Ne zna se što je crnje i društveno opasnije: to što je dojučerašnji ministar zdravstva i istaknuti HDZ-ovac Vili Beroš, sudeći prema sumnjama Ureda europskog javnog tužitelja (EPPO) i domaćeg Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala (USKOK), sudjelovao u kriminalnoj organizaciji koja se bogatila na prodaji sofisticiranih medicinskih uređaja državnim bolnicama ili to što je glavni državni odvjetnik Ivan Turudić poduzeo dosad neviđene akrobacije da istragu protiv Beroša i drugih otme iz ruku EPPO-a, odnosno da je stavi pod kontrolu USKOK-a, to jest pod svoju kontrolu. Ili je, ipak, najpogubnije ponašanje premijera Andreja Plenkovića koji sebe pokušava podmetnuti za žrtvu "Beroševe izdaje", hini osobnu povrijeđenost i ne pada mu na pamet da podnese ostavku?
Premijer pritom – uz šutnju koalicijskih partnera predvođenih Domovinskim pokretom – nedvojbeno odobrava Turudićeve manevre čiji je smisao, pojednostavljeno, u tome da se uspostavi politički nadzor nad kriminalnim slučajem koji je širokim slojevima stanovništva neusporedivo manje apstraktan u odnosu na, primjerice, ono što je, s pomagačima, učinio HDZ-ovac Damir Škugor trgujući INA-inim plinom za vlastiti račun. To je, naravno, u potpunoj opreci s nastojanjima vodećih HDZ-ovaca da slude građane i da ih uvjere kako je hapšenje aktivnog ministra, ne prvog iz Plenkovićeva jata, dokaz nekorumpiranosti ove Vlade i njezine odanosti neovisnom djelovanju pravosudnih institucija, kao i dokaz nepristranosti i profesionalizma Ivana Turudića.
Jasno je da između EPPO-a i hrvatskog Državnog odvjetništva bukti žestok sukob, koji je vrlo vjerojatno dublji i širi od aktualne istrage o Berošu i ostatku družine, te da među njima nema ni govora o suradnji i povjerenju
Ured europskog javnog tužitelja počeo se u srpnju baviti skupinom koja je 2022. i 2023., zahvaljujući podmićivanju i općenitoj kriminalnoj reputaciji nekih njezinih pripadnika, prodala trima hrvatskim bolnicama robotske operacijske sustave i robotske mikroskope austrijske proizvodnje po dvostruko ili trostruko većim cijenama od realnih, i na tome se, sva je prilika, nisu namjeravali zaustaviti. Prema EPPO-u, šef grupe bio je Hrvoje Petrač, moćni poduzetnik i jedan od gospodara zagrebačkog podzemlja u drugoj polovini devedesetih i u prvih nekoliko godina ovoga stoljeća; glavni operativci bili su njegovi sinovi Novica i Nikola te voditelj Područnog ureda HZZO-a u Krapini Tomo Pavić, sve se odvijalo preko tvrtke Medical Innovation Solutions u formalnom vlasništvu Saše Pozdera, poduzetnika iz Srbije, dok mirisu ilegalnog novca nisu mogli odoljeti ministar zdravstva Beroš, predstojnik Zavoda za neurokirurgiju KBC-a Sestre milosrdnice Krešimir Rotim, ravnatelj Dječje bolnice Klaićeva u Zagrebu Goran Roić i zasad nepoznata osoba iz KBC-a Osijek. Berošu – kojeg Petrači i Pozder u svojoj WhatsApp-komunikaciji spominju pod kodnim imenom Mali – bilo je namijenjeno 25 hiljada eura po svakoj ustanovi koja kupi robotski sustav Versius, sustav koji nudi Medical Innovation Solutions. S obzirom na to da je ilegalna zarada iznosila oko 620 hiljada eura, nije bio problem 25 hiljada za ministra koji se angažirao da im omogući enormnu i laganu zaradu.
Odljev istražiteljskih saznanja u medije izaziva poseban premijerov bijes. "Ovo je nečuveno, nečuveno!" zapomagao je Plenković. "Tko ima interes da se sve objavi u medijima? Kakvo je to ponašanje?! Gdje je to viđeno?!"
EPPO je nadležan u slučajevima u kojima se ustanovi osnovana sumnja da je zloupotrijebljen ili pronevjeren europski novac. U ovoj priči ta nit vodi do KBC-a Split: ondje se europskim parama planirala kupovina velikog i višemilijunski vrijednog robotskog operacijskog sistema, Beroš te Petrači i Pozder pritiskali su i nudili sto tisuća eura mita da se odabere austrijski Versius, ali su nadležni iz splitske kliničke bolnice – Julije Meštrović i Zdravko Perko – odbili sudjelovati u toj raboti. Meštrović je ubrzo potom podnio ostavku na funkciju ravnatelja splitske bolnice. Premda, dakle, kriminalna namjera nije realizirana do kraja, i dalje je riječ o krivičnom djelu te nema sumnje da je EPPO imao pravo zahtijevati da bude nadležan za postupanje. Mimo Splita, delegirani europski tužitelji – držeći se striktno svojih ovlasti i uredbe koja regulira njihov posao – prikupili su u protekla četiri i pol mjeseca vrlo relevantnu količinu dokaza i podataka o aktivnostima ove skupine u pogledu protuzakonitog posezanja za novcem iz hrvatskog zdravstvenog proračuna. Kad se i kako USKOK upustio u izviđanje Beroševe korumpiranosti?
