Iako ima još puno vremena do proljeća sljedeće godine kad će se održati redovni parlamentarni izbori u Srbiji, zauzimanje startnih pozicija uzelo je maha ne samo u opoziciji nego i među strankama i liderima vladajuće koalicije. I dok su se opozicijske političke stranke počele svrstavati među zagovornike odnosno protivnike bojkota izbora, među strankama vladajuće koalicije započelo je zauzimanje ‘identitetskih’ pozicija, pogotovo u odnosu na Srpsku naprednu stranku kao stožernu koalicijsku stranku koja kreira vladajuću politiku na svim državnim razinama. Zanimljivo je pritom da se Socijalistička partija Srbije kao najrelevantniji SNS-ov partner nije sama upustila u zauzimanje autonomne predizborne pozicije, već su je na predizborno političko izjašnjavanje počeli tjerati pojedini parlamentarni zastupnici naprednjaka i to tako što su zastupnike socijalista i pojedine njihove dužnosnike počeli prozivati zbog navodne nelojalnosti i nerada. Po svemu sudeći, iza tih prozivki krije se sumnja naprednjaka da bi im socijalisti nakon izbora mogli okrenuti leđa. S obzirom na činjenicu da predizborne ankete socijalistima prognoziraju desetpostotnu podršku birača, Dačićeva stranka još bi se jednom mogla naći u poziciji jezička na vagi i naprednjaci je nastoje još čvršće vezati uz svoje politike kako bi joj smanjili prostor za političke veleobrate i sklapanje koalicija s njihovim političkim protivnicima.
S druge strane, i Ivica Dačić i SPS imaju razloga sumnjati da će im naprednjaci nastojati preoteti dio biračkog tijela, ali ih i eventualno izigrati nakon izbora ako im se za to ukaže prilika. Sugestivan primjer dogodio im se početkom godine, kad je ministar za inovacije i tehnološki razvoj i predsjednik minorne Srpske narodne partije (SNP) Nenad Popović napao Dačića zbog izjave da je srpsko-albansko razgraničenje službeni prijedlog Beograda u pregovorima o normalizaciji odnosa s Prištinom. Popović je tada Dačiću javno poručio: ‘Jedina državna politika po pitanju Kosova je postizanje kompromisa sa Albancima u okviru Ustava Srbije i Rezolucije 1244 SB UN. Nikakvu drugu politiku, osim postizanja kompromisa u okviru Ustava Srbije i Rezolucije 1244 Vlada Srbije nikada nije utvrdila. Ja se zalažem za takvu politiku i položio sam zakletvu kao ministar da ću čuvati Kosovo kao sastavni deo teritorije Srbije.’ Nakon što mu je Dačić uzvratio da će ga već na sljedećoj sjednici Vlade pitati ‘zašto sedi u njoj ako se ne slaže s predlogom Vučića’, koji je prvi javno progovorio o razgraničenju kao rješenju kosovskog čvora, Popović je odgovorio da će o svom radu u Vladi razgovarati isključivo s Vučićem jer ‘Dačić se o tome ništa ne pita, on se sa mnom nije dogovarao kada sam ušao u Vladu i ja ću o tome razgovarati sa predsednikom koji jedini ima pravo da odlučuje o tome’. Vučić i naprednjaci o tom napadu Popovića na Dačića tada nisu ni riječ zucnuli, iako je Dačić postao meta napada zato što je javno zagovarao Vučićev prijedlog. Popović je ostao ministar, a Dačić i socijalisti su tu činjenicu primili na znanje i vjerojatno izvukli pouku da moraju otvoriti četvere oči u suradnji s Vučićevim naprednjacima.
