrajini. Najmanje mogu spomenuti knjigu beogradskog ratnog izvjestitelja Aleksandra Vasovića, koja je djelomično objavljena na ukrajinskom jeziku pod naslovom "Kijev - Krim - Donbas: dnevnik srpskog novinara”. Ali po mom subjektivnom mišljenju, zapadni Balkan je jedna od najvažnijih regija za nas. I što više knjiga bude koje domaćim ljudima objašnjavaju događaje u Ukrajini, naš položaj, našu tragediju na kraju krajeva, to bolje. Stoga sam vrlo zahvalan Nenadu Popoviću na odluci da svoj "Dnevnik" objavi u tisku. I ne osjećam se manje zahvalnim za pomoć koju su on i njegova obitelj sve ovo vrijeme pružali ukrajinskim izbjeglicama.”
Ivan Lovrenović u recenziji: "Lična perspektiva, kojom je prožet i određen Ukrajinski dnevnik, ima visoku mjeru izvorne intelektualne uznemirenosti, a lični ton kojim je sve obojeno oživljuje tekst i isporučuje ga čitateljevim očima kao prvorazredan književno jezični dokument."
Jadranka Pintarić u Idejama.hr: "Njega i obitelji mu taj se rat tiče i osobno: smjestili su u svoju kuću dvije izbjegličke familije. Nježno će opisati pripreme za Uskrsne objede: trinaest gostiju, osmero Ukrajinaca. Ti 'njihovi' Ukrajinci zapravo su Rusi iz Harkova, govore ruski jer ukrajinski je za školu, fakultet, službu, ali 'sve je to naš mali harkovski svijet koji nam je ušao u familiju'. - Osobno je neminovno upleteno u bilježenje ukrajinskog rata i to je začin autentičnosti – nema dnevnika bez iskrenosti o privatnosti, od drobljenja Xanaxa da bi brže djelovao do mačka kojeg su Ukrajinci darovali Nenadu i supruzi Slađani, od prisjećanja na proživljeno do razočaranja domaćim izborima i odlukama političara i političarki (kao npr. zgražanje što je Katarina Pejović u Saboru glasala protiv vojne obuke Ukrajinaca u Hrvatskoj: 'Ostaje mi samo frustracija da sam pogrešno glasao i da se obistinio populistički zazor od intelektualaca, obrazovanih i mislećih ljudi u politici. Gdje ‘im nije mjesto’. Neka lijepo sjede po bibliotekama i institutima, pišu i diskutiraju o čemu hoće.'). Porazno je to za našu tzv. intelektualnu elitu, osim što je utješno 'da je Hrvatska jedna politički i ekonomski posve nevažna zemlja na koju se nitko ne obazire'. Kako stvari stoje na našem političkom nebu u kojem neuki laprdanjem postaju „junaci novih medija“: i bolje da je nevažna. Sramota nas je od nas samih, nekmoli od svijeta.”
Nataša Vlašić-Smrekar u Večernjem listu: "Dnevnik je vodio od 6. travnja 2022. do 20. ožujka 2023., počevši ga kako bi 'zapisao istinu, da kasnije bude siguran', a okončavši ga slikom Vladimira Putina kako u sportskoj jakni razgledava Mariupolj, u trenutku kad je za njega bila 'dosegnuta neka granica duše nakon koje se može samo plakati'".
Miljenko Jergović, u kolumni Junak našeg doba: "Nenad Popović sve je, samo ne objektivni promatrač, njegov pogled na svijet izrazito je iskošen, pomaknut, krajnje osoban, ponekad i čudački. Ali on je jedan od doista malobrojnih ljudi u današnjoj Hrvatskoj koji umije misliti i koji je u svojim knjigama u stanju reflektirati zajednicu. U jednoj duboko nesamosvjesnoj književnosti i kulturi, koja se, poput neodgojenog i tupog derišta, oslobodila svih intelektualnih autoriteta i bilo kakvih estetskih kriterija i vrijednosnih sudova s kojima bi mogla preskočiti granicu na Bregani, Popović je pojava kalibra Radomira Konstantinovića ili Tarasa Kermaunera. Samo što je on lišen ovlaštenja da misli i djeluje. Vjerojatno upravo zato što je jedini.