Vili Beroš, kodnog imena Mali (Foto: Luka Stanzl/PIXSELL)
O tome nema potvrđenih informacija, no čini se da se Turudićevi ljudi nisu ovime bavili duže od dva ili tri tjedna prije nego što su prošlog petka naložili privođenje Beroša, Rotima i Pozdera. EPPO je, logično, prikupio puno više inkriminirajućeg materijala, što je, između ostalog, vidljivo iz činjenice da je europsko tužiteljstvo osumnjičilo osam ljudi, dok se USKOK zaustavio na trojici, te iz toga što su EPPO-ove kvalifikacije kaznenih djela teže od USKOK-ovih. U USKOK-ovoj verziji nema zločinačkog udruženja na čelu s Hrvojem Petračem, a Beroša se ne sumnjiči za primanje mita nego za trgovanje utjecajem.
Što je navelo USKOK da se pozabavi Berošem usred EPPO-ove istrage – o kojoj, doduše, USKOK službeno nije bio obaviješten niti je morao biti obaviješten – i da se odluči na brzinsko privođenje sumnjivaca, sasvim zanemarujući ulogu Hrvoja Petrača i njegovih sinova, i dalje je u sferi nagađanja, a nagađanja uglavnom ne idu na ruku USKOK-u i Turudiću. Time nitko ne bi trebao biti previše začuđen, s obzirom na to kakva je Turudićeva politička i karakterna reputacija, i koliko je Plenkoviću, usprkos svemu, bilo stalo da ga postavi na položaj glavnog državnog odvjetnika. Jedna od uvjerljivijih teza jest ona da je USKOK posredno doznao što radi EPPO i u zadnji čas uskočio u istražne radnje ponajprije stoga da Beroševi mobilni telefoni ne bi dospjeli u krive ruke i da sadržaj tih telefona ne bi naškodio Plenkoviću i tko zna kome još.
Neovisno o Turudićevoj političkoj odluci da USKOK-u dodijeli nadležnost u ovoj istrazi, odluci koja ipak ne mora biti konačna, jasno je da između EPPO-a i hrvatskog Državnog odvjetništva bukti žestok sukob, koji je vrlo vjerojatno dublji i širi od aktualne istrage o Berošu i ostatku družine, te da među njima nema ni govora o suradnji i povjerenju. Što je razlog tome? Je li riječ tek o osobnim animozitetima i taštinama čelnih ljudi hrvatske ispostave EPPO-a i DORH-a – Tamare Laptoš i Ivana Turudića? Ili tužitelji zaposleni u EPPO-u, odreda nekadašnji USKOK-ovi tužitelji, dobro znaju kako u političkom smislu funkcioniraju stvari u DORH-u, čak i neovisno o tome tko je sadašnji šef tog tijela, pa ne žele dopustiti da rezultati njihova rada padnu u ruke instituciji koja, blago rečeno, u svom postupanju uzima u obzir i političke faktore?
S druge strane, sumnja li Turudić da je EPPO politički tendenciozan i da želi nanijeti štetu HDZ-u, pri čemu je evidentno da Plenković i HDZ itekako dijele s Turudićem mrzovolju spram EPPO-a, a ta mrzovolja i drska spremnost na opstruiranje moraju, barem donekle, izvirati iz frustracije izazvane time što vlast nema efektivnu kontrolu nad akcijama delegiranih europskih tužitelja i ne zna što od njih može očekivati?
Pokušava se podmetnuti za žrtvu "Beroševe izdaje" – Andrej Plenković (Foto: Marko Lukunić/PIXSELL)
Objektivno, nije bilo nikakvog profesionalnog i razumnog razloga da glavni državni odvjetnik – koji je, ponovimo, jedna od strana u sporu – proglašava nadležnost svoga USKOK-a u ovom slučaju, odnosno svi racionalni argumenti na strani su prepuštanja istrage EPPO-u. Em se europsko tužiteljstvo duže i serioznije bavi ovim istraživanjem, em raspolaže višestruko većom količinom optužujućih činjenica i iskaza nego što ih trenutačno ima USKOK, em se sam Turudić neprestano žali na realni manjak ljudi u sustavu Državnog odvjetništva i na zaostatke koji se zbog kadrovske devastiranosti mjere u tisućama predmeta, em nema nikakve formalne zapreke da se kazneni progon povjeri EPPO-u...
Zašto je onda glavni državni odvjetnik, uz Vladino i HDZ-ovo otvoreno odobravanje i otvoreno navijanje nekih uključenih odvjetnika, posegnuo za ovim potezom? Da, argument – i to jedini – može biti da novac za koji se sumnja da je ukraden potječe iz hrvatskog državnog budžeta, ali taj argument nije ni približno dovoljno jak da bi opravdao prkošenje EPPO-u i predvidljivo nanošenje štete ako ničem drugom ono efikasnosti i brzini istražnih radnji koje završavaju podizanjem pravosnažne optužnice. Mora postojati važniji motiv i taj motiv sigurno postoji: ne treba ga tražiti mimo politike, odnosno otvaranja prostora DORH-u da politički procjenjuje dokle je oportuno ići u ovoj istrazi i zaustavljanja odljeva istražiteljskih saznanja u medije. Ovo potonje izaziva poseban premijerov bijes. "Ovo je nečuveno, nečuveno!" zapomagao je premijer u utorak. "Tko ima interes da se sve objavi u medijima? Kakvo je to ponašanje?! Gdje je to viđeno?!"
Andreju Plenkoviću u vitalnom je interesu da se priča zaustavi na Berošu, ili preciznije, na onome za što se Beroša sada sumnjiči, pa i po cijenu da ostane bez briselske pozlate, jer sad valja razmišljati o vlastitoj koži i o očuvanju vlasti kao preduvjetu zataškavanja korupcije i kriminala pod okriljem HDZ-a. Ivan Turudić u tome mu je od ključnog značaja. Prevarit će se, međutim, ako podcijeni mogućnosti EPPO-a i ako precijeni Turudićevu lojalnost kad kola nepovratno krenu nizbrdo.