Socijalisti, ali i ne samo oni, prošloga su tjedna dobili dodatne argumente za oprez. I opet je ministar Popović odigrao ulogu lakmus-papira. U saopćenju za medije on je konstatirao da je poslije svih poruka koje su zapadni političari u zadnje vrijeme uputili Srbiji ‘jasno da je Briselski sporazum mrtav i da evropskih integracija Srbije više nema’ te zaključio da ‘posle farse sa teroristom Rаmušem Hаrаdinаjem pred takozvanim Specijalnim sudom za zločine OVK u Hagu, novih osuda da smo genocidan narod, hapšenja Srba i nasrtaja na našu državnu teritoriju na Kosovu, Srbija mora još čvršće da se drži svog Ustava i Rezolucije 1244, da pomaže koliko god i kad god može svoj narod na Kosovu, da se još više ekonomski i vojno konsoliduje i jača, oslanjajući se na svoje prijatelje i saveznike Rusiju i Kinu’. Popović ovaj put ide do kraja i poentira: ‘Srpski politički brod treba okretati polako i mudro, bez potresa, u drugom pravcu. Taj pravac podrazumeva da Srbija razvija još čvršću političku, ekonomsku i vojnu saradnju sa onim zemljama koje odnose sa Srbijom žele da grade na ravnopravnim osnovama uvažavajući njen suverenitet i teritorijalni integritet po pitanju Kosova.’
Na Popovićeve poruke i stavove prva je reagirala premijerka Ana Brnabić ljutito zaključivši da je njezin ministar iznio ‘stav direktno suprotan stavu Vlade’. Podsjetila je da je prva rečenica u njezinom ekspozeu koji je pročitala u parlamentu prije izbora članova Vlade bila da će pristupanje Srbije u članstvo EU-a biti prioritetni cilj njezina kabineta te da Popović ‘kao ministar bez portfelja nije nadležan ni za Briselski sporazum i ocene Briselskog sporazuma, ni za europske integracije u Vladi Srbije’. Brnabić je zaključila da Popović ‘ovakve izjave može da daje kao predsednik svoje stranke, a nikako u ime Vlade. Svaki ministar u Vladi je dužan da sprovodi zajednički dogovorenu politiku, a oni koji to nisu u stanju slobodni su da je napuste’. No Popović se nije ni osvrnuo na njezinu reakciju i poziv da napusti Vladu ako se ne slaže s njezinom politikom. Umjesto njega oglasila se njegova stranka, poručivši da Popović neće podnositi ostavku, ali da ni on ni SNP nemaju ništa protiv da ga se smijeni uz obrazloženje da su ga ‘smenili jer se zalagao za poštovanje Ustava i Rezolucije 1244 po pitanju Kosova i zato što nije bio spreman da prekrši zakletvu koju je dao na Ustavu, kao i svi drugi ministri, da je čitavo Kosovo Srbija’.
Popović zapravo danas zagovara stavove i politiku kakve je kao predsjednik države zagovarao Tomislav Nikolić, dok je Vučić bio predsjednik Vlade kojoj je prioritet također bilo pristupanje Srbije u članstvo EU-a. Vučić je tada zaključio da je takav dualizam u vođenju državne politike neodrživ, pa se odlučio kandidirati za predsjednika države kako bi prisilio Nikolića da odustane od drugog predsjedničkog mandata. Sada kao predsjednik države nije tako odlučno otpilio Popovića, iako je podržao Anu Brnabić, složivši se s njom da nije njegov ministarski posao da ocjenjuje Briselski sporazum i srpske eurointegracijske procese, premda kao predsjednik stranke ima pravo na vlastite stavove. No kao ministar, smatra Vučić, morao se konzultirati s premijerkom Brnabić prije nego što ih je plasirao u javnost, zaključivši da se ‘razgovorom može sve rešiti, kao i uvek’.
Izbori su ipak pred vratima pa nastojanje da se Popović i njegova stranka sačuvaju u naprednjačkom taboru, za razliku od Tomislava Nikolića koji je politički umirovljen zbog sličnih stavova, sugerira da su oni Vučiću i njegovoj stranci potrebni da odigraju ulogu koju u Đilasovom opozicijskom Savezu za Srbiju igraju Dveri i njihov lider Boško Obradović, koji također vjeruju da je Kosovo zauvijek dio Srbije i da je budućnost Srbije uz Rusiju, a ne u članstvu Europske unije. Valja, međutim, sačekati pa vidjeti je li proeuropska vlada Ane Brnabić spremna i sposobna još jednom progutati popovićevske političke žabe. Do sada ih je na Vučićev zahtjev šutke gutala, ali nikad se ne zna kad bi barem dijelu njezinih članova mogle zapeti u grlu, kao što i dijelovi Đilasovog SzS-a već mjesecima nikako ne uspijevaju progutati slične političke žabe Obradovićevih Dveri.
